Prvog dana 2021. tiho je otišao Dušan Jovanović; čovjek za kojeg zaista nisi znao je li razorniji pisac ili redatelj
Ostavio nam je veličanstvenu dramu 'Oslobođenje Skoplja'
Biva ponekad da taknemo neku slutnju, a da je nismo ni svjesni. Fejsbučio sam jednog od posljednjih dana lude 2020. s divnim beogradskim dramatičarem i scenaristom Ivanom Lalićem. Tipkali smo poruke, komentirali jedan drugome nova pisanija, kovali planove kako ćemo se u maju oduzet po proplancima njegove Šumadije…
Dok smo tako ćaskali, Ivan je prvi spomenuo srčano atomsko sklonište pod kojim se svi mi ovdašnji dramatičari, od Vardara do Triglava, grijemo i doživotno učimo: „Sjetih se moje omiljene drame – ‘Oslobođenja Skoplja’, kakav modernizam i dan-danas!“ I zaista, prošlo je 42 godine od zagrebačke praizvedbe „Oslobođenja Skoplja“, a ova drama i u svjetskim razmjerima nesmanjeno blista svojim oceanskim dubinama. Ostajući naš nedostižni san o ljudskoj i stvaralačkoj slobodi.
Stvoritelj našeg Oslobođenja napustio nas je prvog dana 2021. Razbijajući nam mamurluk i ostavljajući u amanet onaj svoj čuveni Brk iz mladosti i stvaralačke zrelosti, poput gerilskog Djeda Mraza. Da ga čuvamo pod jelkama sve dok znamo za sebe.
Počelo je osnivanjem KPGT-a
Beograđanin rodom (1939.) pisac i redatelj Dušan Jovanović se disfunkcionalnim porodičnim selidbama kao dječak obreo u Ljubljani. Formativne godine i prva napajanja spisateljskim, a potom i scenskim kerozinom, proveo je u Sloveniji. Zarana postavši jedan od ubitačnih umjetničkih tribuna tadašnje Jugoslavije.
Ključan detonator Jovanovićevog bivstvovanja bila je zagrebačka jesen 1977. kada je s Ljubišom Ristićem, Nadom Kokotović i Radetom Šerbedžijom osnovao KPGT (Kazalište-Pozorište-Gledališče-Teatar) pokret i vizionarsku mrežu stvarnosne održive utopije. Objedinjenu zajedničkom žudnjom neimarskih pozorničkih energija Jugoslavije. Bila je to istinska multikulturalnost ludičkog vriska. Do danas nenadmašena kulturna industrija čije se visoke peći (zahvaljujući Ristićevoj beogradskoj šećeranskoj bazi) još uvijek nisu ugasile.
Za prvi udarnički projekt nove indie grupe odabrana je prva Jovanovićeva drama, pisana u Skoplju, Beogradu i Ljubljani, od jeseni 1976. do kraja zime 1977. U jednom oronulom skrajnutom gornjegradskom zagrebačkom dvorištu, u junu 1978. „Oslobođenje Skoplja“ je u majstorskoj, veličajnoj režiji Ljubiše Ristića, otpečaćeno i pušteno kao simfonijski duh skupo plaćene luzerske slobode. Postavši memorija najcjenjenije predstave (između ostalog nagrađena i prestižnim američkim Obijem) jugoslavenskih prostora svih vremena.
Jednako dobar pisac i redatelj
Jovanovićevu moćnu krhotinastu dramsku poeziju (muzika benda „Leb i sol“ možda nikad organskije nije sjela u prostoru kojeg smo gladno jeli) gledao sam nešto docnije, polovinom osamdesetih u subotičkoj sinagogi. Otisak kojim su me plemenito žigosali Rade Šerbedžija, Inge Appelt i Perica Martinović, tetovirajući mi na srce Dušanovu skrutnutu elegiju o grijesima, zločinima i oprostima, nosim kao jedan od najpresudnijih temeljaca svog života.
Magijska je bila Jovanovićeva neimarska dvostrukost: zaista nisi znao da li je razorniji pisac ili redatelj, niti si to mogao dijeliti kakvim nasilno podignutim zidom. Na subotičkom Shakespeare festu ’86. je pankerskom riskantnošću krvavog „Tita Andronika“ pretvorio u luna-park grotlo, a dvije godine poslije u istom je sprženom vojvođanskom gradu režirao „Heimat“ Kaće Čelan, mučnu temu o izgonu folksdojčera. Sjedili smo i kroz bodljikavu žicu nemoćno promatrali povratak u budućnost.
Drama u kojoj se naslućivao raspad države
Na sarajevskom MESS-u 1990., u predvečerje kataklizme još jedne od brojnih balkanskih klaonica, ljubljansko Slovensko narodno gledališče predstavilo se Jovanovićevom dramom „Zid, jezero“ u autorovoj režiji.
Tamna, postibsenovska drama o zločinima, strasti i podizanju zidova usred razorenih porodica (vrhunska igra Milene Zupančič i Radka Poliča) svojom se izmrcvarenom intimom prelijevala u gledalište i najavljivala skorašnje raspade. Jedva smo grčeve mogli isprati gubeći kasnije noć u kafani legendarnog gazde Nurije. Jednog od onih koji je, kao da dolazi iz Jovanovićevih komada, zasipao sarajevski snijeg mirisnim Poisonom i bojao ga u neolimpijsku boju osušene krvi.