Malo je tko ostao imun na šarm ove animirane iteracije čovjeka-pauka, padali su hvalospjevi na priču i likove (dobrodošao odmak od kanona), animaciju (ništa manje nego revolucionarnu!) i humor (na tragu najboljeg što je Marvel ponudio).
Kako sam negdje pročitao: loša vijest za sve kojima su dosadili superjunaci – animirani Spider-Man revitalizirao je žanr! I to usprkos inzistiranju na sveprisutnom konceptu multi univerzuma. Na sjajne rezultate u kinima nadovezali su se uspjesi na Zlatnim globusima, a onda i na Oskarima.
Idući nastavak stiže već u proljeće 2024.
Sad kad sam uoči nastavka konačno i pogledao prvi dio – jer prije pet godina zbilja više nisam mogao probaviti još jednu priču o Spidermanu – ipak se moram složiti da je dobar dio tog vatrometa oduševljenja bio itekako opravdan. No dio ostaje dvojben.
Animacija je čudesna, novi protagonist sjajno je osvježenje, a humor je mjestimično bio izrazito lucidan, no jednako tako, bilo je tu narativnog praznog hoda, slabe razrade nekih odnosa među ključnim likovima, glavni je negativac bio meh, a i sve je možda mrvicu predugo trajalo. Učinilo mi se da je uspjeh filma više bio rezultat stila nego supstance, a autori povremeno kao da nisu bili sigurni tko im je ciljana publika.
S nastavkom koji upravo stiže u kina – kod nas pod naslovom Spider-Man: Putovanje kroz Spider svijet – kreatori su napravili još jedan korak naprijed. Sve ono što je u prvom filmu bilo sjajno, ovdje je još bolje, a gotovo sve što je u prvom zapinjalo, značajno je dorađeno. Zato tih 40 minuta, koliko je duži od prethodnika, ne predstavlja neki problem. Novi Spider-Man spektakularan je, predivan kaos od filma.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A kao što znaju svi oni koji se ovom filmu posebno veselo, ovo je tek prvi dio nastavka: idući stiže već u proljeće sljedeće godine.
Oscar Isaac daje glas zastrašujućem vođi ekipe
Glavni protagonist ponovno je bruklinski tinejdžer Miles Morales (glas Shameika Moorea), nadareni sin afroameričkog policajca i portorikanske medicinske sestre. No prolog u središte stavlja njegovu prijateljicu Gwen Stacy (Hailee Steinfeld), i samu superjunakinju, i samu kćerku policajca koji poput Milesova oca, ne gleda previše blagonaklono na one koji djeluju mimo policijske jurisdikcije.
Da ne žive u različitim dimenzijama, nema sumnje da bi imali o čemu razgovarati. Gwen je u međuvremenu saznala da u alternativnom svemiru postoji posebna družba u kojoj su okupljeni Spidermani iz svih drugih prostorno-vremenskih dimenzija. Njihov je vođa zastrašujući vampiroliki Miguel O’Hara (Oscar Isaac), a kad odnosa djevojke i njezina oca dotaknu dno, i ona će postati dio ekipe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kršeći, dakako, savjete svojih novih mentora, Gwen će posjetiti svog prijatelja Milesa i pokazati mu što je u međuvremenu otkrila. No vrag leži u detalju, a upravo će jedan ključni Gwen prešutjeti Milesu.
Ponekad je teško pratiti što se događa na ekranu
Prije nego je saznao koliko je zapravo njegova priča nevjerojatna (i potencijalno problematična, zbilja problematična), Miles je žonglirao između tipičnih tinejdžerskih izazova aklimatizacije u novu školu, i tipičnih superherojskih okršaja s uglavnom marginalnim kriminalnim tipovima, eventualno “zločincima tjedna”, kako je isprva nazvao Dr. Jonathana Ohnna, poznatijeg kao Točku (Jason Schwartzman)
No kad Točka postane moćniji nego ikad, i kad otkrije Milesu da je upravo on razlog zašto je uopće postao to što jest, ulozi postanu znatno viši. Zapravo, sve je stavljeno na kocku, a Miles protiv sebe ima ne samo poremećenog super-zločinca, nego, čini se, i samu sudbinu. Ni manje ni više, da bi situacija bila spašena, Miles mora (još jednom) intervenirati u tvrdokorno tkivo determinizma, srećom, uz pomoć svojih starih prijatelja, među kojima će se naći jedan od Petera Parkera (nažalost, ovaj puta nema noir Spidermana, Nicolasa Cagea).
Članak se nastavlja ispod oglasa
U načelu, nakon ovih 140 minuta, situacija se tek počinje zahuktavati – stvarni vrhunac stiže tek u najavljenom nastavku. Svima koji se upuste u ovu avanturu to vjerojatno neće biti posebno razočaranje, jer redatelji i scenaristi, njih ukupno 6, sa svojim su nadarenim suradnicima ovdje uspjeli nagurati toliko toga da je ponekad teško pratiti što se događa, pa se čini da bi u jednom trenutku sve moglo jednostavno entropirati.
Od ‘memeova’ do kritike popularne i ‘elitne’ kulture
Međutim, to se ne događa.
Humor se pojavljuje u spektru od uobičajene marvelovske autoreferencijalnosti i naglašene autoironije, preko inkorporiranja memeova i poigravanja s kulturnim stereotipima, pa do usputne kritike aspekata popularne i “elitne” kulture (primjerice opusa Jeffa Koonsa). Definitivno pomaže ako ste solidnije upućeni u Spiderman kanon (bez obzira na to što se ovdje kanon dovodi u pitanje na više razina).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Istovremeno, film ima jednu ozbiljniju liniju s naglašenijom psihološkom karakterizacijom likova i širim emocionalnim rasponom, pa me ne bi začudilo da — u kontrastu s općom zaigranošću i inzistiranjem na potpunom dokidanju ikakvih naznaka realizma u akcijskim scenama — neki gledatelji pomisle da su ta dramska intermezza možda i preduga.
Remek-djelo promišljenog eklekticizma
Nigdje, međutim, ovaj film ne blista kao što blista na razini same animacije, u neprestanim vizualnim baražama raznih stilova koji se izmjenjuju ovisno o svemiru u kojem se radnja odvija, s utjecajima iz povijesti visoke umjetnosti, ranije animacije, pop-arta, stripova i čega još sve ne, tvoreći dosad neviđeni vizualni amalgam, remek-djelo promišljenog eklekticizma.
Spider-Man: Putovanje kroz Spider svijet nešto je poput dvoipolsatne vožnje zabavnim parkom: možda nećete u svakoj atrakciji jednako uživati, ali kad na kraju iskoračite na čvrsto tlo, bit će vam drago što ste platili tu ulaznicu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
State of the art suvremene animacije, referentna točka za sve ono što slijedi.
Recenzija: novi animirani Spider-Man spektakularan je, predivan kaos od filma
Ovo je 'state of the art' suvremene animacije, referentna točka za sve ono što slijedi
Nigdje, međutim, ovaj film ne blista kao što blista na razini same animacije, u neprestanim vizualnim baražama raznih stilova koji se izmjenjuju ovisno o svemiru u kojem se radnja odvija, s utjecajima iz povijesti visoke umjetnosti, ranije animacije, pop-arta, stripova i čega još sve ne, tvoreći dosad neviđeni vizualni amalgam, remek-djelo promišljenog eklekticizma
Ono što je Spider-Man: Novi svijet postigao 2018. godine, u vremenu već debelo zasićenom superherojskom tematikom i raznoraznim isprepletenim svemirima, u čijem su centru suvereno stajali Marvelovi Osvetnici, već je samo po sebi bilo pothvat.
Malo je tko ostao imun na šarm ove animirane iteracije čovjeka-pauka, padali su hvalospjevi na priču i likove (dobrodošao odmak od kanona), animaciju (ništa manje nego revolucionarnu!) i humor (na tragu najboljeg što je Marvel ponudio).
Kako sam negdje pročitao: loša vijest za sve kojima su dosadili superjunaci – animirani Spider-Man revitalizirao je žanr! I to usprkos inzistiranju na sveprisutnom konceptu multi univerzuma. Na sjajne rezultate u kinima nadovezali su se uspjesi na Zlatnim globusima, a onda i na Oskarima.
Idući nastavak stiže već u proljeće 2024.
Sad kad sam uoči nastavka konačno i pogledao prvi dio – jer prije pet godina zbilja više nisam mogao probaviti još jednu priču o Spidermanu – ipak se moram složiti da je dobar dio tog vatrometa oduševljenja bio itekako opravdan. No dio ostaje dvojben.
Animacija je čudesna, novi protagonist sjajno je osvježenje, a humor je mjestimično bio izrazito lucidan, no jednako tako, bilo je tu narativnog praznog hoda, slabe razrade nekih odnosa među ključnim likovima, glavni je negativac bio meh, a i sve je možda mrvicu predugo trajalo. Učinilo mi se da je uspjeh filma više bio rezultat stila nego supstance, a autori povremeno kao da nisu bili sigurni tko im je ciljana publika.
S nastavkom koji upravo stiže u kina – kod nas pod naslovom Spider-Man: Putovanje kroz Spider svijet – kreatori su napravili još jedan korak naprijed. Sve ono što je u prvom filmu bilo sjajno, ovdje je još bolje, a gotovo sve što je u prvom zapinjalo, značajno je dorađeno. Zato tih 40 minuta, koliko je duži od prethodnika, ne predstavlja neki problem. Novi Spider-Man spektakularan je, predivan kaos od filma.
A kao što znaju svi oni koji se ovom filmu posebno veselo, ovo je tek prvi dio nastavka: idući stiže već u proljeće sljedeće godine.
Oscar Isaac daje glas zastrašujućem vođi ekipe
Glavni protagonist ponovno je bruklinski tinejdžer Miles Morales (glas Shameika Moorea), nadareni sin afroameričkog policajca i portorikanske medicinske sestre. No prolog u središte stavlja njegovu prijateljicu Gwen Stacy (Hailee Steinfeld), i samu superjunakinju, i samu kćerku policajca koji poput Milesova oca, ne gleda previše blagonaklono na one koji djeluju mimo policijske jurisdikcije.
Da ne žive u različitim dimenzijama, nema sumnje da bi imali o čemu razgovarati. Gwen je u međuvremenu saznala da u alternativnom svemiru postoji posebna družba u kojoj su okupljeni Spidermani iz svih drugih prostorno-vremenskih dimenzija. Njihov je vođa zastrašujući vampiroliki Miguel O’Hara (Oscar Isaac), a kad odnosa djevojke i njezina oca dotaknu dno, i ona će postati dio ekipe.
Kršeći, dakako, savjete svojih novih mentora, Gwen će posjetiti svog prijatelja Milesa i pokazati mu što je u međuvremenu otkrila. No vrag leži u detalju, a upravo će jedan ključni Gwen prešutjeti Milesu.
Ponekad je teško pratiti što se događa na ekranu
Prije nego je saznao koliko je zapravo njegova priča nevjerojatna (i potencijalno problematična, zbilja problematična), Miles je žonglirao između tipičnih tinejdžerskih izazova aklimatizacije u novu školu, i tipičnih superherojskih okršaja s uglavnom marginalnim kriminalnim tipovima, eventualno “zločincima tjedna”, kako je isprva nazvao Dr. Jonathana Ohnna, poznatijeg kao Točku (Jason Schwartzman)
No kad Točka postane moćniji nego ikad, i kad otkrije Milesu da je upravo on razlog zašto je uopće postao to što jest, ulozi postanu znatno viši. Zapravo, sve je stavljeno na kocku, a Miles protiv sebe ima ne samo poremećenog super-zločinca, nego, čini se, i samu sudbinu. Ni manje ni više, da bi situacija bila spašena, Miles mora (još jednom) intervenirati u tvrdokorno tkivo determinizma, srećom, uz pomoć svojih starih prijatelja, među kojima će se naći jedan od Petera Parkera (nažalost, ovaj puta nema noir Spidermana, Nicolasa Cagea).
U načelu, nakon ovih 140 minuta, situacija se tek počinje zahuktavati – stvarni vrhunac stiže tek u najavljenom nastavku. Svima koji se upuste u ovu avanturu to vjerojatno neće biti posebno razočaranje, jer redatelji i scenaristi, njih ukupno 6, sa svojim su nadarenim suradnicima ovdje uspjeli nagurati toliko toga da je ponekad teško pratiti što se događa, pa se čini da bi u jednom trenutku sve moglo jednostavno entropirati.
Od ‘memeova’ do kritike popularne i ‘elitne’ kulture
Međutim, to se ne događa.
Humor se pojavljuje u spektru od uobičajene marvelovske autoreferencijalnosti i naglašene autoironije, preko inkorporiranja memeova i poigravanja s kulturnim stereotipima, pa do usputne kritike aspekata popularne i “elitne” kulture (primjerice opusa Jeffa Koonsa). Definitivno pomaže ako ste solidnije upućeni u Spiderman kanon (bez obzira na to što se ovdje kanon dovodi u pitanje na više razina).
Istovremeno, film ima jednu ozbiljniju liniju s naglašenijom psihološkom karakterizacijom likova i širim emocionalnim rasponom, pa me ne bi začudilo da — u kontrastu s općom zaigranošću i inzistiranjem na potpunom dokidanju ikakvih naznaka realizma u akcijskim scenama — neki gledatelji pomisle da su ta dramska intermezza možda i preduga.
Remek-djelo promišljenog eklekticizma
Nigdje, međutim, ovaj film ne blista kao što blista na razini same animacije, u neprestanim vizualnim baražama raznih stilova koji se izmjenjuju ovisno o svemiru u kojem se radnja odvija, s utjecajima iz povijesti visoke umjetnosti, ranije animacije, pop-arta, stripova i čega još sve ne, tvoreći dosad neviđeni vizualni amalgam, remek-djelo promišljenog eklekticizma.
Spider-Man: Putovanje kroz Spider svijet nešto je poput dvoipolsatne vožnje zabavnim parkom: možda nećete u svakoj atrakciji jednako uživati, ali kad na kraju iskoračite na čvrsto tlo, bit će vam drago što ste platili tu ulaznicu.
State of the art suvremene animacije, referentna točka za sve ono što slijedi.