Recenzija drame Tene Štivičić u HNK: Gledajte i prepustite se vlastitim sumnjama
Krajem prošlog tjedna u Zagrebu je premijerno prikazana predstava 64
Eva i Danijel sjede na ivici kauča. Ima nešto komično u njihovoj mukloj čežnji. Kao u onom starom ruskom običaju da se na trenutak sjedne prije putovanja, barem i na rub kofera. Danijelova fastfood avatarska epizoda traženja izlaza zaklopljena je kao što se laptop zaklapa. Isto kao i Evina stvarna epizoda, kod susjeda restauratora, kome se okačila na wi-fi a on “kiksao“ u pružanju utjehe surogat seksa. Jednako virtualno, dugo putovanje u utrobu Evinog i Danijelovog braka i (ne)suđenog roditeljstva također je privremeno završeno i umjetno oplođeno.
“Ako dobijemo dijete, možda se jednom svega ovoga nećemo sjećati. Ako dobijemo dijete, možda postanemo bolji ljudi. Možda zajedno, možda svako za sebe“, kaže Eva, praroditeljica. “I sad?“ traži podršku prorok-amater Danijel, a Eva odgovara: “Čekamo.“ Završne su to, postčehovljanske replike koje rasni glumci Olga Pakalović i Igor Kovač izgovaraju nježnom gorčinom.
U moćnom komadu 64 Tene Štivičić, koji je (nakon praizvedbe u beogradskom Ateljeu 212, u travnju ove godine) upravo doživio i hrvatsku premijeru u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Ako se u svojim gustim i odvažnim dramama (Fragile, Krijesnice, Nevidljivi, Tri zime) bavila epskim emigracijama i progonjenošću pred društvenim lomovima, u drami 64 Tena Štivičić odlazi iza krajnjih pounutrenih granica.
Poniranje u ljudsku intimu
Pod enigmatskom šifrom (koja označava 64 hormonalne injekcije što ih u jednom ciklusu uzima glavna junakinja, boreći se majčinstvo) autorica posve ponire u ljudsku intimu. Fascinirana ranjivošću i neizvjesnošću tragalaštva u neistraženim postojbinama naših tijela i duša. Lomljivost je to koja se pod današnjim terorom privremenosti (ili kako kaže Helena, Evina majka: “Vrijeme je ovo bizarno, sve nešto nestalno…“) svakodnevno lomi u milijune krhotina.
Najnovijom dramom Tena Štivičić sugestivno govori o našim unutarnjim emigracijama, a to je vratolomno teška misija. Mlada, odvažna i mudra redateljica Arija Rizvić nepogrešivo je (u suradnji s dramaturginjom Mirnom Rustenović) prepoznala nasmiješenu tugu epske intime koja struji pod logom 64. Instinktivno je odlučila pružiti utočište za zbjegove Teninih emigranata srca. U posvemašnjoj kontri s prostornim gabaritima haenkaovske pozornice, redateljica Rizvić je filigranskim povjerenjem vodila brutalno inspiriran glumački osmerac u iskaze treperave refleksivne ispovjedi. Među nas promatrače s pozornice je curila suzdržana ekspresija kao da je riječ o najkomornijem backstage iskustvu.
Vrhunaravnom jednostavnošću scenografski kolektiv NUMEN/For use je odgovorio redateljičinoj viziji. Stvorena je neka stišana (prekidana bluzevima Ivana Pešuta), ogoljena verzija Krležinog Kraljeva, u kojoj rund-bina donosi komade tog zbjega unutrašnje progonjenosti. Cinizmom svijeta i društvenih očekivanja iznureni Tenini stoici drže se za rubove posteljnih i bolničkih plahti ili zaštitnih selidbenih pokrova, ili se, pak, ušuškavaju među imaginarna božićna drvca na uličnoj prodaji. Jednostavnoj a višeznačnoj vizualnoj mreži predstave izvrsno doprinose i kostimi Ane Fucijaš: recimo, u jednom od najbolnijih trenutaka predstave, dok si Eva počinje davati injekcije, njezina kostimska vanjština surogatno šalje najerotskije signale.
Snažna igra Pakalović i Kovača
Inicijalnu priču o bračnom paru (u predvorju zrelosti) koji balansira između egzistencijalne neizvjesnosti razorene srednje klase, straha od rutine emocija i želje za potomstvom, Tena Štivičić i njezina redateljska posestrima višeslojno račvaju u crnohumornu melodramu o samoćama. I žilavoj utopiji da se tim samotništvima svakodnevno previju i pomažu rane. Onako kako najbolje umijemo. Svjesna da se dijelovi emocija o oduzetim pravima na tijelo i dušu ne mogu voditi drukčije nego apotekarskom redateljskom vagom, Rizvić je skočila u zahvalni bezdan glumačkih mogućnosti – i ranjivosti.
Snažna je igra Olge Pakalović i Igora Kovača kao nosećeg dvojca. Sugestivno igraju na žici žudnje, varljivih nada evolucije i načete samosvojnosti. Kao embrioni kroz koje se prelamaju utopije i žilavosti ostalih. Osjećajući i brojne ironijske premaze (u čemu im sjajno pomaže i koreografija Larise Lipovac Navojec) tim više osiguravaju pozadinsku prisutnost trpkosti. Olga Pakalović pustila je iz svojih slojevitosti brojna pitanja Evine tjelesne žudnje, želje i očajničkog odbijanja majčinske uloge, agresije i slabosti u labirintima komunikacije. Kovačev je Danijel povremeni pozer, suptilan urlač za ljubavlju, nedosanjani umjetnik, egoist i autist, virtualni heroj i sramežljivac.
Sjajne izvedbe drugih
Helena i Oliver – Danijelov tata, oni su kojima nadiruće bolesti već debelo uzimaju danak u krvi, i baš zato ih Alma Prica (genijalna je njezina mantra: “Da mi nije kraj, gdje bi mi bio kraj…“) i Dragan Despot virtuozno igraju kao jezičave, britke a tople cinike. Lana Barić kao Bela, kreira bogatu meloburlesku o navodnoj spremnosti na izbor samovanja. Livio Badurina finim tkanjem ide od rutinerskog Doktora ovisnika o simpozijima praznine do izopćenika u trećem planu.
Aleks u izvedbi Luke Dragića ima neke ostatke renesansnih ukletih slikara i jalovog igrača uloge seksualnog objekta. Naposljetku, Tesa Litvan je u odsjajima avatarske Lune pronašla čeznutljivu nijansu digitalne zatvorenice. Ne propuštajte 64, idite i prepustite se vlastitim sumnjama. Tenini i Arijini udarnici pomoći će vam da se prepoznate.