Recenzija: 'Stric' je komorna filmčina, genijalan i vanvremenski ep o krivnji, osveti i nadi
Uradak Andrije Mardešića i Davida Kapca već sad je plasiran u antologijske trezore ne samo naše kinematografije
Božić se već raspao za porodičnim stolom. Istraumatizirana polugola djevojka (izvrsna Kaja Šišmanović) silom iz grla cijedi kičastu nacional-budnicu “Vilu Velebita” i piša na tepih od muke.
Iz ranjene utrobe, poput iskonske kiše. Mit o svetoj obitelji ukleto je prazan, kao ikona bez smisla. Jedna je to od amblematskih scena filma “Stric”, redatelja i scenarista Andrije Mardešića i Davida Kapca.
Filmčina sletjela kao dar s neba
Ova komorna filmčina (noseća produkcija Eclectica, uz srpskog koproducenta SENSE Production) sletjela je kao nebeski dar u zanemareni i prezreni teren žanra u Hrvatskoj. A igrani prvijenac ludičkog, drčnog, svježeg, znatiželjnog i inteligentnog benda Mardešić-Kapac suvereno je već sad plasiran u antologijske trezore, ne samo naše kinematografije.
Prije nego što pokušam opisati bogatstvo njihove remek-golčine, jedna važna digresija: autori “Strica” (by the way, žalosti činjenica da su se do dugometražnog debija uspjeli probiti tek na pragu četrdesete) iznimno su obrazovani i do srži potkovani filmskim, teatarskim i književnim naslijeđem.
I ta se činjenica kontinuiteta učenja briljantno reflektira u “Stričevoj” samosvojnosti. Virtuozno napisana, napeta i enigmatska priča prepuna obrata, počiva na dualitetu istrošenih društvenih ritualnih formi i stvarnih utrobnih krikova i šaputanja.
Sinergija psihotrilera, horora, farse…
U sinergijski besprijekornoj simfoniji psihotrilera, horora, farse, antičke tragedije, apsurda i bergmanovsko-ibsenovskog ljuštenja obiteljskih fasada, Mardešić i Kapac stvaraju vanvremenski ep o krivnji, osveti i nadi. Zbijen na dnevnu sobu i kuhinju. Starozavjetno raskriljen i svakodnevno iskrivljen. Otužna prisutnost vječnoobnavljajućeg hibrisa sjajno je postignuta začudnim, neopterećenim vremeplovnim lutanjima.
Ako svi vizualni i socijalni signali filma asociraju da smo u Jugoslaviji 80-ih (epohu minuciozno kreiraju snimatelj Miloš Jaćimović, kostimografkinja Ana Savić Gecan i scenografkinja Ivana Škrabalo), „ilegalni“ upadi mobitela ili vijorenje zastave postratovske Hrvatske na tv-ekranu izmiču oslonac o vremenu i uvlače nas u šizofrenost i provizorij života.
Na početku filma postrojava se unezvjerena tročlana obitelj koja u blagdanskoj euforiji čeka dolazak Strica gastarbajtera iz Njemačke. Geneza njihove usplahirenosti usporediva je s lokalnom zajednicom koja strepi od kontrole partijskog kabadahije.
Beskrajni bladanski revanšizam
Takav je i prvi Stričev nastup (veličanstvena Learovska rola Mikija Manojlovića, ide u sam vrh njegove karijere) u izvođenju perverzne moćničke smotre šačice potčinjenih. Zatim se, pod blagoslovom apostola slobodnog svijeta, proizvodi beskrajni blagdanski revanšizam, beskrajne tradicijske purice i nacionalna i katolička idejna bižuterija.
Ti Stričevi trikovi jednako su apsurdni kao i bajkovito pregalaštvo njegovog brata, nevjeste i nećaka u namjerama da prelakiraju sve ponore koji im zasijecaju duše. I kad jednom padnu i posljednje pretanke izrežirane opne, tada će atmosfera prasnuti najcrnjim tajnama i nasiljem disfunkcionalnog življenja.
Raskošan je a svedeno delikatan redateljski rad Kapca i Mardešića s glumcima duboko uronjenima u izazove koje im “Stric” impresivno pruža. Manojlović je izvajao Strica antologijskim potezima koji sežu od kozera i šarmera do patrijarha, psihopate i ne manje žrtve.
Film o društvu uskraćene budućnosti
Majku je Ivana Roščić prebacila u vrhunski splet otuđenosti, divljeg matrijarhata, mahnite krivnje, bitke za ljubav, zaparložene ženstvenosti i stupurozne bešćutnosti. Goran Bogdan varira mimikriju Oca i kao spolnog nemoćnika i nevoljnika, probuđenog sadista ili potuljenog autsajdera na rubu društvene važnosti.
Roko Sikavica u briljantnom je infantilno-surovom kodu Sina pokazao zašto je jedan od najdarovitijih udarničkih mladih glumaca. “U pornografiji ništa nije kao u stvarnom životu. Ništa nije istina”, docira Stric u jednom trenutku, kad su umjesto nabožnog poklonstva Božiću iz video-rekordera krenuli prizori pornjave.
Ovaj genijalni film žestoko govori o društvu uskraćene budućnosti i poharanog smisla. O pornoraju laži i improvizirane brutalnosti umotane u rituale križarske ideologije. Nakon Krste Papića (“Život sa stricem”, 1988.), bend Mardešić & Papac otprašio je još jedan lelek nad izgubljenim dušama. Ne propuštajte se suočiti sa “Stricem”, tamo sve piše.