Recenzija romana: 'Luzerstvo, emigracijski izgon... Domovina to go ima sve prerogative tjeskobnog socijalnog noira'
Špišić o novom romanu Roberta Međurečana
Pedeset godina je prošlo otkad je maestro Krsto Papić sagradio Specijalne vlakove, dokumentarističku crnovalnu poemu o vlakovima bez voznog reda koji su iz Jugoslavije odvozili radnike u pečalbu u Njemačku. Da radnik uvijek najebe i da su odlasci s rodne grude uvijek muka – to je sukus izjava ogrubjelih i suznih lica Papićevog filma. Pedeset godina kasnije, osim drukčijeg high-tech pejsaža, sve je ostalo isto. O toj istosti luzerstva, o novovalnom emigracijskom izgonu, snažno govori Robert Međurečan u romanu Domovina to go.
Krsto Papić bi nepogrešivo prepoznao Međurečanove ahasvere. Kao i Želimir Žilnik ili Živojin Pavlović. Te rijeke nevoljnih apatrida, iznurenih od iluzija o boljem životu. Domovina to go (izdavač Sandorf) ima sve prerogative tjeskobnog socijalnog noira i izazovan je predložak za ekranizaciju neugodne istine bačene u lice bestidnog svijeta.
Priča o nezaposlenom profesoru koji odlazi u München
“Svaki naraštaj ima svoju zmiju na drvetu. Odlazak je kob. Život je negdje drugdje“, uvodna je rečenica, puna oporog paradoksa. Gorka proturječnost temeljna je sirovina iz koje Međurečan gradi priču o Šimunu Nikoliću, autsajderu i nezaposlenom profesoru hrvatskog jezika. Egzistencijalni nalog dvostruko odzvanja u Šimunovoj gubitničkoj utrobi. Osim za golo preživljavanje, novac mu je potreban i za ponovno pokretanje sudskog spora povodom prometne nesreće u kojoj je izgubio ženu i dijete. Razočaran u korumpirano hrvatsko pravosuđe i na rubu bilo kakvog smisla i nade, Šimun odlazi u München, šljakati na bauštelu.
Piščeva reska ironija boli poput brutalne bejzbol palice: Šimunov dolazak u prijestolnicu Bavarske pada zadnjeg dana Oktoberfesta, susretišta bujnih poprsja, džinovskih krigli piva i kobasičastog blagostanja. Sraz uvezenog očaja i operetnog predatorskog prosperiteta jasan je kao beskrajni dan. Šimun se nastanjuje u zgradi iznajmljenih ubogih stanova, pribježištu istih takvih nevoljnika s Balkana, Istočne Europe, Afrike i Bliskog istoka.
Razbijanje mitskih klišea
Međurečan uranja u tu depresivnu Kulu Babilonsku, marljivo i plastično oblikujući galeriju izgubljenih, držeći naše čitateljske zebnje na njihovoj strani. Gastarbajterski duh ovdje je podjednako natopljen tugom kao i tvrdokuhanom igrom vođenom nagonima opstanka. Kad u tom sumornom zdanju još zaredaju ubojstva, drugost i izopćenost ovih vječno sumnjivih antijunaka postaje još gora. Jer, društvo paničnog obilja nema vremena za prezrene na svijetu.
Autor gipkim pričalačkim umijećem razbija mitske klišeje o oholim domovinama koje su preče od ljudi, prokazujući ih kao fast food izvoznike ljudskih olupina. Čemernu pozadinu razbija kroz dvije nježne melodramske ljubavne priče – Bosanke Nusrete i bogatog Nijemca Aloisa te Šimuna i Sirijke Ajše. Kao i pasažima grubog egzistencijalnog humora.
Domovina to go sa zebnjom promatra metastaze neproglašenog trećeg svjetskog rata. Kao i bujanje novofašizma. “Zlo je fotogenično. Pakao se najbolje prodaje kad je upakiran u rajsku ambalažu“, piše Međurečan dok njegov Šimun na televizoru gleda kako onaj plavušan iz Cabareta u pastoralnoj pivnici diže ruku u naci-pozdrav i pjeva “Tomorrow belongs to me”… Svijetla budućnost, nema što.