Nekad je nužno odabrati stranu

Knjiga 'Prije Tita', o zatamnjenoj prošlosti KPJ, posveta je ljudima koji su pali u moskovskim procesima

‘Prije Tita: frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije 1936.-1940.’ magistarski je rad Stefana Gužvice, sada objavljen u formi knjige

Yugoslav President Marshall Josip Broz Tito is seen playing chess on a picture taken in october 1944 during World War II. / AFP PHOTO
FOTO: AFP

Još i prije raspada Jugoslavije i raspada SKJ, odnosno definitivnog silaska socijalističke ideje s velike scene, istraživanja o predratnom djelovanju partije bila su rijetka i nepotpuna. S jedne strane zbog toga što nikome nije bilo ugodno vraćati se na to razdoblje frakcijskih borbi, moskovskih procesa i te suštinski tamne mrlje komunističkog pokreta, a potom što ipak nisu rehabilitirani svi ljudi koji su tih godina nestali u SSSR-u, iz čega je praktično jedino Tito izvukao živu glavu.

S druge pak strane, radilo se o nedostatku arhivske građe i dokumenata iz kojih bi se mogla precizno rekonstruirati sudbina jugoslavenskih revolucionara. Zato su se jedino povjesničari Ivan Očak i Ivan Jelić sustavno bavili tim periodom, a i oni tek u osamdesetim godinama nakon odlaska Tita i najvećeg dijela generacije revolucionara.

To je, naravno, potaknulo bujanje raznih mitoloških narativa, dodatno intenziviranih nakon raspada zemlje, koji su u pravilu dolazili od strane nacionalista, a optuživali su Tita za to da je izdao drugove, poslao ih u smrt i zbog toga i došao na čelo partije.

Korak dalje u istraživanju zatamnjene teme

Kako je u devedesetim profesionalna historiografija doživjela značajan tematski zaokret i de facto na duže vrijeme potpuno izgubila interes za pitanja povijesti radničkog pokreta, ujedno i zaboravljajući spomenute radove iz osamdesetih, došli smo u situaciju da je mitologija oko Titove uloge postala gotovo neupitna, a da su istovremeno svi stradali dodatno potisnuti.

Stoga magistarski rad Stefana Gužvice, obranjen na Srednjoeuropskom sveučilištu, koji je sada objavljen u formi knjige pod naslovom ‘Prije Tita: frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije 1936.-1940.’, predstavlja ne samo raskid sa spomenutim mitovima, nego i korak dalje u istraživanju te zatamnjene teme i izvlačenju mnogih ljudi iz zaborava.

Dokinut monopol nacionalističke historiografije

Povrh svega, ova knjiga predstavlja pak pouzdan znak da je monopol nacionalističke historiografije, zajedno sa setom tema koje je uspijevala nametnuti prethodnih desetljeća, konačno dokinut, a historija radničkog i komunističkog pokreta postala iznova legitimna tema, s tom razlikom što sada iza istraživača više ne stoji instituti za historiju radničkog pokreta, muzeji revolucije ili marskistički centri, nego isključivo njihov stvarni interes za temu.

A tema povijesti KPJ iz godina previranja, neposredno prije nego je ta partija izvela čudo i pokrenula narodnooslobodilačku borbu te pobijedila u ratu je višeslojna i zanimljiva. Tim je i bitnije što je s ovom studijom izuzeta iz isključivog interesa revizionističkih povjesničara, k tome uz uvjerljivo rušenje svih teza o Titu kao konfidentu i demonu koji je u smrt poslao sve drugove, da bi ostao sam na vrhu.

Knjiga otvara tri nezaobilazna pitanja

Kad čovjek pročita Gužvicinu knjigu, otvaraju se tri nezaobilazna pitanja. Prvo je s kojom su uvjerenošću ti ljudi odlazili po pozivu u Moskvu, praktično u svojevoljnu smrt, i s kolikim užasom su se suočavali s isključenjem iz partije, iako im je to redovno spašavalo život.

Drugo pitanje odnosi se na potpuno nevjerovatnu činjenicu da je ta kadrovski uništena i međusobno duboko posvađana partija, koja nije uživala nikakav ugled u komunističkom svijetu, uspjela uopće pokrenuti borbu, a kamo li pobijediti u ratu i još kasnije krenuti samostalnim putem. Na koncu, treće pitanje odnosi se na uvjerenje mnogih da je moguće bilo što napraviti bez prisutnosti u zemlji.

Detaljni prikaz svih partijskih frakcija

Ličnost Josipa Broza Tita koji je na kraju doista skoro posve sam ostao na sceni nudi najuvjerljiviji odgovor na drugo i treće pitanje, ali to ništa ne bi funkcioniralo bez kvalitetnih ljudi kojima se nakon što je došao na čelo partije okružio, a koji su praktično iznijeli stvaranje poslijeratne Jugoslavije i imali tu sreću da su bili nova generacija, nedodirnuta frakcijskim borbama.

Gužvica je u knjizi detaljno pa i shematski, predstavio sve partijske frakcije, ukazao na tragiku stradanja Milana Gorkića, ponajprije zahvaljujući njegovim katastrofalnim procjenama, poput one kome će povjeriti organizaciju prebacivanja ljudi u Španjolsku, koja je bila provaljena.

Ispratio je sudbine i mnogih drugih bitnih ljudi iz tog doba, poput Vladimira Ćopića, Kamila Horvatina, Labuda Kusovca, Ive Marića, Petka Miletića, Đuke Cvijića, Ivana Gržetića Fleischera, Ive Marića, Vicka Jelaske, Blagoja Parovića i drugih. Donio je i zanimljiv podatak da su trojica Jugoslavena bili na čelu obavještajne službe Internacionalnih brigada u Španjolskom građanskom ratu.

Odnosi u komunističkom svijetu

Detaljno je, iako u drugom planu predstavio odnose u komunističkom svijetu, ukazao je na to da Titovi iskazi nisu odveli partijske drugove u smrt, da je on sam imao puno sreće, ali i znao do koje granice može riskirati i vući poteze na svoju ruku, zbog čega se praktično na silu vratio u zemlju da iznova konstituira partiju.

Na kraju je prikazao i to da Tito nije trpio one koji mu se nisu htjeli podložiti, pa čak i ako se s njima politički slagao, poput Jelaske, a čuvao one koji jesu, pa makar bili idejni protivnici, što se umnogome vidjelo na kasnijoj sudbini tih ljudi, ako su preživjeli ili na pitanju njihove rehabilitacije, ako nisu.

Posveta nizu danas zaboravljenih ljudi

Zanimljiva je i epizoda sa splitskom pobunom i temom vječne opozicije brojne partijske organizacije u tom gradu politici koja je dolazila s vrha, što nije samo vrijedilo za trojac Marić-Baljkas-Jelaska, nego i za Vicka Krstulovića koji je došao umjesto njih. Gužvica problematizira i odnos prema politici Narodnog fronta koja je na kraju donijela pobjedu u ratu, a prema kojoj je partija mijenjala stav.

Knjiga ‘Prije Tita’ nije mogla, niti pokušala popuniti sve rupe u historiografiji partije tog predratnog razdoblja, ali je ipak odgovorila na mnoga pitanja, što je njena ključna vrijednost, uz to da je ispisala posvetu čitavom nizu danas posve zaboravljenih ljudi koji su pali u moskovskim procesima, bez ozbiljne historiografske i ljudske rehabilitacije.