Nekad je nužno odabrati stranu

Recenzija predstave Da sam ptica; male hrabre sage s Darijom Lorenci Flatz i Tarikom Filipovićem

Gledali smo novi, indie projekt FIJI grupe

Teatar je čudna biljka. Živo raskriljenih nježnih latica koje reagiraju na svaki podražaj stvarnosti. Zato je pozorište tako neponovljivo prizorište. Nanosi nam bol i radost u nanosekundama, svaki put iznova i svaki put drukčije. Nije moglo biti dirljivijeg konteksta od onog što je u noći 11. srpnja zadesio čulni let predstave „Da sam ptica“ (pretpremijerno izvedene u lipnju na sceni riječkog HKD Teatra) na Osječkom ljetu kulture.

Noć kada se memorirao masakr u Srebrenici, noć u kojoj se isparavala vrela ljetna izmaglica sjećanja na sramno dželatčenje neljudi nad ljudima, e ta je noć u svoje krilo primila jedan sevdah nasmiješeni rukopis koji govori o posljedicama mnogih Srebrenica, na svim našim pustopoljinama. O posljedicama koje se, kad se žrtve pokopaju, još dugo talože u dušama rastepenih i preživjelih. Indie projekt Fiji grupe „Da sam ptica“, jedan je od onih magičnih škrinjica s blagom, nastao iz potrebe za malenim duševnim katarzama.

Iz potrebe da se najelementarnijim histrionskim sredstvima govori o krhotinama života satkanog od grubih likvidacijskih poraza i uzletjelih nadanja. Dramaturginja Nikolina Bogdanović napisala je prototekst. Temeljen na pomnom slušanju hiljada izbjegličkih priča i njihovih provizornih asimilacija, koje su onako tolstojski sretne nalik jedna na drugu a nesretne svaka za sebe. Autoričinom tekstu, u radu na predstavi svoje su (ili svojih bližnjih) stvarnosne emigrantske memorije pridružili redateljica Arija Rizvić i glumci Darija Lorenci Flatz i Tarik Filipović. Stvorivši začudno pletivo egzilske melodrame, koje neprestano pulsira i privlači nova iskustva raseljenih.

Mikrokozmos poeme o Mirni i Amiru

Dubokim čuvstvima i svedenim, običnobliskim izvedbenim sredstvima, „Da sam ptica“ je postala mala hrabra saga koja trajno svija gnijezdo na grudima našeg gledateljskog sudioništva. Priča o Mirni i Amiru, mladom bračnom paru koji s kćerkicom izlazi iz pakla opsade Sarajeva i odlazi u Beč, svojim je gabaritima nametnute svakodnevne bitke za opstanak u minucioznom postupku redateljice Rizvić stasala u egzistencijalistički mukli krik. Otporno nasmiješenu tjeskobu univerzalnih značenja.

Gradeći mikrokozmos poeme o Mirni i Amiru, slučajnim junacima na vjetrometini slabe historije, redateljica se uklanjala bilo kakvim natruhama patetične histerije ili samodopadnog žala nad žrtvama. Duboko osviještene želje da ispriča priču o gubicima i nalaženjima ljudskosti u neljudskim vremenima, Arija Rizvić se udružila s istovjetnim žudnjama prebogatog glumačkog para. Dariji i Tariku pružila je beskrajno redateljsko povjerenje, a oni joj uzvratiše istom vjerom i ljubavlju.

Tarikova je vanjština nježnija, puna puknuća

Uzbudljivim izmjenama performerskih i intimnih stanja vlastite izvanpozorničke duše, puni gorkog smijeha i smiješne gorčine, Darija Lorenci Flatz i Tarik Filipović žestoko su iznjeli sevdah progonstva. Krstareći od rubova humora do bezdana neizvjesnosti. S lakoćom vadeći iz ahasverskih kofera dijelove slatkih i oporih dana, mjeseci i godina. Posebno je uzbudljivo što u samozatajnoj raskoši svog umeteonstva idu gotovo neočekivanim putevima. Tako će Darija na van oblikovati robusnu, drčnu, žilavu, ustrajnu ženu-mačku prilagodljivu kukavičkim udarcima, spremnu da uz osmijeh u hodu oliže rane i nastavi dalje, prilagodi se. Iznutra, pak, potmulo ječe strahovi iz nje.

Tarikova je vanjština nježnija, puna stalnih puknuća i raspada, a iz utrobe stiže nekakav šeretski smiraj, stoicizam sićušnih koraka. Naposljetku, autori ove filigranske „Ptice“, nisu se zadovoljili samo progovoriti o spoljnom, epskom afektu ratnih katastrofa i postratnih posljedica. Iznimno je bitno da su prodrli u najskrivenije ljudske sumnje. „Da sam ptica“ iskreno progovara i o unutarnjim emigracijama. Pojedinačnim, ponekad najsebičnijim iskušenjima ranjivih identiteta žene i muškarca. Feniks-ptice naše priče pjevaju sevdah o raseljenosti ljubavi koja nije izdržala sva nepravedna iskušenja. Iscurila je, pretvorila se u naviku, umorila se i odustala. To odustajanje najbolnija je točka na kojoj se lome čaše ili se kiselo smije. Kako tko već umije.