Razgovarali smo s kazališnim glumcem Ozrenom Grabarićem koji konačno ima veliku ulogu na filmu

Grabarić se u današnjem hrvatskom glumištu izdvaja svojom glumačkom karizmom, scenskom ekspresijom i jakom energijom. Pritom je on dobro odgojen dečko, što odmah dolazi do izražaja. Vrlo je pristojan, odmjeren, nimalo bahat, dobro, casual odjeven. Tijekom intervjua konzumirao je sedvič s lososem i indijski čaj s mlijekom. Siguran sam kako je Ozren Grabarić glumac koji se može smatrati uistinu dostojnim nasljednikom bardova hrvatskog glumišta Borisa Buzančića i Relje Bašića, koji su desteljećima bili i ostali sinonimi za tip urbanog građanskog glumca ovih prostora.

TELEGRAM: Kada vam je Snježana Tribuson ponudila film Sve najbolje, tražila je od vas i zahtjevnost priprema, zbog uloge inozemne operne zvijezde.

GRABARIĆ: Imao sam sreću da sam imao divnu partnericu, opernu pjevačicu Renatu Pokupić, iznenadio sam se koliko je glumački talentirana i baš sam uživao raditi s njom. Kako igram stranca, morao sam igrati na engleskom i španjolskom, što mi nije bio toliki problem, jer sam pet godina živio u Barceloni. To su neke zadatosti te uloge, zbog kojih nisam bio sasvim na svom terenu. Uzimao sam satove pjevanja, svladao sam svaku ariju zbog impostacije glasa, grla i tijela, iako sam kasnije bio nasinhroniziran. Nisam bio ni toliko loš.

Redateljica mi je rekla da bi, uz još godinu dana priprema, mogao sam otpjevati svaku ariju. Dobio sam tu ulogu nakon Sprovoda u Thereseienburgu, što je bio moj prvi ulazak u glazbeni teatar, svladavanja dirigiranja u showu Maestro, nakon toga sam ponovno s Marjanom Nećakom radio glazbeni teatar u Dnevniku jednog luđaka, tako da me je odjednom, nehotice, krenula glazbena karijera. Nisam glazbeno obrazovan, ne znam ni note, ali sam savladao pjevanje i taj način izražavanja glasom.

Snježana Tribuson je posljednjih godina postala veliki fan opere, tako da je zarazila i mene, dala mi da odgledam neke DVD-e s vrhunskim opernim produkcijama. Glazba djeluje mimo racija, ona ide direktno u utrobu čovjeka. Mi u glumi previše to racionalno kontroliramo. Ja sam vrlo racionalan u svom pristupu, ali kad iskre frcaju na filmu ili sceni, ti iracionalni momenti su mi božanstveni.

TELEGRAM: Kakav osjećaj imate kad sebe gledate na ekranu?

GRABARIĆ: Grozan. Ne mogu se gledati. Mislim da je to pitanje taštine. Svi mi imamo drugačiju sliku i bolje mišljenje o sebi, od one kako nas drugi vide. Nisam si ni zgodan, imam grozan glas, ali učim, nije loše sebe gledati da se možeš kasnije korigirati. Ja nemam puno filmskog iskustva, za razliku od kazališnog. U kazalištu se lakše snalazim. No, redeći ovaj film, Snježana je bila vrlo precizna u uputama, otkrio sam da su svi filmski redatelji takvi, a to je vjerojatno zbog ekonomije vremena. U kazalištu je to posve drugačije, mi spremimo predstavu za samo dva mjeseca. Redatelji misle kako stalno nešto treba novo govoriti glumcima, počinju mijenjati koncepcije, krenu u filozofiju, time konstantno zbunjuje glumca. I kad se upetljaju, mnogi redatelji se nisu ni do danas ispetljali, zbog pretjeranog intelektualizma.

TELEGRAM: Ne mislite li da se predstave prebrzo i prepovršno pripremaju? Trebalo bi na svakoj produkciji raditi barem šest mjeseci.

GRABARIĆ: Slažem se. Mi smo, recimo, radili na Ribnjaku Krležinu U agoniji devet mjeseci. Ne svaki dan, ali filtrirali smo kroz taj period tekst, poput dobrog vina. Mi nikad, zapravo, ni s jednom predstavom nismo do kraja spremni, mislim da se ni Shakespearea ne može napraviti za dva mjeseca.

TELEGRAM: Jesu vam zamjerili u kazališnim krugovima, ili matičnom ansamblu, kad ste s Nelom Kocsis i Darkom Stazićem krenuli sami postavljati Krležu, bez redatelja?

GRABARIĆ: Došli su nam na izvedbe mnogi redatelji, poput Same Streleca, mnogi su pozdravili tu ideju, iako sam čuo i mišljenje, kako nam je trebao redatelj i kako smo mogli puno više napraviti. No, mi smo htjeli napraviti projekt kroz glumački proces i demistificirati Krležine rečenice, oko kojih postoji veliki bauk. Ja mislim da su Krležine rečenice najjednostavnije, najprirodnije. Prvi put sam se sreo s njima na četvrtoj godini Akademije i usvojio ih odmah. Ja sam iz Zagreba, mi smo u familiji oduvijek imali te Krležine građanske manire i govorili “kisti hand”, tako da sam ja Krležu osvojio kao svoj glas. Za mene je on genijalan. Htjeli smo s projektom U agoniji, s Krležinom rečenicom, napraviti živa lica u klaustrofobičnom prostoru.

TELEGRAM: Tko je bio početni inicijator projekta?

GRABARIĆ: Dok je Darko Stazić bio ravnatelj Gavelle, puno smo pričali o tome kako radimo u instituciji i kako bi se trebalo raditi drugačije. Odlučili smo konkretno nešto napraviti, pozvali smo Nelu, ona je bila oduševljena, nevjerojatno kako smo od početka bili otvoreni jedni prema drugima, da govorimo iskreno što mislimo, bez zadrške. Stazić pune 23 godine nije stao na scenu, a pogotovo je to teško u tako malom prostoru, kad si ti kao glumac tik do publike. To je znatno teže, nego kad si na velikoj sceni. Bio je lišen svake taštine, Nela pametno vidi stvari, sve je to mijenjao, kada nije bio na sceni, nama je davao korisne sugestije. Jednom sam potonuo u depresiju, misleći kako to nitko neće htjeli gledati, ali onda su me kolege podigle i nastavili smo letjeli dalje uzajamno, na krilima.

TELEGRAM: Razmišljate li o novom zajedničkom projektu?

GRABARIĆ: Razmišljamo, sad Stazić dovršava predstavu Oleanna Davida Mameta, s mladom glumicom Sarom Stanić. Čini mi se vrlo zanimljivo, bio sam na par proba. Svijest o glumačkom procesu nedostaje današnjem kazalištu, zato pokušavamo raditi na projektima s glumačkim procesom u prvom planu. U kazalištu je odnos redatelj-glumac vrlo delikatan. I ni jedni ni drugi ne uspjevaju se izboriti za pravu, suvislu interakciju. Mi često, kao glumci, ovisimo o tome da li će nam netko iz publike reći je li to što radimo dobro, ili ne, mi uvijek krajičkom oka i uha promatramo i osluškujemo publiku. Znate, iz te ovisnosti o potvrdi, izgubimo sami sebe. Glumci prestaju biti umjetnici, postaju izvođači glumačkih radova. Ne govore svoju istinu tuđim riječima. Sudbina nas glumaca je da budemo birani. Stavljamo se u poziciju da redatelje želimo zadovoljiti, podsvjesno se to vuče, a to baš nije najbolja pozicija.

TELEGRAM: Vole li redatelji pametne glumce, koji imaju svoj stav, ili poslušnije, koji će titrati redateljskom egu i bespogovorno ispunjavati njihove želje?

GRABARIĆ: Jedna od prvih rečenica koju sam čuo kad sam došao na Akademiju, jest da glumac mora biti malo glup, da bi ga se bolje moderiralo. Ja sam bio odmah kao klinac protiv toga, jer sam imao bolje mišljenje o sebi, nego što su mi oni imputirali. Mislim da glumac ne smije biti glup, nego malo naivan. Moraš izgraditi svoj pogled na svijet. Ako ne pratiš, ako nisi u toku sa smjerovima umjetnosti, ako nemaš široki arsenal informacija, doživljaja, iskustava, interesa, onda ćeš biti ograničen i uvijek isti. Svaki glumac upada u manire, što ne mora nužno biti loše. Pametni redatelj se veseli pametnom glumcu. Glup redatelj se veseli glupom glumcu.

TELEGRAM: Kakvu ste interakciju imali s Igorom Vukom Torbicom na Hinkemannu? I zašto ste odustali od Priča iz bečke šume?

GRABARIĆ: Mi smo fantastično surađivali. Prvi puta smo se Igor Vuk i ja sreli na projektu Shakespeareu u Kremlju, koji je počeo režirati na Brijunima, ali je projekt preuzela Lenka Udovički. Prvi put sam na Hinkemannu radio u ZKM-u i s Rakanom i to je bila za mene divna, nova energija. Mislim kako pod svaku cijenu treba inzistirati na fluktuaciju glumaca. Kazališta ne smiju biti bunkeri. Čim kazališta postanu bunkeri, gdje preko nišana gledamo jedni na druge, to je smrt. Ja sam vidio po sebi, čim sam iskoračio u ZKM i na Ribnjak, doživio sam nove stvari i to mi su mi bila sjajna iskustva.

Torbica je fantastičan redatelj, koji gura glumca van njegove sigurne zone. Ja sam prošle sezone imao šest premijera zaredom, tako da je moj organizam krahirao, predozirao sam se, baš stoga sam morao odbiti suradnju na Bečkim šumama, nažalost. Teško sam donio tu odluku. Torbica radi vrhunsku modernu klasiku. I potrebno je da podigne razinu hrvatskog kazališnog prostora. Sve je, ionako, postalo previše uspavano.

TELEGRAM: Kakav ste pedagog?

GRABARIĆ: Ja sam i dalje u istraživanju, mene strašno zanima glumački proces. Postavljam si pitanje: što to mene goni i što druge goni da idu stalno u kazalište? Predajem na Akademiji i pedagogija mi je fantastična. Tim novim generacijama je jako teško, počinju gledati što se događa vani i brinuti se što će biti s njima poslije studija. Njima je puno teže, već na drugoj godini počinju trčati za bilo kakvim angažmanima. Prvo bi trebali preispitati sebe, ali za to se danas nema vremena. Tako je generalno. Imam jako dobru komunikaciju sa studentima, barem se nadam. Ja neizmjerno cijenim mlade glumce. I gledam ih bez sujete. Kad je netko dobar, iskreno se oduševim.

TELEGRAM: Čuo sam da mnogi pedagozi ne vole talentirane mlade glumce, da se ne bi desilo da nadrastu veličinu svojih profesora.

GRABARIĆ: Moguće. Problem je što starijoj generaciji glumaca pedagoga, koje držimo vrlo visoko, možemo postaviti pitanje: jesu li ostavljali bolje iza sebe, ili nisu? Protiv toga sam da se Akademija tretira kao poligon za pedagoge i redatelje, ja mislim da to mora biti poligon za studente. Mi smo tu da im damo potreban alat i budemo posve u njihovoj funkciji. Oni bi trebali biti glavne uloge, mi smo u tom procesu nosioci sporednih uloga. Studenti su nezadovoljni kad im se nameće nešto. Svi smo mi nezadovoljni kad nam netko nešto nameće. Glumci su nezadovoljni kad redatelj nešto nameće, mi se vrijeđamo kad čitamo što vi napišete o nekoj predstavi i tako dalje.

TELEGRAM: Zanima li vas režija?

GRABARIĆ: Moram priznati da me zanima, samo ne znam imam li taj potencijal. Ja svijet gledam iz glumačke prizme. Volio bih se okušati jednog dana u režiji, da se provjerim. Imam neke ideje. Ali, u duboko kontroliranim uvjetima. Uvijek s ljudima kojima potpuno vjerujem i s kojima želim stajati na sceni. Uvijek volim biti na sceni s onima koji su bolji od mene, to me stimulira. Trebalo bi grupirati dobre, a to može samo nezavisna scena. Kad bi nezavisna scena imala novaca i kad bi doista pokupila najbolje, to bi ozbiljno poljuljalo i institucije.

TELEGRAM: Spomenuli ste da ste tijekom rada na Agoniji pali u depresiju. Takva stanja javljaju se učestalo, ili…?

GRABARIĆ: To nije klinička depresija, to su povremena stanja kad čovjek misli da ovo što radi više nema smisla. Ja sam cijelu godinu radio, sve ponuđene projekte sam prihvaćao, jer su mi bili zanimljivi, i u jednom trenu sve mi je postalo besmisleno. Nisam više mogao ni pogledati teatar.

TELEGRAM: Kako punite baterije?

GRABARIĆ: Nemam dobar sistem za to. Uvijek mi je bijeg prema moru najidealniji, ako imam par slobodnih dana u kontinuitetu. Druženje s prijateljima me veseli, otvoren sam pogledati dobar film, igram se na Playstationu, što me u potpunosti oslobađa od radnog terora. Sad uživam u ovom predblagdanskom Zagrebu, evo svira oko nas neki dobar jazz, pojeo sam sendvič s lososom, veseli me advent, led lampice me uzbuđuju, zaljubljen sam u ovaj moj grad…

TELEGRAM: Je li točno da ste dugo vremena zazirali od obnaživanja na sceni, da bi u posljednje vrijeme to počeli raditi bez kompleksa?

GRABARIĆ: Kad smo radili Shakespearea u Kremlju, svako malo sam vidio fotke u novinama na kojima sam gol. Mislim da se i Vili Matula paralelno skinuo gol u Timonu Atenjaninu u Splitu i njegove obnažene fotografije su izašle u medijima. Mi smo licemjeri, bježimo od vlastitog tijela i nama je golo muško tijelo na filmu, ili pozornici danas još uvijek bauk. Ne mislim da se glumac pod svaku cijenu treba skinuti gol. Ja sam dugo godina imao problem s time, odbijao sam svlačenje, imao sam kompleks svog tijela.

Pogotovo kad smo svakodnevno okruženi mladim, razvijenim tijelima, a ja ovako dlakav, trbušast, nisam želio skinuti se i plašiti ljude… No, u mom slučaju uvijek je to bilo urađeno u projektima u koje sam vjerovao, smatram decentno, ili s notom duhovitosti. Da netko traži da se skinem u predstavi, ili filmu u koju ne vjerujem, ne bih nikada to napravio. No, kad sam pristao, koristilo mi je. Ja sam ovakav kakav jesam. Izvolite. Sviđalo vam se, ili ne.