Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Iz svakog džepa ponešto

Iz svakog džepa ponešto Kad su filmovi u pitanju nije mi za vjerovati, no ove godine snimam svoj posljednji

Dakle, ako mi novac i starost dozvole, dogodine ću, nadam se uz tvoju pomoć draga moja novogodišnja rezolucijo, krenuti u film

Rajko Grlić potpisuje knjige
FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram

Te grižnje savjesti, tog osjećaja krivnje za nešto ili prema nekome, u starosti ima više no u bilo kojem drugom životnom dobu. Izgleda da se dugo skuplja, a onda, kad naiđu godine, iz podsvijesti polagano prelazi u svijest; to nisam trebao učiniti, mogao sam a nisam, da sam onda kad sam, stid me je što sam… Možda se upravo zato sve češće pozivam na starost. Starost kao isprika

Počet ću citirajući Večernji list. U stražnjem džepu starih traperica našao sam njihov članak iz 2017. pod naslovom: “Stručnjaci kažu: Nisu sve novogodišnje rezolucije osuđene na propast!” dok u podnaslovu stoji: “Sudeći po istraživanju, 44 posto ljudi ostvari svoje novogodišnje rezolucije već nakon šest mjeseci. Također dodaje kako je uspjeh ljudi koji postave rezolucije 10 puta veći od onih koji žele promjene, no ne postave rezolucije”.

Zamislio sam se nad tim “znanstvenim dokazima” i po prvi put u životu odlučio napisati novogodišnju rezoluciju. Zlu ne trebalo. Nikad ne znaš koliko ti je još Novih godina preostalo.

Amos Oz tvrdi da su Židovi izmislili grižnju savjeti, da imaju gotovo autorsko pravo na nju, a da su je Kršćani, kad su došli u Jeruzalem, preuzeli od njih i zatim, kolosalno uspješnim marketingom, plasirali po čitavom svijetu.

Starost kao isprika i pecanje za komplimente

Te grižnje savjesti, tog osjećaja krivnje za nešto ili prema nekome, u starosti ima više no u bilo kojem drugom životnom dobu. Izgleda da se dugo skuplja, a onda, kad naiđu godine, iz podsvijesti polagano prelazi u svijest; to nisam trebao učiniti, mogao sam a nisam, da sam onda kad sam, stid me je što sam…

Možda se upravo zato sve češće pozivam na starost. Ta riječ zvuči kao neko opravdanje za sve neučinjeno ili krivo napravljeno, riječ koja ima magičnu moć generalne isprike za sve pizdarije koje sam činio.

Starost kao isprika.

Uz to, ona je na jednoj strani čisti “fishing for compliments” koji vapi za rečenicom: “Vama se u Vašim godinama sve oprašta!”, uz koju ide i ona egu puno milija: “Vi meni izgledate puno mlađi. Nikada Vam ne bih dala te godine”. Na drugoj strani, starost je obrambeno oružje za izbjegavanje.

‘Sigurno ćete dobiti Oskara za ovo’

Ako se bavite filmom, sigurno su Vam poznate rečenice: “Molim Vas samo dvije minute da Vam ispričam svoj život. To Vam je čisti film za koji ćete sigurno dobiti Oskara”.

S treće strane, starost donosi puno tapšanja, tzv. “životnih priznanja”. A tapšanja su ugodna jer, barem na trenutak, potiskuju grižnju svijesti. U Americi imaju sjajan izraz za priredbe gdje vas tapšu i nešto dodjeljuju – zovu ih “pogrebima bez mrtvaca”.

Tako sam neki dan, nakon što su me obavijestili da me čeka nešto takvo, potražio tekst koji sam već jednom koristio u sličnoj prilici.

Prije nekoliko godina Jugoslavenska kinoteka u Beogradu (da, i oni imaju kinoteku) odlučila je da u svojoj velebnoj zgradi filma nagradi tzv. “praške đake” najvišom srpskom filmskom nagradom, a zatim da nas sve zajedno udjene u svoj muzej pokretnih slika (da, oni uz kinoteku imaju i muzej). Tada smo bili zamoljeni da ispod svojih mladenačkih slika napišemo nekoliko riječi.

Klinac i kino-amater početnik

Napisao sam ovo:

“Rajko Grlić bio je klinac, kino-amater početnik, kad je davne 1965., zajedno s tada slavnim Lordanom Zafranovićem, dijelio glavnu nagradu na Festivalu amaterskog filma Hrvatske. No nagrada nije bilo sve što su im dali. Uz nju je išla i stipendija za studij na FAMU u Pragu, naravno pod uvjetom da ih tamo prime.

Na prijemni ispit doputovali su vlakom u neko tmurno zimsko jutro. Položili su ga i bili prvi studenti praške akademije upisani ravno na drugu godinu studija.

Tako je taj zagrebački klinac započeo svoje praške dane. Bio je impresioniran Akademijom, gladan znanja, zbunjen tamošnjim seksualnim slobodama i političkim neslobodama. Kultura svakodnevnog života bila je bogatija od one iz koje je došao, a socijalizam rigidniji od onoga u kojem je odrastao. Bio je to Prag, bile su to šezdesete. Bilo je uzbudljivo. Iz okamenjenog sivila pred njegovim se očima počela rađati zadnja europska utopija.

‘Ne pojavljuj se više, star si’

Taj klinac čuči u mojim korijenima i bez obzira koliko mi s razmakom od pedesetak godina njegova sigurnost danas djeluje krajnje nadobudno, ne mogu ga se odreći. Da nije bilo njegove znatiželje i hrabrosti da se otisne u tuđinu, ne bi bilo ni mene danas ni mojih filmova jučer”.

Ulaskom u muzej ego je bio i više no zadovoljan. No glava, ako dobro pamtim, na sve to je gledala sa zebnjom. Znala je da je gotovo nemoguć povratak iz muzeja u stvarni život. Otpreme te u prošlost i najpristojnije što mogu kažu: “Tu ti je mjesto i molim te ne pojavljuj nam se više. Star si!”.

Oni koji me dobro znaju tvrde da sam si sam kriv, jer da me nitko nije tjerao da na kraju napišem: “…ne bi bilo mene danas ni mojih filmova jučer” i time priznam da su filmovi za mene prošlost.

‘Dosta je pisanja, snimite nešto’

A to je bilo ispisano s potpuno suprotnom namjerom. Bilo je to još jedno, ne pretjerano prikriveno, staračko „fishing for compliments“. Starost je tražila nekoga koga bi grižnja savjesti natjerala da kaže: “Ajde, snimi još jedan film. Možeš ti to”.

Prije nekoliko tjedana, tijekom Sa(n)jma knjiga, napokon je stigla ta tako dugo iščekivana rečenica. Na pulskoj tržnici postariji mi je prolaznik doviknuo: „Dosta je pisanja, snimite film!“ Odgovorio sam: “Hoću!” a on je u znak odobravanja podigao palac.

No, a on to nije znao, što se filmova tiče, meni nije pretjerano vjerovati na riječ. Za zadnja tri, i to za svakog ponaosob, tvrdio sam, duboko u to uvjeren, da mi je to zadnji i da me više ništa ne može natjerati da snimim još jedan.

Naslov govori puno: ‘Svemu dođe kraj’

Dakle, ako mi novac i starost – kako je lijepo upotrebljavati tu riječ kao univerzalnu ispriku – dozvole, dogodine ću, nadam se uz tvoju pomoć draga moja novogodišnja rezolucijo, krenuti u film. Ne treba ni spominjati da će to biti zadnji od zadnjeg. Uostalom, i sam naslov “Svemu dođe kraj” govori to dosta jasno.

A ako ne? Onda mi ostaje osjećaj krivnje što ga nisam snimio. No ni to nije za baciti. Jer, da završim s Ozom s kojim sam i počeo ovu rezoluciju: “Trenuci osjećaja krivnje pomalo su kao mrvice dobrog začina koji ide sa svim; stvaralaštvom, seksom, roditeljstvom, međuljudskim odnosima.“

p.s. prijatelj Ante mi kaže: “Ne moraš žuriti, ako i ne bude u 2023., ostavi film za novogodišnju odluku u 2024”.

Telegram Klub kolaž Telegram Klub kolaž
Telegram Klub logo

Klub ekskluzivnih ponuda, pogodnosti i popusta,
samo za pretplatnike Telegrama.

Saznajte više