IZ SVAKOG DŽEPA PONEŠTO

Rajko Grlić: Zašto mislim da bi gradonačelnik Zagreba morao imati ovaj minimum opće kulture

Cijenjeni režiser i scenarist za Telegram piše o zagrebačkim izborima i testu za kandidate

FOTO: Telegram ilustracija

Kad me pitaju sto očekujem od budućeg gradonačelnika, prvo slegnem ramenima, a onda, jer nada nikada ne umire, ipak dodam – da njega ili nju krasi minimum opće urbane kulture. Kako pod tim podrazumijevam puno toga, pa čak i elementarno znanje iz povijesti filma, odlučio sam kandidatima ponuditi jednostavan test. Nabrojat ću trideset filmova, neke od onih koji su označili prvo stoljeće kinematografije

Među hrpom predizbornih letaka u donjem lijevom džepu našao sam dvije bilješke. Prvu sam ispisao rukom, očito u žurbi; Za gradonačelnika Zagreba glasaj samo za onu ili onoga tko zna razliku između škropeca i špricera, fiftača i gemišta. Druga je malo opširnija.

U filmu ‘Čaruga’ postoji scena u kojoj glavni junak, tijekom pljačke krčme, siluje gazdinu ženu. Ona mu se prepušta, drhtavim glasom ponavlja: “Samo mi dušu nemojte uzeti!“ i Čaruga na kraju usliši njezinu molbu.

Ove koji su vladali Zagrebom zadnjih tridesetak godina nije krasilo Čarugino poštenje. Oni su Zagreb, posebno njegovu urbanu jezgru, ono što Zagreb čini Zagrebom – Donji i Gornji grad, trideset godina sustavno devastirali da bi mu na kraju i dušu uzeli. Potres, koji je sada alibi za sve, bio je samo točka na i jednog zapuštenog grada prekrivenog velovima dugogodišnje nebrige.

Predizborni penzionrerski dodatak kao mito

Danas, kad mnogi od takvog Zagreba dižu ruke, kad spuštene rolete na brojnim stanovima centra o tome glasno pričaju, na njegovim se ulicama odigrava završnica utrke za gradonačelničku titulu. Puno je tu kandidatkinja i kandidata koji ne štede na obećanjima. Jedan od njih klasično je predizborno mito, gulaš i pivo, zamijenio „predizbornim penzionerskim dodatkom“ i samozatajni premijer će uskoro dobiti odgovor na pitanje je li pametno investirao naš novac.

Bojim se da u mom slučaju četiri stotine kuna neće uzrokovati neke velike promjene u odabiru kandidata. No ni drugi takmičari ne zaostaju. Tu se glasno nude velebni stadioni, nove nacionalne bolnice, mirišljava odlagališta smeća, brzi savski brodovi, tvornica cjepiva, ukopavanje željezničke pruge, gradnja Jarunskog mosta i sve tako redom. Uglavnom ono što svaki iole pristojan grad ima i što je Zagreb već odavno trebao imati.

Kad me pitaju sto očekujem od budućeg gradonačelnika, prvo slegnem ramenima, a onda, jer nada nikada ne umire, ipak dodam – da njega ili nju krasi minimum opće urbane kulture. Kako pod tim podrazumijevam puno toga, pa čak i elementarno znanje iz povijesti filma, odlučio sam kandidatima ponuditi jednostavan test. Nabrojat ću trideset filmova, neke od onih koji su označili prvo stoljeće kinematografije.

Postaviti na noge jedan gotovo umirući grad

Ako nisu gledali barem polovicu od njih, da ne pretjeram u očekivanjima, recimo barem trećinu, zamolio bih ih da odustanu od kandidature. Jer to onda znači da ih nisu oblikovale ni važne knjige, muzika, slike i kipovi, da o povijesti umjetnosti i urbanizmu i ne govorim. Netko tko želi upravljati živim urbanim organizmom, koji tvrdi da će reanimirati i ponovo postaviti na noge jedan gotovo umirući grad, mora biti sagrađen od tog materijala.

Charlie Chaplin: Mališan, USA, 1921.

Jean Vigo: Nula iz vladanja, Francuska, 1933.

Jean Renoir: Velika iluzija, Francuska, 1937.

John Ford: Poštanska kočija, USA, 1939.

Orson Welles: Građanin Kane, USA, 1941.

Carl Dreyer: Dan gnjeva, Danska, 1943.

Luchino Visconti: Opsesija, Italija, 1943.

Billy Wilder: Veliki karneval, USA, 1951.

Vittorio de Sica: Umberto D, Italija, 1952.

Yasujiro Ozu: Tokijska priča, Japan, 1953.

Federico Fellini: Ulica, Italija, 1954.

Grigorij Čuhraj: Četrdeset i prvi, SSSR, 1956.

Branko Bauer: Tri Ane, Jugoslavija, 1959.

Robert Bresson: Đepar – Francuska, 1959.

Jean-Luc Godard: Do posljednjeg daha, Francuska, 1959.

John Cassavetes: Sjenke, USA, 1960.

Luis Bunuel: Anđeo smrti, Mexico, 1962.

Pier P. Pasolini: Evanđelje po sv. Mateju, Italija, 1964.

Elmar Klos i Jan Kadar: Trgovina na korzu, Čehoslovačka, 1965.

Žika Pavlović: Zaseda, Jugoslavija, 1969.

Andrei Tarkovsky: Andrei Rublov, SSSR, 1969.

Bob Rafelson: Pet lakih komada, USA, 1970.

Karoly Makk: Ljubav, Mađarska, 1971.

Paolo and Vittorio Taviani: Otac gospodar, Italija,1977.

Ermanno Olmi: Drvo za klompe, Italija, 1978.

Peter Weir: Gallipoli, Australija, 1981.

Steven Soderbergh: Sex, laži i video trake, USA, 1989.

Krzysztof Kieslowskii: Dvostruki Veronikin život, Poljska, 1991.

Robert Altman: Kratki rezovi, USA, 1993.

Lars von Trier: Lomeći valove, Danska, 1996.

Za one koji su s uspjehom prošli ovaj test, imam i mali dodatak. Zažmirite i bez dugog razmišljanja naglas nabrojite pet igranih filmova čija se radnja odvija u Zagrebu. Ako i to uspijete, samo hrabro naprijed. Za vas, a time i za nas, ima nade.

P. S. Evo malog podsjetnika za one kandidate koji teško pamte, ali lako zaboravljaju.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu