Recenzija.'Kino-poeta velikog crnila' kapitalna je monografija o Živojinu Pavloviću, redatelju kojeg Šerbedžija zove drugim ocem

Prošvercani film na izraubovanoj VHS-kazeti baš sam tih dana odgledao. I ostao smlavljen njegovom poštenom mukom i kricima iz utrobe. Za onim stolom u predsjedničkoj palači zavladao je tajac. Tuđman ništa ne govori, tek gnjevno striže obrvama. Udvorice zure u pod i smanjuju se na format vrećica za šećer uz nedopijena espressa. Samo se čuju krici paunova iz vrta, blaženih živina naslijeđenih iz Titove kvote. Nisu me apsili te snježne noći. Em smo kulturni, jelda.

Bez njega je nemoguća antologija svjetskog filma

Sjetih se ove davnašnje epizode dok uzbuđeno čitam i oči pasem na kapitalnoj monografiji “Živojin Pavlović: Kino-poeta velikog crnila” nedavno objavljenoj (Leskovački kulturni centar & Leskovački internacionalni festival filmske režije – LIFFE) u Srbiji. Knjiga je to koja nas na iscrpan, impresivan, eruditski i emotivan način provodi kroz golemu zadužbinu Živojina Pavlovića (rođenog 1933. u Šapcu, preminulog 1998. u Beogradu), maestralnog srpskog i jugoslavenskog crnotalasnog modernista, bez kojega je nemoguća antologija svjetskog filma.

U jednom od naših intervjua Rade Šerbedžija mi je bez imalo krzmanja priznao da Živojina Pavlovića smatra svojim drugim ocem i redateljskim čudotvorcem kojem najviše duguje u oblikovanju svog glumačkog i društvenog habitusa. Podsjećam da je rasni glumac Šerbedžija radio sa svjetskim redateljskim teškašima poput Stanleya Kubricka, Terencea Mallika, Phillipa Noycea, Johna Wooa, Clinta Eastwooda, Christophera Nolana…

Zaista ne treba bolje potvrde o kakvom je redateljskom i uopće umjetničkom (Pavlović je bio i slikar i veličanstveni pisac) kalibru riječ. Poniklom u našim divljim balkanskim strastima, razbijaču socrealističkih fresaka, noirovski brutalnom, prljavonježnom poput Toulouse-Lautreca i pankerski poetičnijem od Joea Strummera i Sida Viciousa. Fantomu slobode do posljednjeg daha. Čovjeku koji je usprkos “partijaršija” proklamirane monolitnosti i izdanih ideala revolucije, u Jugoslaviji u drugoj polovini 60-ih, držao visoku moralnu okomicu svoje društvene i umjetničke gerile.

Odredio nas je generacijski i umjetnički

“Đavolji film Živojina Pavlovića bio je čelik koji nas je u tim olovnim vremenima kalio, ali i čarobna paučina koja je vezala naše snove u najljepše iluzije. I svi koji smo bili dio njegovih slika nosimo tu umjetnost kao zaštitni znak vlastite hrabrosti i dostojanstva. I kao njegov posebni pečat, koji nas je generacijski i umjetnički odredio da budemo takvi kakvi smo bili i kakvi još uvijek jesmo.

Đavolji film Živojina Pavlovića i dalje teče mojim venama i upravlja mojim filmskim pokretima. Hoću zapravo reći: tko je jednom zaista gorio, taj pamti plamen! Meni je taj plamen obasjao put”, nadahnuto i dalekovidno piše u knjizi Rade Šerbedžija (tekst “Mala srčana greška”), parafrazirajući naslov jedne knjige Pavlovićevih eseja.

Izvanredan koncept knjige

Koncept knjige “Živojin Pavlović: Kino-poeta velikog crnila” naprosto je izvanredan, čulno životan i slojevit u oslikavanju autorskog i čojstvenog Pavlovićevog portreta. Umjesto suhoparnih prolaženja kroz Bardove biografske dionice ili bezličnog teoretiziranja, izvršni urednik Goran Gocić, ugledni srpski pisac, novinar i filmski kritičar, sinergijski je umrežio refleksije osoba (mnogih iz ove knjige više nema među nama) koje su bile dotaknute, zaražene i trajno obilježene Žikinim korifejstvom.

Tako su u knjizi svoje bogate zapise ostavili njegovi studenti, kasnije i sami značajni neimari (Darko Bajić, Milena Marković, Slobodan Šijan); saradnici (Nebojša Pajkić, Goran Milašinović, Stole Popov); glumci (Rade Šerbedžija, Dragan Nikolić, Svetozar Cvetković) i kolege (Puriša Đorđević, Miša Radivojević, Rajko Grlić)… Ispisujući Žikinu biografiju na užarenoj koži svoje memorije dali su nam do znanja koliko je njegova biografija postala i biografija svih nas. Bez obzira na udaljenost u vremenu.

Genijalan fotografski materijal

Knjigu prati genijalan fotografski materijal (urednica Milena Pavlović) – izvrsna je odluka o isključivo crno-bijeloj obradi, čak i onda kad fotografije potječu iz filmova u boji. Tako je ekspresivno ozračena Pavlovićeva brutalna baladičnost kojom je pričao filmske priče.

U uvodnom tekstu (“Kako me je zapljusnuo crni talas: kontekst”) urednik Gocić piše: “Odavno nisam imao pred sobom knjigu skrojenu s takvom nežnošću i pijetetom” i još: “Zajedno s njim sećamo se blistave umetničke scene u kojoj je bio perjanica: bila je tako živa, tako provokativna, tako polemična, tako neponovljiva. Kao da nam njegova biografija vraća veru u smisao posvećene misije neka samoglave individue, ma s koliko se otpora sretala, ma kakve teškoće u hodu rešavala.”

Grlić: ‘Žikina Zaseda me natjerala da počnem sumnjati’

Puriša Đorđević, još jedan od rodonačelnika crnog vala i našeg moderniteta, u knjizi priznaje da je bio “slepi podanik filmova Živojina Pavlovića” a Rajko Grlić u sjajnom tekstu “Zašto sam se ja borila?” povlači dirljive paralele između majčine partizanske bitke za ljudskost i dostojanstvo, Žikinog filma “Zaseda” i vlastitog kasnijeg majstorluka u filmu “Samo jednom se ljubi”: “Te 1969. imao sam dvadeset i dvije godine, studirao treću godinu režije na FAMU u Pragu i vjerovao da znam sve o filmu, ali i o životu kao takvom”.

“Te iste godine, Žika Pavlović snimio je ‘Zasedu’. Kad sam vidio taj, meni najdraži Žikin film, i vjerojatno jedan od najboljih filmova nekadašnje nam države, kad sam čuo Ivicu Vidovića kako izgovara ‘Majku vam seljačku, i vi ste revolucija!’, shvatio sam da moje čvrsto uvjerenje da sve znam odjednom blijedi, da se počinjem pitati koji su to svjetovi, koji su to pogledi na život o kojima tako malo znam. Taj me je film natjerao, što je vjerojatno bilo i najvažnije, da počnem sumnjati.”

Nije se uklapao u sliku komunističke utopije

Zaštitnik luzera, palih revolucionara, probisvijeta i marginalaca, radnica, prostitutki i nedosanjanih zvijezda… Žika Pavlović nikako se nije uklapao u poželjnu sliku proklamirane komunističke utopije.

Njegova disidentska autsajderska pozicija, u neprestanom hodu po oštrici bunkeriranja filmova pod šapama partijskih cenzora i blještavih inozemnih nagrada, stvarala je neponovljive simfonije o autsajderima. U žestokom vrijednom opusu nosi barem tri, četiri remek-djela: “Buđenje pacova” (1967., s gromadnim Cicom Perovićem), “Kad budem mrtav i beo” (1968.), “Zaseda” (1969.), “Crveno klasje” (1971.).

Začeo je glumački genij Dragana Nikolića

I dan-danas gledajući po hiljaditi put “Kad budem mrtav i beo”, film prema moćnom scenariju Ljubiše Kozomare i Gordana Mihića, nastao u doba dok sam polazio u prvi osnovne, nije mi jasno kako je to priča o lomnom tribunu socijalističkih favela Džimiju Barki (u njemu je začet glumački genij Dragana Nikolića) koji umire u krvi i govnima na sklepanom čučavcu, postala trajna priča i moje generacije.

A kad sam na zagušljivoj tribini u osječkom STUC-u ugledao špicu i slova “Doviđenja u sledećem ratu” (snimljen 1980.) ništa nisam kapirao… Kakav sljedeći rat? Šta priča ovaj? Jao, prorocima. “Zvao sam ga ćale. Znam da mu je to godilo. Na kraju krajeva, sva usvojena deca imaju tu privilegiju i sreću da su izabrana. Žika je mene izabrao, a zatim ekspresno poslao u svet filma. Da nije bilo njega, tko zna da li bi bilo i mene”, nježno svjedoči Dragan Nikolić u knjizi. Jeste, u pravu je Dragan. Da nije bilo Žike jedva da bi bilo išta od nas.