Recenzija predstave Don Juan u HNK: u ksenofobičnom vremenu autsajderstvo postaje dragocjeno
Davor Špišić o novoj predstavi Dejana Projkovskog
Ima nečeg derviškog u zadnjim ovozemaljskim sekundama Don Juana kako ga izdiše maestro Igor Kovač. On u smiraju agonije poseže za samokažnjavanjem. Tijelo mu se izvija kao da si otkida komade mesa na plećima – tamo gdje su nekad bila krila palog anđela.
I vječni sluga Sganarelle je došao do kraja svog puta. Dušan Bućan stisnut će se u ljušturu rezignacije, vapijući znameniti lumpenproleterski lelek „A moja plaća…“, poražen odlaskom onoga koji se usudio kidisati za slobodom i pod čijim je fanatizmom znao ogrijati i vlastiti smisao.
Autsajderstvo slobode postaje dragocjeno
Makedonski redatelj Dejan Projkovski napokon je na svom hodočašću stigao u Hrvatsku. Na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, uz nesebičnu pomoć omađijanog ansambla, beskompromisno je poduzeo i ostvario antologijsko resetiranje Molièreovog “Don Juana” (komad se po prvi put postavlja na ovoj sceni).
Sve iz organske potrebe i pretapanja istih prokrustovskih postelja na kojima se čovjek razapinje i u našem retrogradnom dobu. U ksenofobičnom, uskogrudnom i atavizmima religije iznova sapetom vremenu, autsajderstvo slobode postaje dragocjeno kao posljednji zalogaj kruha.
Rijetki se usude baciti u to autsajderstvo. Jer ajatolasi i šamani u mantijama iz svojih gramzivih salona para-moći poduzimaju sve da takve usudnike odstrijele ili barem uškope i hiberniraju. Projkovski je zato napravio jaku političku predstavu. Spektakularnu, a golu i ranjivu u fajterstvu na barikadama neokuženog duha.
Kovač je iz sebe oslobodio glumački tornado
Scenograf Valentin Svetozarev u to ime je izgradio zahrđale obrise katedrale u čijim kriptama se naziru statue bogomdanih kumira. Istovremeno taj skelet podsjeća i na one islužene prelaze preko naših pruga koje više nikamo ne vode, niti slute mogućnosti probijanja novih granica.
Maštovitu neobaroknu liniju kostima povukla je kostimografkinja Doris Kristić, a rubensovsku erotiku žudnje u tijelima pobudila je koreografija Olge Pango.
Referencijalne vizije Projkovskog (u tome mu je znalački asistirala dramaturginja Mirna Rustemović) trasiraju izazivačku putanju Don Juana kao martirij.
Često prizivajući i slične mu antiheroje, izazivače licemjerne ljudske sitneži, kao što je Shakespeareov Richard III. ili Molièreov Tartuffe. Igor Kovač u košulji Don Juana naprosto je iz sebe oslobodio glumački tornado. On je ukleti rock superstar (nošen ikoničkim soundtrackom Gorana Trajkoskog, makedonskog muzičkog neimara, člana kultnih bendova Padot na Vizantia, Anastasija i Mizar), frontmen ekstatičnih obožavateljki i bluzerski usamljenik.
Napaja se manijakalnom žudnjom za ljubavlju
Delirična je Kovačeva potraga za neokaljanom slobodom, udaranje glavom o zid i rušenje zidova. I napaja se manijakalnom žudnjom za besmrtnom ljubavlju kao tajnom vječnog, makar i paklenog života. Golemim registrom autoironije (naročito mita o seksualnom predatoru) ispunit će Kovačev Don Juan sve rane na tom putu.
Svjestan da mu vrijeme curi, igra na sve ili ništa u tom bezglavom izazivanju i isprdavanju Boga i njegovih zahrđalih mutiranih zakona. Uz njegovu donkihotovsku maničnu utopiju vjerno kaska Sancho-Sganarelle u vrhunskoj Bućanovoj interpretaciji.
Razigran i koleričan, potuljen u nesavršenosti, ljudski ljubomoran na supermoći svoga gazde, lukav i stupurozan, mali statista slabe povijesti. Majestetična, ohola u izranjenosti izgubljene ljubavi, a opet ludistički rastvarajuća je Elvira u igri Ive Mihalić. Da se Molière napajao energijama commedie dell’arte, duhovito, razigrano i osviješteno dokazuju Tesa Litvan (Charlotte) i Filip Vidović (Pierrot).
Preostaje još samo “The End” Jima Morrisona
Ima jedna slavna Rembrandtova slika, “Povratak razmetnog sina”, na koju me je podsjetio posljednji dašak Don Juanove dječačke želje za smirajem. U zagrljaju oca (odličan Siniša Popović) makar nakratko ispire grijehe svoje različitosti.
Zatim će još ritualno jesti kruh iz ruku Smrti (moćna minijatura Milana Pleštine) i pričestiti se crnim vinom… Preostat će još da ga na posljednji počinak isprati pobratim Jim Morrison uz taktove besmrtne poeme „The End“. I to je to. Antologija autsajderstva.