Ratovi tajkuna, ekscesne palače i radnički slumovi: kako je zbilja izgledalo Pozlaćeno doba iz novog HBO-ovog hita

Pozlaćeno doba ustaljen je naziv u američkoj historiografiji. Načelno označava razdoblje zadnje trećine devetnaestog stoljeća, kad je nakon završetka Američkog građanskog rata uslijedilo ukidanje ropstva. Sam je naziv preuzet iz satiričnog romana Marka Twaina i Charlesa D. Warnera u kojem se još 1873. godine rugaju svojim imućnim sunarodnjacima koji su opsesivno pozlaćivali drvo i ostale materijale kako bi ostavili dojam većeg bogatstva.

Najveći marš ekonomskog rasta u ljudskoj povijesti

Kako su roman napisali u samom početku razdoblja, književnici se nisu doticali velikog broja problema koje se danas veže uz njega, no metafora se pokazala itekako relevantnom i ponovno je aktualizirana u dvadesetom stoljeću. Ispod pozlaćene površine, društvo je trunulo. U poznatoj Narodnoj povijesti Sjedinjenih Američkih Država, povjesničar Howard Zinn piše da su već 1870-ih “odaslani signali ostatku stoljeća”.

“Crnce će se vratiti na staro, štrajkove bijelih radnika neće se tolerirati; industrijske i političke elite Sjevera i Juga preuzet će kontrolu nad zemljom i organizirat će najveći marš ekonomskog rasta u ljudskoj povijesti. To će učiniti uz pomoć, i na štetu, crnačkoga rada, bjelačkoga rada, kineskoga rada, rada europskih doseljenika, ženskoga rada, nagrađujući ih različito prema rasi, spolu, nacionalnom podrijetlu i društvenoj klasi tako da će stvoriti odvojene razine ugnjetavanja – umješno redanje slojeva kako bi se stabilizirala piramida bogatstva”.

Dakle, s jedne strane, SAD prolazi nevjerojatnu gospodarsku i demografsku ekspanziju. Izgrađena je transkontinentalna željeznica, naseljavanje zapada kontinenta popraćeno je strašnim razvojem industrije i povećanjem unutarnjeg tržišta, a priljev europskih imigranata osigurava obilje jeftine radne snage. Vrijeme je to i znatnog tehnološkog razvoja, osobito na prijelazu stoljeća. Uz mehanizaciju poljoprivrede značajnije počinju procesi elektrifikacije, uvođenja novih komunikacijskih i transportnih tehnologija te uspona visokotiražnog novinarstva.

Beskrupulozni “baruni pljačkaši” i korumpirani političari

Istovremeno, društveno-politički život karakterizira nevjerojatna razina korupcije, pohlepe i abnormalnog bogaćenja uskog kruga ljudi. Ključno mjesto u tom imali su tzv. „baruni pljačkaši“, beskrupulozni poduzetnici i industrijalci koji s velikim uspjehom osiguravaju monopol u lukrativnim sektorima poput industrije čelika (Carnegie), nafte (Rockefeller) ili primjerice bankarstva (Morgan).

Sekundiraju im političari. Primjerice, u New Yorku su dobro dokumentirani brojni slučajevi malverzacije sa zemljištima, odnosno izgradnje i opremanja javnih objekata po cijenama koje su daleko nadilazile realne okvire. U tom se posebno isticao William Tweed, političar koji je upravljao gradom do ranih sedamdesetih. Anticipirao je Tweed i prakse pojedinih hrvatskih gradonačelnika pa je podršku siromašnih građana redovito kupovao novcem poreznih obveznika.

Ipak, on je sredinom sedamdesetih završio u zatvoru. S druge strane, član gradskog Senata, George W. Plunkitt, čovjek koji je u jednom trenutku paralelno držao četiri javna položaja u gradu (od kojih je na tri dobivao plaću), otvoreno je branio pravo političara da iskoristi povlaštene informacije za stjecanje financijske dobiti. Nije vidio ništa nepošteno ni problematično u tom.

Značajan dio populacije živi ispod granice siromaštva

Iako je gospodarski rast rezultirao povećanjem plaća, značajan dio populacije prisiljen je na život u nevjerojatno lošim uvjetima, daleko ispod granice siromaštva. Borba radnika za viši standard rezultira štrajkovima i nasilnim okršajima s vlastima. Farmeri prosvjeduju zbog pada cijena poljoprivrednih proizvoda, pritiska velikih korporacija i opće političke korupcije.

Aktivno se provode zločinačko potiskivanje i nasilna asimilacija populacije sjevernoameričkih Indijanaca. Južne države poharane građanskim ratom prolaze rekonstrukcijsku fazu koja ne samo da podbacuje u integraciji nekadašnjih robova u američko društvo nego i polaže temelje rasnoj segregaciji, odnosno sustavnom rasizmu koji, u svom najgorem obliku, obilježava SAD sve do 1960-ih.

Ipak, suzit ćemo perspektivu samo na New York. I spomenuta serija i stvarne fotografije iz tog vremena brzo otkrivaju o kakvim se kontrastima u kvaliteti života radilo; uobičajena tendencija imućnih da demonstriraju bogatstvo ovdje poprima apsurdne razmjere. Dodatni poticaj “materijalnom orgijanju” pojedinaca dao je i klasični sukob između „starog novca“ (vieux riche) i „novog novca“ (nouveau riche), što možemo vidjeti i u HBO-ovoj seriji.

S vremenom novac nadoknađuje nedostatak obiteljske povijesti

Goleme palače novih dinastija ozbiljno su zasjenjivale domove njujorških aristokratskih starosjedioca poput obitelji Astor, ali ako im nisu mogli konkurirati ekonomskim kapitalom, starosjedioci su definitivno iskorištavali svoj socijalni i simbolički kapital da zakoče društvenu afirmaciju pridošlica, za koje su smatrali da im nedostaje klase i stila.

Naposljetku, višak novca s vremenom nadoknađuje nedostatak obiteljske povijesti, a jedna od priča iz 1920-ih pokazuje da su i Astori patili od sličnih slabosti kao njihovi konkurenti. Kad je sadržaj jedne od kuće Astorovih završio na aukciji, mnogi su ostali iznenađeni kad se pokazalo da obiteljski pribor za jelo nije zlatan, već samo pozlaćen.

Inače, fikcionalna obitelj Russell iz serije inspirirana je stvarnom obitelji Vanderbilt koja je 1880-ih izgradila veliku palaču na Petoj aveniji u New Yorku, tek jednu u nizu građevina koje tih godina podižu novi, a potom i stari bogataši, nastojeći držati korak. Eksplozija raskošne rezidencijalne gradnje samo je dio urbanističke preobrazbe grada. Uz širenje osnovne infrastrukture nastaju i znamenitosti poput Kipa slobode.

Na domjencima u palačama notorno se pretjerivalo

Fikcionalni Russellovi i stvarni Vanderbilti dijele i arhitekta Stanforda Whitea, čovjeka koji se jako dobro snalazio u visokim krugovima američkog društva, sve dok ga sklonost maloljetnim djevojkama nije koštala života 1906. godine. Pred više stotina svjedoka, s tri hica iz pištolja usmrtio ga je psihički nestabilni tajkun Harry Kendall Thaw.

White je nekoliko godina ranije imao problematičnu seksualnu vezu sa šesnaestogodišnjom Evelyn Nesbit, koja poslije postaje suprugom Whiteova ubojice. Ovakve intrige iz života bogatih punile su naslovnice žutog tiska koji tada doživljava vrhunac.

Dok se na domjencima u palačama Pete avenije notorno pretjerivalo, u okolnim je ulicama bilo lako naći primjere strašnog siromaštva. Dame iz visokog društva dokolicu provode organiziranjem karitativnih priredbi, ali New York je postao prevelik grad da bi to bilo dovoljno, čak i da se uistinu potrude. Tijekom godina dobrotvornim radom posebno se ističu obitelji Carnegie i Rockefeller.

“Postoji gomila manje vrijednih života”

Dio populacije smatrao je da ne treba interventirati u korist neprivilegiranih skupina stanovništva. Tih je godina utjecajna ideja socijalnog darvinizma, pojednostavljeno, shvaćanja po kojem su pojedinci loš položaj nižih slojeva tumačili kao odraz njihove inherentne karakterne i intelektualne inferiornosti.

Jedna ranija epizoda dobro demonstrira ovaj tip razmišljanja. Kako prenosi Howard Zinn, mnogi pripadnici američkih bogataških dinastija uz financijsku naknadu izbjegli su sudjelovanje u Građanskom ratu. Među njima bio je i James Mellon. Sačuvano je pismo njegova oca u kojem sinu poručuje da „čovjek može biti domoljub a da ne riskira svoj život ili žrtvuje svoje zdravlje. Postoji gomila manje vrijednih života.“

Najsiromašnije obitelji živjele su u krcatim slumovima. I djeca su bila prisiljena raditi, ponekad i duže od dvanaest sati na dan. Nije postojao nikakav sustav socijalne zaštite. O stambenim uvjetima najnižih slojeva svjedoče dokumentarne fotografije reportera Jacoba Riisa, danskog imigranta koji je 1890. objavio utjecajnu knjigu How the Other Half Lives (Kako živi druga polovica).

“Pozlaćeno doba” postavilo temelje za nadolazeće reforme

Dječji rad u tvornicama ranih 1900-ih dokumentirao je američki sociolog i fotograf Lewis Hine. Upravo u ovom razdoblju pojavljuju se novinari usmjereni na društvene reforme i razotkrivanje političke korupcije i gospodarskog monopola. Nazivalo ih se muckcrackers. Na temelju istraživačkih tekstova novinarke Ide Tarbell američka je vlada 1911. godine razbila monopol tvrtke Standard Oil. Vlasnici su bili Rockefelleri.

Početak dvadesetog stoljeća u SAD-u pamti se kao „progresivno razdoblje“, ali temelji za veća radnička prava, emancipaciju žena i borbu protiv rasizma postavljeni su već u „pozlaćenim“ godinama. Istovremeno, konzervativni i religiozni elementi društva zagovaraju prohibiciju alkohola, ali trebalo je još neko vrijeme da u društvu sazrije odluka o provođenju te genijalne ideje.

Zanimljivo, radikalna aktivistkinja Carrie Nation istaknula se kao osoba koja je učinila mnogo i za uvođenje prohibicije, ali i ženskog prava glasa. Neposredno nakon Prvog svjetskog rata to su postali osamnaesti i devetnaesti amandmani Američkog ustava.

Završilo najvećim ekonomskim slomom dotadašnje američke povijesti

“Pozlaćeno doba” obilovalo je ekscesima, no ono je u mnogočemu i formativno doba Amerike kakvu poznajemo danas. Razdoblje je okončano velikim ekonomskim slomom između 1893. i 1897. godine. Nije to bila prva kriza epohe: dvadeset godina ranije tržišna panika dovela je do bankrota dijela banaka, a onda i industrije, prvenstveno željezničke.

Međutim, slom iz 1893. bio je dotad najveći u američkoj povijesti. Propale su stotine banaka i tisuće industrijskih poduzeća, a u jednom je trenutku oko 20 % stanovništva ostalo bez prihoda. Među njima, dakako, nisu bile obitelji Astor, Vanderbilt, Rockefeller i Morgan.