Otkako se koprodukcija Umjetničke organizacije Arterarij i Teatra &TD (kreativna producentica Tatjana Aćimović), u režiji Romana Nikolića i dramaturgiji Dorotee Šušak, pojavila na našem nebu kao usamljena zvijezda, jasno je bilo da je riječ o prvorazrednoj političkoj gesti pobune
Pred mikrofonom, u stavu nekadašnjih protestnih proroka rock ‘n’ rolla, sklopljenih očiju od čežnje, muke i bijesa, Frano Mašković izgovara jedan od najekspresivnijih, najbrutalnijih i najtužnijih monologa ikad porođenih na našim scenama. Iz utrobe egzila Frano opominjuće zavija: “Izgovorite naša imena. Nemojte se bojati… Ja sam čovjek bez zemlje, a čovjeku bez zemlje, zemlja ni za smrt ne može pružiti utočište…“
Zatim čeprka po pijesku, pronalazi majušnu crvenu majicu, navlači je na ogoljeni torzo, legne, zagnjuri lice u pijesak i umre. Iva Kraljević istiskuje napuhani plastični čamčić kao da se s dušom djetetovom rastaje. Začuje se notorni ljetni šlager, a Bura curi u gorku memoriju. Poput starozavjetnog pijeska. Punog krvi, znoja, krivnje i sramote.
Prvorazredna politička gesta pobjede
Dva mjeseca već Bura plovi među nama. Mukom, tjeskobom i važnošću naplavljena. Tek nedavno sam je uspio pogledati a ta me predstava svojom suštinom izbacila na sprudove izudaranog, ispuhanog, bespomoćnog, poraženog… Istovremeno beskrajno osnaženog, nekako pomazanog i zahvalnog da postoje umjetnici kao što su Burevjesnici ovog antologijskog projekta. Otkako se koprodukcija Umjetničke organizacije Arterarij i Teatra &TD (kreativna producentica Tatjana Aćimović), u režiji Romana Nikolića i dramaturgiji Dorotee Šušak, pojavila na našem nebu kao usamljena zvijezda, jasno je bilo da je riječ o prvorazrednoj političkoj gesti pobune.
Bura je žestoki politički teatar koji razara moćnim krikom nemoći. Od one vrste socijalnog bdjenja nad gubitnicima koje upravo boli iskrenošću. Međutim, a to je veličina samo najvećih graditelja smisla, Romano Nikolić i njegova velebna mala momčad, u tim plemenitim htijenjima niti jednog pedlja ne napuštaju profinjenu estetsku gestu. Minimalističkim i beskrajno asocijativnim idejama scenografije (Nikolić), kostimografije (Zdravka Ivandija Kirigin), svjetla (Vesna Kolarec), muzike (Damir Šimunović) i videa (Ivan Lušičić Liik), Bura znalački brodi po hridima slobode.
Sanjin Kaštelan
Uranjanje u žeđ društvene i umjetniče pravde
Inicijalna matrica Bure je strašna tragedija iz 2015. U izbjegličkom egzodusu, bježeći s porodicom iz Sirije, tada se utopio kurdski trogodišnjak Alan Kurdi. Njegovo beživotno tjelešce, nasukano na žalo turske obale, postalo je idealna hrana za medije i društvene mreže. Ikonički oslikavši užas i licemjerje današnjeg svijeta. Iz potresne sudbine žrtve jednog djeteta u najranijoj zori njegovog života, Nikolić sondira brojne plime i oseke važnih pitanja upućenih stravično zapuštenim društvima Hrvatske, Europe i svijeta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bura markira čitavu skalu prebolnih ožiljaka. Od najizravnijeg rasizma i ksenofobije, predatorske gramzivosti ili poniženja i nasilja skrivenih iza kulisa sportskih natjecanja (indikativna je scena veslanja u čamcu gdje se organski stapaju muke sportskog poraza u očajničku trku za životom). Svesrdnim, prebogatim angažmanom uronili su Frano Mašković, Iva Kraljević i Luka Knez u žeđ društvene i umjetničke pravde.
Posebna aroma dokumentarnosti
Maškovićevo posvajanje majušnog bića, doslovce svjetluca i gasi se u njegovim očima nade i beznađa. Malo je glumaca na svijetu koji su u stanju u istoj gesti ozakoniti poraz beznađa i galaktički urlik pobune. Iva Kraljević (u njoj kao da se reinkarnirala prerano uminula velika srpska i jugoslavenska glumica Neda Spasojević) suvereno i zrelo živi sve poražene majke, ali i fanatičke trenerice ili dekadentice ispražnjene od smisla. Luka Knez preuzeo je u amanet ono lice tuge Bustera Keatona, čudesan je u gradnji čitave dramaturgije svog sklupčanog tijela egzila, željnog smiraja.
Posebnu aromu dokumentarnosti u Nikolićevom performerskom kvartetu daje Semih Adıgüzel, turski izgnanik koji je napustio Erdoganov režim, tražeći slobode u Hrvatskoj. Ne mireći se sa stanjem ako se te slobode ugrožavaju i u njegovoj novoj životnoj sredini. “Palica ujedinjuje“, tjeskobnom mirnoćom izranjenih leđa, govori Semih o batinaškom totemu svih režima: “Palicom se u čovjeka može ugraditi disciplina. Palicom se iz čovjeka može izbiti ponos i sjećanje…“ Za to vrijeme vrte se one užasne dokumentarne snimke hrvatskih policajaca pod fantomkama kako dugim pendrecima izbijaju sjećanja iz izbjeglica druge boje kože i tjeraju ih preko granice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sanjin Kaštelan
Prijetvorni zagrljaji za Ukrajince
Stvaranje Bure poklopilo se s najnovijim užasom progonjenih, čiji valovi stižu iz Ukrajine. U tom novom stadiju ljudskog bezumlja, nažalost se rađa i paradoksalni rasizam humanosti. Gradacija žrtava po boji kože, vjerskom, rasnom i sociološkom porijeklu. Dok se nesretnicima s Bliskog Istoka i Afrike peglaju leđa ksenofobnim udarcima, u nesretnicima s ukrajinskog pokoljnog žarišta lažljivom hipokrizijom prepoznaju se “ljudi nama civilizacijski bliski“… Ili još konkretnije: dok Hrvatska i dalje progoni svoje preostale građane srpske nacionalnosti, čekićima im razbija ćirilićno pismo i izbjeljuje krvna zrnca, prijetvorno širi zagrljaje ukrajinskom narodu.
Žrtve su žrtve i s tim nemaju veze ni njihova nacija, ni boja očiju, ni način kako se krste. Bura hrabro i osviješteno pljuje Hrvatskoj istinu u oči. Da je vladarima Hrvatske imalo stalo da tu pljuvačku obrišu s lica i barem malo umire preostale mrve savjesti, plaćali bi gostovanja Bure po cijelom svijetu. Sve dok je i jednog zrnca pijeska među našim dlanovima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Recenzija izvrsne predstave Bura: Ovo je žestoki politički teatar koji razara moćnim krikom nemoći
Inicijalna matrica Bure je strašna tragedija iz 2015.; bježeći s porodicom iz Sirije, tada se utopio kurdski trogodišnjak Alan Kurdi
Otkako se koprodukcija Umjetničke organizacije Arterarij i Teatra &TD (kreativna producentica Tatjana Aćimović), u režiji Romana Nikolića i dramaturgiji Dorotee Šušak, pojavila na našem nebu kao usamljena zvijezda, jasno je bilo da je riječ o prvorazrednoj političkoj gesti pobune
Pred mikrofonom, u stavu nekadašnjih protestnih proroka rock ‘n’ rolla, sklopljenih očiju od čežnje, muke i bijesa, Frano Mašković izgovara jedan od najekspresivnijih, najbrutalnijih i najtužnijih monologa ikad porođenih na našim scenama. Iz utrobe egzila Frano opominjuće zavija: “Izgovorite naša imena. Nemojte se bojati… Ja sam čovjek bez zemlje, a čovjeku bez zemlje, zemlja ni za smrt ne može pružiti utočište…“
Zatim čeprka po pijesku, pronalazi majušnu crvenu majicu, navlači je na ogoljeni torzo, legne, zagnjuri lice u pijesak i umre. Iva Kraljević istiskuje napuhani plastični čamčić kao da se s dušom djetetovom rastaje. Začuje se notorni ljetni šlager, a Bura curi u gorku memoriju. Poput starozavjetnog pijeska. Punog krvi, znoja, krivnje i sramote.
Prvorazredna politička gesta pobjede
Dva mjeseca već Bura plovi među nama. Mukom, tjeskobom i važnošću naplavljena. Tek nedavno sam je uspio pogledati a ta me predstava svojom suštinom izbacila na sprudove izudaranog, ispuhanog, bespomoćnog, poraženog… Istovremeno beskrajno osnaženog, nekako pomazanog i zahvalnog da postoje umjetnici kao što su Burevjesnici ovog antologijskog projekta. Otkako se koprodukcija Umjetničke organizacije Arterarij i Teatra &TD (kreativna producentica Tatjana Aćimović), u režiji Romana Nikolića i dramaturgiji Dorotee Šušak, pojavila na našem nebu kao usamljena zvijezda, jasno je bilo da je riječ o prvorazrednoj političkoj gesti pobune.
Bura je žestoki politički teatar koji razara moćnim krikom nemoći. Od one vrste socijalnog bdjenja nad gubitnicima koje upravo boli iskrenošću. Međutim, a to je veličina samo najvećih graditelja smisla, Romano Nikolić i njegova velebna mala momčad, u tim plemenitim htijenjima niti jednog pedlja ne napuštaju profinjenu estetsku gestu. Minimalističkim i beskrajno asocijativnim idejama scenografije (Nikolić), kostimografije (Zdravka Ivandija Kirigin), svjetla (Vesna Kolarec), muzike (Damir Šimunović) i videa (Ivan Lušičić Liik), Bura znalački brodi po hridima slobode.
Uranjanje u žeđ društvene i umjetniče pravde
Inicijalna matrica Bure je strašna tragedija iz 2015. U izbjegličkom egzodusu, bježeći s porodicom iz Sirije, tada se utopio kurdski trogodišnjak Alan Kurdi. Njegovo beživotno tjelešce, nasukano na žalo turske obale, postalo je idealna hrana za medije i društvene mreže. Ikonički oslikavši užas i licemjerje današnjeg svijeta. Iz potresne sudbine žrtve jednog djeteta u najranijoj zori njegovog života, Nikolić sondira brojne plime i oseke važnih pitanja upućenih stravično zapuštenim društvima Hrvatske, Europe i svijeta.
Bura markira čitavu skalu prebolnih ožiljaka. Od najizravnijeg rasizma i ksenofobije, predatorske gramzivosti ili poniženja i nasilja skrivenih iza kulisa sportskih natjecanja (indikativna je scena veslanja u čamcu gdje se organski stapaju muke sportskog poraza u očajničku trku za životom). Svesrdnim, prebogatim angažmanom uronili su Frano Mašković, Iva Kraljević i Luka Knez u žeđ društvene i umjetničke pravde.
Posebna aroma dokumentarnosti
Maškovićevo posvajanje majušnog bića, doslovce svjetluca i gasi se u njegovim očima nade i beznađa. Malo je glumaca na svijetu koji su u stanju u istoj gesti ozakoniti poraz beznađa i galaktički urlik pobune. Iva Kraljević (u njoj kao da se reinkarnirala prerano uminula velika srpska i jugoslavenska glumica Neda Spasojević) suvereno i zrelo živi sve poražene majke, ali i fanatičke trenerice ili dekadentice ispražnjene od smisla. Luka Knez preuzeo je u amanet ono lice tuge Bustera Keatona, čudesan je u gradnji čitave dramaturgije svog sklupčanog tijela egzila, željnog smiraja.
Posebnu aromu dokumentarnosti u Nikolićevom performerskom kvartetu daje Semih Adıgüzel, turski izgnanik koji je napustio Erdoganov režim, tražeći slobode u Hrvatskoj. Ne mireći se sa stanjem ako se te slobode ugrožavaju i u njegovoj novoj životnoj sredini. “Palica ujedinjuje“, tjeskobnom mirnoćom izranjenih leđa, govori Semih o batinaškom totemu svih režima: “Palicom se u čovjeka može ugraditi disciplina. Palicom se iz čovjeka može izbiti ponos i sjećanje…“ Za to vrijeme vrte se one užasne dokumentarne snimke hrvatskih policajaca pod fantomkama kako dugim pendrecima izbijaju sjećanja iz izbjeglica druge boje kože i tjeraju ih preko granice.
Prijetvorni zagrljaji za Ukrajince
Stvaranje Bure poklopilo se s najnovijim užasom progonjenih, čiji valovi stižu iz Ukrajine. U tom novom stadiju ljudskog bezumlja, nažalost se rađa i paradoksalni rasizam humanosti. Gradacija žrtava po boji kože, vjerskom, rasnom i sociološkom porijeklu. Dok se nesretnicima s Bliskog Istoka i Afrike peglaju leđa ksenofobnim udarcima, u nesretnicima s ukrajinskog pokoljnog žarišta lažljivom hipokrizijom prepoznaju se “ljudi nama civilizacijski bliski“… Ili još konkretnije: dok Hrvatska i dalje progoni svoje preostale građane srpske nacionalnosti, čekićima im razbija ćirilićno pismo i izbjeljuje krvna zrnca, prijetvorno širi zagrljaje ukrajinskom narodu.
Žrtve su žrtve i s tim nemaju veze ni njihova nacija, ni boja očiju, ni način kako se krste. Bura hrabro i osviješteno pljuje Hrvatskoj istinu u oči. Da je vladarima Hrvatske imalo stalo da tu pljuvačku obrišu s lica i barem malo umire preostale mrve savjesti, plaćali bi gostovanja Bure po cijelom svijetu. Sve dok je i jednog zrnca pijeska među našim dlanovima.