Prošlo je 50 godina od serije 'U registraturi'. Glumačka diva Seka Sablić za Telegram otkriva detalje rada na kultnom projektu
Glumica govori o seriji 'U registraturi', Zagrebu i Beogradu, Relji Bašiću te kazalištu danas i nekad
“50 godina! A ja to sve pamtim tako svježe, kao da je bilo jučer…”, nostalgično započinje telefonski razgovor – na naše pitanje o seriji “U registraturi” – Jelisaveta Seka Sablić; žena koja desetljećima stoji u prvom ešalonu jugoslavenske i srpske kazališne, filmske i televizijske scene.
“Bio je to trenutak jednog blistavog vremena. Prošlo je kao tren i čovjek nikada nije mislio da će tako proći, ali je prošlo. I srozalo se!”, nastavlja Sablić kroz smijeh. “Kada sam dobila poziv za snimanje, već sam uvelike radila i zanimljivo je da smo na setu svi bili bliski. Rad u Zagrebu bio mi je kao da radim ovdje, u Beogradu, ako ne i bolji. Ti pitoreskni objekti, te divne Tuheljske Toplice i krasni Zagreb… sve je bilo za ne povjerovati, kao da nema veze s ovim mojim skorašnjim životom”.
U veljači 1974. je, naime, započelo prikazivanje kultne domaće serije “U registraturi” temeljene na istoimenom romanu Ante Kovačića. Likovi poput Ivice Kičmanovića, Žorža, Laure, Mecene i Ferkonje tipični su literarni, a tako i televizijski predstavnici karaktera gradskih i seoskih ljudi s kraja 19. stoljeća, a upravo je to bio jedan od razloga enormne popularnosti ne samo romana, već i serije.
Seku Sablić ispitujemo o anegdotama sa snimanja, a ona se pravda tvrdeći da “nije dovoljno komunikativna za ostajanje na druženjima poslije snimanja” i zbog toga joj je žao. “Možda sam trebala više vremena provoditi na večericama poslije snimanja jer bih vam u tom slučaju mogla ispripovjediti puno više anegdota”, prepričava glumačka doajenka.
Razina koja imponira
No, razmišljanje o “U registraturi” navodi glumicu da nam kaže kako joj je – prilikom odabira uloga – najvažnija bila profesionalnost. “I danas sam takva, moram biti sigurna u tu redateljsku figuru, a u Joakima Marušića sam bila sigurna, kao i u glumačku ekipu s kojom sam osjećala bliskost te imala neograničeno povjerenje u sve i svakoga”.
Glumačka je podjela redom bila sastavljena od dramskih prvaka i prvakinja, pa je Sablić stala nabrajati: Fabijan Šovagović, Mato Ergović, Rade Šerbedžija, Ljubica Jović, a listi valja dodati i Josipa Bobija Marottija, Mirjanu Majurec, Đuru Utješanovića, Vanju Dracha, Vlastu Knezović, Uglješu Kojadinovića…
“Uglješa, pa da! Bio je božanstven kao kumordinar Žorž! Bili su to sve sočni glumci, ludilo. Šovagović je rasturao i tek sam naknadno, gledajući seriju, uvidjela kako smo odradili sjajan posao. Ne bih imala takav dojam o toj seriji da sve nije bilo kvalitetno i profesionalno i na jednoj razini koja je meni imponirala i odgovarala”.
Sablić još jednom akcentira važnost blistave glumačke podjele. “Imali smo bliskost ne samo na prijateljskoj, već i na umjetničkoj razini. Danas, kada gledate tu seriju, možete zamijetiti kako smo svi imali isti rukopis u scenama te se nismo razlikovali u glumi, unatoč tome što su u to vrijeme vladale predrasude da je hrvatska gluma ozbiljna i perfektna, a naša živahna i opuštena. Budalaštine, upravo je ta serija dokaz da to nikada nije bila istina”.
Kritički ženski likovi
Velika je to literatura, nastavlja Sablić, a serija “U registraturi” pružila joj je mogućnost da svojem glumačkom portfelju doda još jedan kompleksni ženski lik. “Voljela sam takve, složene ženske likove. Moja majka mi je uvijek govorila: ‘Zašto stalno moraš igrati ružne i nesretne žene’, ali ja sam uživala u takvim ulogama. Stvarno sam tražila onu neku suštinu i bolnost u takvim licima, pa tako i u Justi Medonić”.
Na lik Medonić glumačka legenda gleda – iz današnje perspektive – kao na kritički nastrojen ženski lik. “Bila je mnogo dublja i tragičnija od one druge, ljubavne ženske strane koju je glumački maestralno vodila Ljubica Jović”.
Zahvaljujući “U registraturi”, Sablić je počela dobivati druge ponude unutar hrvatskog filma i televizije, pa tako i ponudu da zaigra u “Prosjacima i sinovima”.
Sirotinjska psihologija
“Rad u mom Ateljeu 212 uzimao mi je puno vremena jer mi je teatar bio na prvom mjestu, a i tadašnja ravnateljica Mira Trailović – koja je bila divna upraviteljica – bila je dosta stroga te nam nije dozvoljavala da puno šaramo. Nikad si nisam oprostila što sam odbila ulogu u ‘Prosjacima i sinovima’, žao mi je što sam se toliko bojala”.
Prisjeća se i da je Dragana Nikolića Gagu savjetovala: “Nemoj slučajno otići na film, dobit ćeš otkaz”.
“To vam je moja sirotinjska psihologija, što bi rekao Bora Todorović. Ja njemu: ‘Dobit ćeš otkaz’, a on otiđe na film i napravi vrhunsku karijeru dok sam ja taljigala. Nemojte me krivo shvatiti, uživala sam u svom poslu u teatru, ali mora glumac biti i na ekranu i na televiziji, mora isprobavati druge žanrove i medije”.
Borba za slobodu
Premda kaže da je “taljigala”, njezina glumačka ostvarenja u filmovima poput “Kako sam sistematski uništen od idiota”, “Davitelj protiv davitelja” ili “Maratonci trče počasni krug” gdje je za lik pijanistice Kristine nagrađena i Zlatnom arenom za glavnu ulogu u Puli; kao i njene brojne televizijske i kazališne uloge ucrtale su njeno ime zlatnim slovima u povijest.
“Mogla sam mnogo više, vidite koliko sam bila balava. Sada si mislim – kako sam bila glupa da ne zamijenim podjelu u Ateljeu za ‘Prosjake i sinove’?! Ali nisam imala izbora jer nisam bila sposobna. To je bilo vrijeme u kojem su se glumci tek počeli boriti za svoju slobodu i mobilnost i izborili su se”.
Ta je borba, naglašava, rezultirala i lošim, a ne samo dobrim. “Danas je, pak, previše slobode. Više mi se i ne da raditi u kazalištu jer ne mogu izdržati drskost. Dođem na probu, a nije lako doći na probu od svih gužvi, da bi ona bila otkazana zbog tri mlada glumca koja nisu došla jer snimaju seriju. Mah, nek’ su živi i zdravi”, smijući govori Sablić.
‘Kaj te briga’
Razmišljajući o projektu “U registraturi”, misli su joj odletjele k Relji Bašiću. U to je vrijeme, podsjeća nas Sablić, Bašić osnovao Teatar u gostima. “Zbog serije ‘U registraturi’ i Teatra u gostima bila sam vrlo prisutna među hrvatskom publikom. Relja je bio jako duhovit. Kad god bih došla u Zagreb pitao bi me: ‘Što ima u prijestolnici?’, a ja nisam nikada shvaćala tu ironiju jer sam stvarno mislila da je Beograd prijestolnica”.
“I jednom mu kažem: ‘Ali, Relja, blago vama – sve vam je blizu – i more, i planine, i ljetovanje, i skijanje, i inozemstvo’ – a meni vam je inozemstvo bilo pojam života, to pripadanje svijetu – a Relja će na to: ‘Kaj te briga, tebi je blizu Niš’, ha-ha”.
“To me malo otrijeznilo. Mi u Beogradu smo često mislili da smo nešto posebno, ali projekti koje sam radila u Zagrebu isto su tako uvijek bili na nivou zadatka. Fenomenalno je koliko je ta serija ostavila traga i koliko je narod pratio likove i priču. Imala je i jednu lakoću zbog koje ju je svatko mogao pogledati, svakome je bila bliska, a pritom je nudila neke dublje vrijednosti. Nadam se da će je opet pustiti na televiziji”.