Recenzija knjiga 'Život i smrt uz svetu rijeku' Jasena Boke i 'Vrabac protiv dabrova' Vida Barića
Bokina knjiga posveta je Indiji, a Barićeva odražava njegovu autorsku prirodu
“Rano je jutro na Gangesu. U Varanasiju, najpoznatijem od svih svetih gradova na rijeci, noć polako ustupa mjesto nestrpljivom danu…”, zorom počinje svoju najnoviju nomadsku rukotvorinu Jasen Boko, a završava smirajem: “Sjedim na pustoj plaži dok se sunce gasi u Bengalskome zaljevu. Zašto Indiju sa svim njezinim manama i vrlinama toliko volim, i dalje ne mogu objasniti. Ali u jedno sam siguran: Indija je zapravo prije svega put u samog sebe, duboko prepuštanje, koje otkriva i ono što možda ne želimo ili nismo spremni o sebi znati. Mrači se. Potkontinent se sasvim tiho prepušta vladavini mlačne noći.” Između (meta)fizičkog prologa i epiloga teče gusta, magična knjiga “Život i smrt uz svetu rijeku: Gangesom od Himalaje do Bengalskog zaljeva” (Profil).
U vremenu pandemijske skučenosti i bjesomučne izolacije dobrodošla podsjetiti nas koliko su široki horizonti terapeutski po naše duše. Godinama ispisujući plodnu putopisnu hrestomatiju (putujući Mediteranom, Južnom Amerikom, Azijom…) Boko nije trenirao za life coacha. Niti je imao ambiciju nametnuti se kao guru kojega će, nakon čitanja njegovih nomadčenja, slijediti i kopirati tisuće sljedbenika. “Po zanimanju sam nomad”, kaže Jasen, jednostavno opisujući kerozin života koji ga goni i hrabri da ne odustane od potrage – za sobom i za svima nama. Koliko god nas ima rasijanih po svjetovima. Iz Bokinog putopisnog ahasverskog provijanta naprosto struji beskrajna empatija prema bližnjem. Iz ranca njegovih globalnih putešestvija ispadaju Ljudi i nikada ne presušuju, a on ih skuplja strašću i brigom kao da su mu rod najrođeniji.
Bokina knjiga ljubavno je pismo Indiji
Očiju širom rastvorenih i znatiželjom djeteta, Boko osvaja neotkriveno i s ljubavlju skladišti otkriveno. Njegova zanatska profesija, kazališnog dramaturga, pouzdan je alat da žanr putopisanja uzdigne na uzbudljive visine, vodeći priču sočno i napeto. “Život i smrt uz svetu rijeku” ima sve prerogative avanture koja se ne ispušta (makar je uživali i posredno, kao da je Jasen naš avatar), od izvora do delte. Knjiga je Bokino ljubavno pismo Indiji. Priznajući da i nakon dvadesetak hodočašćenja u tu čarobnu, kompleksnu i neopisivu zemlju, nije u stanju dešifrirati svoju ljubav, uputio se jednom od njezinih epskih žila kucavica – rijekom Ganges. Prešavši 2600 kilometara nizvodno, od izvora u himalajskom ledenjaku do ušća u Indijski ocean, nedvojbeno putuje do sebe samog. Suprotno od onog Conradovog “srca tame”, dostiže do srca svjetla i duhovne energije koju kao okorjeli skeptik ni ne pokušava objasniti.
Posebno je fascinantno s kakvim širokim spektrom emocija Boko piše posvetu Indiji. Melankolija, tuga, ironija, prštavi smijeh i bolna zabrinutost… isprepliću se u neraskidivu fresku koju autor nosi poput trajnog amblema na majici. Isključivo prelamajući svoja indijska iskustva kroz krhotine ljudskih priča i sudbina koje je nomadski upio pod kožu, Boko donosi briljantne studije karaktera, navika, političkih i historijskih lomova, mitova i egzistencijalne borbe. Odrješito prokazuje rasističke, genocidne i predatorske suštine imperijalnih poniženja (napose pod firmom britanske Krune) kojima je Indija mrcvarena u svojoj prošlosti a čije se posljedice osjećaju i danas.
“Život i smrt uz svetu rijeku” može se primati kao pouka usvojena metodom vlastite kože, pouka koja je putničkim blatom pročistila i izmijesila autorovu dušu. U vremenu histerične pohlepe, terora masovne potrošnje, perverznog iživljavanja šačice moćnika nad milijunima prezrenih i obespravljenih…, ljekovito je pročitati priču o spokoju koji se krije u zdjelici riže podijeljene s putnikom namjernikom. Ili o sreći kad se možeš sklupčati na zemljanom podu, nakon napornog lutalačkog dana, i usnuti zbijen među tijelima druge usnule tragalačke braće. Boko je sretan čovjek i fantastično piše o tome.
Barić je postao nepresušni rezervoar ideja
Pišući prije godinu dana u Telegramu o drčnom spisateljskom debiju Vida Barića, pikarskom romanu “Fiumanski, opet lažeš”, ustvrdio sam da od Barića s pravom očekujemo još, navukli smo se i nema sad stajanja. Tako da smo bili spremni na novi proizvod iz njegove neumorne radionice. “Vrabac protiv dabrova – i ostale novinske priče” (opet u zagrljaju indie izdavača Shura publikacije) montaža je malih velikih reportažnih atrakcija.
I suštinski odražava Barićevu autorsku prirodu kao nerazdvojivu leguru fiction & faction pisanja. Novinarski zanat kojim svakodnevno zarađuje kruh, Barićevim je istančanim osjetilima (uostalom čovjek se i zove Vid) postao nepresušni rezervoar ideja, lica, situacija, nada i razočarenja… Vidove supermoći su napajane iz dva naponska polja: discipline i empatije da uoči i sasluša ljude te gipke rasne ideje kako da to uobliči u priču s kojom se vežemo.
“Tako to ide u ovome poslu: susrećeš ljude i slušaš njihove priče”, izlaže Barić u knjizi “Vrabac protiv dabrova” svoj jednostavni credo. Mnogima nedostižnu filozofiju življenja i stvaranja. Stara je istina, još od onih prastarih vremena kad se sočna priča tražila “on the road” (izvan digitalne udobnosti trome zavaljenosti pred ekranom), da postoje samo dvije vrste reportera – rasni i slučajni. Ovi prvi, ogrezli u glad za pričom, mogu otići na Himalaje ili na Hreljić, whatever, izrudarit će nam blistave storije o životu, trajanju i smrti. Ovi drugi, ni s Himalaje ni s Hreljića neće donijeti ništa. Vratit će se, gdje god da ih sudbina pošalje, prazniji nego kad su na put krenuli. Vid Barić pripada onim rasnim lutajućim nemirima koji u profesiji reportera nalaze smisao svog postojanja.
Barićeve reportaže objavljivane na stranicama Jutarnjeg lista (između 2017. i 2021.) ovdje su nadopisane (mnogi dragocjeni prizori ili autorska nadahnuća često su žrtvovani u deadlineovima), resetirane iz smrti novinske jednodnevnice te uzbudljivo dramaturški presložene. Lutanjem kroz apokaliptičnu depresivnu pustoš Zagreba pod najezdom korone i urušavanja (dionice “Tuga napuštenog grada” i “Devet mjeseci kasnije”) Vid zalazi iza provizornih kulisa iznurenog grada i silazi u njegov underground gdje otkriva gorke i smiješne prizore žilave želje za preživljavanjem. Zatim se u flashbackovima udaljuje od te kužne sezone 20./21. Napušta metropolske provizorije i na rubovima granica (briljantna priča “Na granici” o samoći u bordelu s plastičnim lutkama u Sežani), gradova i sela, pronalazi ljude neukalupljenih sudbina, ljude koji žive po vlastitim, često mukotrpnim ali autentičnim kanonima. Svoje putešestvije Vid Dalekovidi završava podno Medvednice, u domu pisca Ante Zlatka Stolice i njegove supruge Katarine. Iz njihove kuće prenosi nam i važnost jednog šuma čovjekovog bitka, šuštanja jesenjeg lišća pod nogama. Kao jasnog kontrapunkta nade onoj mučnoj tišini poraza s početka “Vrapca”.