Proveo sam nekoliko dana na pulskom sajmu knjiga da bih shvatio zašto svi pričaju o njemu

Upoznavanje s autorima

Nakon ovoga se treba vratiti u surovu realnost“, našalio se Ivica Ivanišević, autor romana U sedlu je tijesno za dvoje, niti ne znajući koliko je dobro pogodio opći stav posjetitelja ovog pomalo neobičnog, a za hrvatske pojmove, kako je to rekao Branko Čegec, vlasnik izdavačke kuće Meandarmedia, čak i egzotičnog sajma knjige.

Ovogodišnje izdanje pulskog sajma knjige održavao se od četvrtka, 3. prosinca, a završilo je u nedjelju. Organizatorice Sajma pripremile su program koji uključuje više od 100 različitih sastavnica, 146 gostiju različitih umjetničkih usmjerenja i 50 autora koji su predstavljali svoje nove naslove. No, pregledna programska knjižica s precizno navedenim terminima, lokacijama i imenima gostiju zasigurno je u organizaciji vremena od velike pomoći.

Osobito ako želite osobno upoznati nekoga od izlagača. Jer, osobitost pulskog sajma knjige je upravo to: omogućuje posjetiteljima direktnu komunikaciju s gostima. „Ovo nije trgovački sajam, ovo nije diskontna knjižara. Ovo zapravo uopće nije sajam nego festival na kojem se pridaje ozbiljna važnost i autorima i njihovim knjigama“, komentirao mi je Ivanišević u Crvenom salonu, omiljenom sastajalištu svih posjetitelja željnih razgovora s autorima.

Pomislite da pisci imaju razloga pisati

„Pustimo sve ove kulturološke implikacije. Pula jest mjesto gdje ti je zajamčena zabava, ali postoji i ona druga i ozbiljnija verzija svega. Pomislite da su knjige nekome važne i da pisci imaju razloga pisati. Naravno“, nastavio je u nešto pesimističnijem tonu, „ta iluzija traje dok se ne vratite doma.

Možemo se mi tješiti da pišemo za vječnost i da će nas netko otkriti za 200 godina, ali nije loše kad nađeš nekoliko čitatelja kojima tvoja napisana riječ nešto znači. Stoga je kontakt s publikom jako važan.“

Slično misli i Jurij Viničuk, ugledni ukrajinski pisac koji se na sajmu predstavio romanom Tango smrti, koji je primijetio i da pulska publika ima humora, ali je u našem kratkom razgovoru, u kojem je između ostaloga sajam u Puli usporedio s onim u Leipzigu ustvrdio da ukrajinske sajmove knjige ipak posjećuje mnogo više ljudi.

Iluzije su krasne

„U Ukrajini ogromne količine ljudi dolaze na književne manifestacije i u mnogo većoj mjeri sudjeluju.“ Dodao je i kako smatra da je kultura čitanja u njegovoj zemlji ipak razvijenija. Upravo je zato bilo zanimljivo slušati Ivaniševića kad je govorio o problemu čitanja u Hrvata. „Kultura čitanja u Hrvata ne postoji“, konstatirao je.

„Ali tko kaže da se te knjige trebaju čitati? Bitno je da se piše“, našalio se Ivica i dodao kako mu se čini da dio te publike ipak čita jer su „na koncu svi programi ipak krcati. Krasno je kad ti netko pruži iluziju da nisi džaba krečio. Ali činjenica je da imamo festivalsku kulturu na svim razinama, no unatoč tome valja pozdraviti svaki napor koji knjigu čini.“

Borna Vujčić, mladi pisac koji je na sajmu govorio o svom romanu prvijenacu Nužno zlo, je za razliku od nekih mojih sugovornika zaključio da posjetitelja na sajmu ipak ne nedostaje, premda realno gledano Interliberovih 100 tisuća posjetitelja premašuje onih prosječnih 60 do 80 tisuća ljudi koji svake godine pohode Sa(n)jam. Makar, lako je izgubiti pojam o stvarnoj posjećenosti kad se čovjek kreće bujicom od šest tisuća ljudi koliko ih na dan prosječno posjeti sajam.

Stalno je neka gužva

„Što se tiče posjećenosti sajma tu je stvarno stalno neka gužva“, stao mi je objašnjavati moj sugovornik kad smo u prepunom Crvenom salonu zajedno čekali na promociju Alema Ćurina. Njegovo je predstavljanje hvaljene knjige stripa List vode: Atlantida pohodilo više priznatih književnika no bilo čije drugo. Pa su tako u auditoriju sjedili Jergović, Tomić, Ivanišević i mnogi drugi.

Borna je usput dodao i da je za njega kao mladog književnika važno sresti sve te etablirane pisce kojima Sa(n)jam knjige vrvi. „Vidim oglase po gradu, reklame. Čini mi se da Sajam nešto što izobliči cijeli grad u tih par dana koliko traje, ali vjerujem da ljudi ne idu na imena pisaca nego idu jer ih zanima što se piše.“

Što se pak publike tiče, djelovala je prilično zadovoljna atmosferom koja vlada na Sajmu, ili su tako barem tvrdili ljudi s kojima sam ja razgovarao. Organizatorima su, doduše, zamjerili što nema više knjiga, više autora, odnosno izostanak popularnih naslova poput Gregorovog dnevnika ili rasprodanog Kabilovog Amarcorda, a ni cijene im nisu baš bile po volji. Iako je najavljivano sniženje regularnih cijena od 20 do 70 posto, svatko tko je okrenuo poleđinu izabrane knjige mogao je zaključiti kako je veći dio tih sniženja minimalan. Provjerio sam kod Nine Plovanić, voditeljice prodaje, zašto je tome tako.

Dvadeset tisuća naslova

Objasnila mi je da su nakladničke kuće, njih dvjestotinjak, u Puli predstavile oko 20 tisuća naslova, od kojih je većina otpala poglavito na njihove najnovije naslove što znači da je najviši postotak sniženja koji im novouvedeni zakon dopustio onaj od 20 posto. Uočio sam i da na policama nisu bile naznačene originalne cijene knjiga što je računanje sniženja učinilo mnogo kompliciranijim nego što bi to trebalo biti pa sam iskoristio priliku i gospođu Plovanić pitao u čemu je problem.

„Ovako, program nam to ne dozvoljava jer stvar nije problemski riješena“, govorila je misleći na izostanak razlike u cijenama. „Otkako je 2012. uveden porez na knjige od 5 posto ispada da bi gornja cijena ispala niža od donje, što bi pak značilo da ispada da smo mi digli cijenu, a ne spustili je. Svjesni smo da naši kupci to doživljavaju kao nešto negativno, ali da bismo taj problem otklonili morali bismo svaku cijenu ispisivati ručno što bi nam naprosto uzelo previše vremena“, opravdala se.

U organizacijskom stožeru

No, nije to bilo jedino neugodno iznenađenje na koje sam naletio. Izrazito sam se veselio gostovanju Terryja Eagletona i Ece Temelkuran, a vjerujem da nisam bio jedini s obzirom da se radi o doista značajnim autorima, ali njihovo je gostovanje otkazano u zadnji čas. Pa ipak, to se ne može zamjeriti organizatorima budući da su se slavni književnici ispričali zbog bolesti.

Kako sam imao sreće i pronašao se u nekima od sličnih kriznih situacija u organizacijskom stožeru, dobio sam priliku vidjeti kako se stvari rješavaju u hodu. Recimo, što napraviti kad otkaže prevoditelj jezika koji govori tek nekolicina ljudi ili kako opravdati autora koji za vrijeme prijenosa uživo preko Facebooka tipka sa svojim prijateljima ili kako na brzinu nabaviti novu bocu Pelina kako ne bi zavladao kaos.

Troškovi milijun kuna

„Ovo je takav posao. Temeljito se pripremate godinu dana, ali svejedno se dogode stvari koje naprosto ne možete predvidjeti i onda se nosite s njima kako znate i umijete“, otkrila mi je Iris Mošnja, jedna od organizatorica Sajma za čiju je realizaciju potrebno milijun kuna.

„Dio sredstava nam daje Grad, dio Županija, a dio Ministarstvo kulture“, nastavila je i potom me uputila u još jednu specifičnost festivala. „Naš je sajam svake godine tematski određen. Ove smo godine odabrali temu Otok-geto-azil. Zanimljivo je to što smo temu odabrali prije gotovo godinu dana i nismo mogli ni sanjati da će tema biti toliko aktualna“, kazala je referirajući se na aktualnu izbjegličku krizu.

Ali vratimo se na trenutak programu. Valja, naime, znati da se Pula još prošle godine okrenula stripu kao jednom od svojih programskih žarišta pa je skladno tome i dobar dio popratnih programa (poput dobro posjećenih izložbi – tako barem tvrdi Emina Popović, kustosica izložbi Antun Motika i A5, predavanja i neformalnih druženja s autorima stripa) bio posvećen upravo ovom zanemarenom mediju.

Zastupljenost stripa

„Imamo veliku vizualnu tradiciju, koja drugdje ne postoji. Mi nemamo dominantan stil poput superheroja, francuskog stila ili mange. Ovdje postoji sve odjednom“, otkrio mi je Vladimir Šagadin, jedan od rijetkih izdavača u Hrvatskoj koji se bave isključivo stripom.

„Stvari se polako kreću, samo treba doživjeti bolja vremena i ne odustati dok se čeka“, optimistično je zaključio i natuknuo da s medijskim interesom za strip raste i njegova prodaja, što za sobom povlači i rast naklade, a u konačnici i profita.

Kako je primarna funkcija svake manifestacije ovog tipa popularizacija književnosti, podrazumijeva se da je na sajmovima itekako važna i prisutnost medija pa je tako lijepo primijetiti da se i HRT ove godine intenzivnije uključio u njegovo praćenje.

Na doručku s autorom

„HRT nastoji pratiti sve naše iole značajnije kulturne manifestacije i profilirati se kao njihov medijski partner“, rekao mi je Dean Šoša, glavni urednik HRT-ovog 3. programa. „Kako je Sa(j)am knjige broj 1 zbivanje kad je u pitanju knjiga, iz godine u godinu smo povećavali naš opseg praćenja Sa(n)jma, da bismo ove godine virili iz svakog kutka, prenosili Doručke s autorom, Okrugle stolove, emitirali Kronike, cikluse…“

Koliko god Sa(n)jam predstavljao ugodno druženje, a o tome dovoljno govori izjava umjetničkog dvojca Beli sladoled iz Slovenije da Sajam za njih predstavlja super iskustvo jer se na njemu zbog tretmana koji im je pružen kao gostima osjećaju kao zvijezde, važnost sajmova poput ovog ukazuje na jedan veliki problem hrvatskog izdavaštva na koji me upozorio gospodin Čegec.

Kompenzacija za knjižare

„Problem je što mi nemamo više knjižare u onom pravom kulturološkom smislu pa sajmovi postaju mjesto na kojem se u pet dana nastoji kompenzirati činjenica nepostojanja knjižare.“ Ali dodao je i da misli da je pulski sajam jedan prilično atipičan sajam zato što je on prije svega festival autora.

Prema njegovim riječima naglasak ovog sajma nije na prodaji knjiga, makar je nevoljko priznao da pomaže pri prodaji. A kakve su brojke? Zasad možemo govoriti o povećanju prodaje za 20-30 posto u odnosu na prošlu godinu, od čega velik dio otpada i na kupnju rabljene knjige koja se prodaje u sklopu sajmišnog antikvarijata.