U malom unutarnjem džepu samtastog sakoa našao sam bilješku koja pokušava odgovoriti na pitanje koje mi najčešće postavljaju: “Kako se snimaju ljubavne scene?”
“Ljubavne scene”, što je eufemizam za one slatko-proste stvari o kojima se u dobrim familijama ne priča naglas, ne snimaju se ni lako ni brzo. Štoviše, ta snimanja nisu pretjeramo ugodna ni glumcima ni ekipi, a o režiseru da i ne govorim. Iznad njih, pogotovo na početku, uvijek lebdi neka napetost, nelagoda. A dok su one tu, teško je snimiti scenu koja iole miriše na život.
Samo jednom se ljubi bio je film koji je pokušao reći da je dodir koža jači od svih ideologija, tako da su “ljubavne scene”, kao dokazni materijal te teze, u njemu zastupljene u impozantnom broju.
Poziv na snimanju koji je sve promijenio
Dugo sam, i to nekoliko mjeseci prije snimanja s Vladicom Milosavljević i Predragom Manojlovićem počeo razgovarati o tome što ćemo i kako. Ona je bila nesigurna, suzdržana, a on hrabar. Pamtim kako ga je zabavljala njezina bojažljivost, kako ju je nervirao pričama da će se krupni kadrovi snimati naknadno s profesionalnim porno glumcima.
Kako bismo nelagodu smanjili na minimum, organizirali smo snimanje tih scena tijekom jednog tjedna. Druga olakšavajuća okolnost bila je to što smo ih radili u studiju, tako da je Pićo Pinter mogao napraviti generalno svjetlo i dalje raditi s vrlo malim korekcijama. Ukratko, bili smo i brzi i izolirani. Uz to smo ispunili i Vladičinu želju da oko kamere budu samo oni koji tu zaista moraju biti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prvi dan snimanja nije nam donio dobar materijal. Drugi dan je bio malo, ne puno, bolji. Trećeg dana, taman kada smo počeli, došla je sekretarica produkcije s molbom da se Vladica javi na telefon jer je mama hitno treba. Vladica je skočila iz kreveta i otrčala do vrata koja iz studija vode u hodnik gdje su garderobe, šminkerice i produkcija. Vratila se nakon nekoliko minuta govoreći kako nije bilo ništa hitno.
Ljubavne scene moraju pokretati priču naprijed
Nije ni primijetila da je i otišla i vratila se potpuno gola. Gledali smo je i počeli se smijati. Ona je shvatila zašto se smijemo, raširila ruke i uz smijeh slegla remenima. Stidljivost, strah, nelagoda i sve to što je lebdjelo iznad nas odjednom je nestalo. Treći dan je bio i više no uspješan.
Na tom snimanju naučio sam da se prvi dan snimanja takvih scena, ponekad čak i dani, mogu mirno, i to unaprijed, smatrati izgubljenima. Da su glumice u pripremama pune straha i bojazni, dok su glumci u toj fazi napadno hrabri. Na samom snimanju stvar se ponekad okreće. One su tu puno hrabrije i jednom kad se opuste rade sjajno. Glumci za razliku od njih vrlo često u upravo u tom trenutku gube hrabrost, postaju bojažljiviji, imaju previše pitanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naučio sam još nešto, možda najvažnije: da te scene imaju svoje mjesto u kompoziciji filma, da su, što bi kritičari rekli, opravdane samo onda kad su dvoznačne, kad u njima, osim dodira koža, možemo čitati i nešto više, nešto što obogaćuje ta lica, nešto što priču pokreće naprijed.
Detaljne probe Verice i Tonija u hotelu
Karaulu sam radio puno godina kasnije u sličnim uvjetima. Sve ljubavne scene snimali smo u studiju, napuštenoj ohridskoj hladnjači u kojoj smo sagradili njezin stan. Tu sam shvatio da ono što sam naučio radeći Samo jednom se ljubi nije uvijek i pravilo. To da se materijal prvog dana snimanja ljubavnih scena može mirno baciti i ovdje se ponovilo. No to da je u pripremama on hrabriji a ona preplašenija da bi na snimanju bilo obrnuto, ovdje se nije dogodilo.
Verica Nedeska je i u pripremama i na snimanju bila hrabrija od Tonija Gojanovića kojem je, za razliku od nje, to bio prvi film i nije imao nikakvog iskustva, ne samo s takvim scenama, već sa snimanjem uopće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Verica je na probama osjetila kod Tonija malu nelagodu i jednoga dana došla s prijedlogom da u hotelu u kojem smo smješteni uzmemo sobu, da se ona i Toni skinu, legnu na krevet i da im ja objasnim, scenu po scenu, što će oni raditi, gdje će biti kamera, što će se vidjeti a što neće.
Kako je iz scene iscurio sav život
U hotelskoj sobi uz mene je stajala šminkerica, da zna što je očekuje, a ja sam Verici i Toniju polagano tumačio što, gdje i kako to namjeravam snimati. Prošli smo pokret po pokret, scenu po scenu, vidjeli što je moguće, što nije, i ono najvažnije: kako se oni u tome osjećaju. Nakon te probe bili smo sigurni da točno znamo što ćemo i kako ćemo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No usprkos tome, prvi dan snimanja nije nam donio ništa dobroga. Kad smo se vratili u hotel, satima sam gledao taj materijal i razmišljao gdje je greška. A ona je ležala u tome da smo svi sve znali, da je scena postala mehanička i da je time iz nje iscurio život, a s njim i ono najvažnije: eros.
Za sutradan sam pripremio mala i malo veća iznenađenja, razgovarao nasamo i to odvojeno s njom i njim, dao im male zadatke za koje onaj drugi nije znao i snimanje je krenulo začuđujuće glatko.
Bata Živojinović u tigrastim gaćicama
Potpuno je druga priča kada se te scene rade u komediji. To je onda teška, možda najteža “ljubavno-scenska” disciplina. Tako sam U raljama života pred sobom imao iskusnog Batu Živojinovića, heroja partizanskih filmova koji uokolo hoda u tigrastim gaćicama i kojem je to možda bila prva ljubavna scena u više od tri stotine filmova koliko ih je snimio, dok je nasuprot njega bila Vitomira Lončar ogrnuta samo prozirnim velom vjenčanice, kojoj je to bio prvi film.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali to je duga priča koja se nalazi u jednom drugom džepu i koju sada ne bih vadio. Što bi moj otac, koji mi je apropos “ljubavnih scena” znao prigovarati što ga zovem na premijere, a ne na probna snimanja, običavao kazati kada bi netko odužio: “Sviraj, sviraj pa frulicu za pojas zadjeni”.
Rajko Grlić: Kako sam snimao neke od najpoznatijih ljubavnih scena hrvatskog filma
Poznati redatelj o pozadinskim detaljima ljubavnih scena iz filmova Karaula i Samo jednom se ljubi
Verica Nedeska je i u pripremama i na snimanju bila hrabrija od Tonija Gojanovića kojem je, za razliku od nje, to bio prvi film i nije imao nikakvog iskustva, ne samo s takvim scenama, već sa snimanjem uopće. Verica je na probama osjetila kod Tonija malu nelagodu i jednoga dana došla s prijedlogom da u hotelu u kojem smo smješteni uzmemo sobu, da se ona i Toni skinu, legnu na krevet i da im ja objasnim, scenu po scenu, što će oni raditi, gdje će biti kamera, što će se vidjeti a što neće
U malom unutarnjem džepu samtastog sakoa našao sam bilješku koja pokušava odgovoriti na pitanje koje mi najčešće postavljaju: “Kako se snimaju ljubavne scene?”
“Ljubavne scene”, što je eufemizam za one slatko-proste stvari o kojima se u dobrim familijama ne priča naglas, ne snimaju se ni lako ni brzo. Štoviše, ta snimanja nisu pretjeramo ugodna ni glumcima ni ekipi, a o režiseru da i ne govorim. Iznad njih, pogotovo na početku, uvijek lebdi neka napetost, nelagoda. A dok su one tu, teško je snimiti scenu koja iole miriše na život.
Samo jednom se ljubi bio je film koji je pokušao reći da je dodir koža jači od svih ideologija, tako da su “ljubavne scene”, kao dokazni materijal te teze, u njemu zastupljene u impozantnom broju.
Poziv na snimanju koji je sve promijenio
Dugo sam, i to nekoliko mjeseci prije snimanja s Vladicom Milosavljević i Predragom Manojlovićem počeo razgovarati o tome što ćemo i kako. Ona je bila nesigurna, suzdržana, a on hrabar. Pamtim kako ga je zabavljala njezina bojažljivost, kako ju je nervirao pričama da će se krupni kadrovi snimati naknadno s profesionalnim porno glumcima.
Kako bismo nelagodu smanjili na minimum, organizirali smo snimanje tih scena tijekom jednog tjedna. Druga olakšavajuća okolnost bila je to što smo ih radili u studiju, tako da je Pićo Pinter mogao napraviti generalno svjetlo i dalje raditi s vrlo malim korekcijama. Ukratko, bili smo i brzi i izolirani. Uz to smo ispunili i Vladičinu želju da oko kamere budu samo oni koji tu zaista moraju biti.
Prvi dan snimanja nije nam donio dobar materijal. Drugi dan je bio malo, ne puno, bolji. Trećeg dana, taman kada smo počeli, došla je sekretarica produkcije s molbom da se Vladica javi na telefon jer je mama hitno treba. Vladica je skočila iz kreveta i otrčala do vrata koja iz studija vode u hodnik gdje su garderobe, šminkerice i produkcija. Vratila se nakon nekoliko minuta govoreći kako nije bilo ništa hitno.
Ljubavne scene moraju pokretati priču naprijed
Nije ni primijetila da je i otišla i vratila se potpuno gola. Gledali smo je i počeli se smijati. Ona je shvatila zašto se smijemo, raširila ruke i uz smijeh slegla remenima. Stidljivost, strah, nelagoda i sve to što je lebdjelo iznad nas odjednom je nestalo. Treći dan je bio i više no uspješan.
Na tom snimanju naučio sam da se prvi dan snimanja takvih scena, ponekad čak i dani, mogu mirno, i to unaprijed, smatrati izgubljenima. Da su glumice u pripremama pune straha i bojazni, dok su glumci u toj fazi napadno hrabri. Na samom snimanju stvar se ponekad okreće. One su tu puno hrabrije i jednom kad se opuste rade sjajno. Glumci za razliku od njih vrlo često u upravo u tom trenutku gube hrabrost, postaju bojažljiviji, imaju previše pitanja.
Naučio sam još nešto, možda najvažnije: da te scene imaju svoje mjesto u kompoziciji filma, da su, što bi kritičari rekli, opravdane samo onda kad su dvoznačne, kad u njima, osim dodira koža, možemo čitati i nešto više, nešto što obogaćuje ta lica, nešto što priču pokreće naprijed.
Detaljne probe Verice i Tonija u hotelu
Karaulu sam radio puno godina kasnije u sličnim uvjetima. Sve ljubavne scene snimali smo u studiju, napuštenoj ohridskoj hladnjači u kojoj smo sagradili njezin stan. Tu sam shvatio da ono što sam naučio radeći Samo jednom se ljubi nije uvijek i pravilo. To da se materijal prvog dana snimanja ljubavnih scena može mirno baciti i ovdje se ponovilo. No to da je u pripremama on hrabriji a ona preplašenija da bi na snimanju bilo obrnuto, ovdje se nije dogodilo.
Verica Nedeska je i u pripremama i na snimanju bila hrabrija od Tonija Gojanovića kojem je, za razliku od nje, to bio prvi film i nije imao nikakvog iskustva, ne samo s takvim scenama, već sa snimanjem uopće.
Verica je na probama osjetila kod Tonija malu nelagodu i jednoga dana došla s prijedlogom da u hotelu u kojem smo smješteni uzmemo sobu, da se ona i Toni skinu, legnu na krevet i da im ja objasnim, scenu po scenu, što će oni raditi, gdje će biti kamera, što će se vidjeti a što neće.
Kako je iz scene iscurio sav život
U hotelskoj sobi uz mene je stajala šminkerica, da zna što je očekuje, a ja sam Verici i Toniju polagano tumačio što, gdje i kako to namjeravam snimati. Prošli smo pokret po pokret, scenu po scenu, vidjeli što je moguće, što nije, i ono najvažnije: kako se oni u tome osjećaju. Nakon te probe bili smo sigurni da točno znamo što ćemo i kako ćemo.
No usprkos tome, prvi dan snimanja nije nam donio ništa dobroga. Kad smo se vratili u hotel, satima sam gledao taj materijal i razmišljao gdje je greška. A ona je ležala u tome da smo svi sve znali, da je scena postala mehanička i da je time iz nje iscurio život, a s njim i ono najvažnije: eros.
Za sutradan sam pripremio mala i malo veća iznenađenja, razgovarao nasamo i to odvojeno s njom i njim, dao im male zadatke za koje onaj drugi nije znao i snimanje je krenulo začuđujuće glatko.
Bata Živojinović u tigrastim gaćicama
Potpuno je druga priča kada se te scene rade u komediji. To je onda teška, možda najteža “ljubavno-scenska” disciplina. Tako sam U raljama života pred sobom imao iskusnog Batu Živojinovića, heroja partizanskih filmova koji uokolo hoda u tigrastim gaćicama i kojem je to možda bila prva ljubavna scena u više od tri stotine filmova koliko ih je snimio, dok je nasuprot njega bila Vitomira Lončar ogrnuta samo prozirnim velom vjenčanice, kojoj je to bio prvi film.
Ali to je duga priča koja se nalazi u jednom drugom džepu i koju sada ne bih vadio. Što bi moj otac, koji mi je apropos “ljubavnih scena” znao prigovarati što ga zovem na premijere, a ne na probna snimanja, običavao kazati kada bi netko odužio: “Sviraj, sviraj pa frulicu za pojas zadjeni”.