Recenzija: Tišljarić je kroz 'Noru-Kuću lutaka' pomno i strastveno uronio u Ibsenovo tkivo, gradeći pentagram antijunaka

Centralna priča o opasnim krhotinama raspadnutog braka Helmerovih, Nore i Torvalda, koncipirana je kao flashback. Zato i predstava u koprodukciji dubrovačkog Kazališta Marina Držića i vinkovačkog Gradskog kazališta Joza Ivakić počinje nakon što je Nora uminula iz notorne marionetske svakodnevice.

Saga o iznevjerenim očekivanjima

Posred ledenosređenog salona, diskrepanciju u prostoru stvara limena kofa s odbačenom krvavom krpom. Svi protagonisti izuzev Nore su tu, raspoređeni u krhotinama mizanscena jednog društva. Gospođa Linde briše pod od krvi i cijedi krpu u kofu. Krogstad prebire po gitari, pjevaju gospelovski „River“ Leona Bridgesa. Rez. U pusti dom uleti Nora ruku punih šopingholičarskog privida i zabranjenog voća.

Saga o iznevjerenim očekivanjima počinje se odmatati unatrag. Svjetluca varljivo i tamni očito, u čestim reminiscencijama (odličan videoart Mirana Brautovića, atmosferični svjetlosni dizajn Marka Mijatovića i kostimi Ane Mikulić koji glamurozno kamufliraju čemer) na izložbeni sklad porodičnog kataloga.

Znalački, pomno i strastveno je Paolo Tišljarić uronio u Ibsenovo tkivo ritualno gradeći pentagram antijunaka. Pritom se elementarnost svakoga od njih ne dijeli oštro na duh, zemlju, vatru, zrak i vodu, nego oni neprestano između sebe izmjenjuju ta agregatna stanja.

Jedino se Nora usudila izabrati pobunu

Svaki zatočenik te petorke, s ikoničkom Norom kao ishodištem, zarobljen je u mehaničkim društvenim obrascima i svjestan blokade svojih žudnji i iznevjerenih šansi. Ali, jedino se Nora usudila izabrati pobunu. Ostali će nastojati prebrisati krpom svaku ranu na sanjanom životu i učiniti je savršenim djelom plastične kirurgije.

Glumačka petorka (bogato praćena tribalističkom i potmulom jekom muzike Žarka Dragojevića i ekspresivnom koreografijom Linde Valjalo) iznimno je slijedila redateljevu viziju. Bogato odgovarajući njegovom izazovu za duševnu totalnu gradnju ovih tako današnjih lica. Matea Marušić istetovirala je kožu i dušu Nore napregnutom skalom emocija i stanja.

U početnom je naletu sva u bunilu poput Betty Blue, grozničavo barata čulnim igračkama kao zaigrana djevojčica. Zatim u osami daje oduška svojoj još pozadinskoj i nedefiniranoj pobuni (sjajna je scena njenog grubog, gotovo sadističkog pospremanja trpeze), da bi u finalu osvojila gard stoičke žene spremne na hazard osvajanja svoga jastva.

Torvald nije samo mizogini puzavac

Matija Grabić uspješno se odupro uvriježenim jednostranim analizama Torvalda Helmera kao ravnodušnog mizoginog puzavca. Itekako je u njemu pronašao stalne kontradiktornosti mačističkog usuda, ranjivosti, istinske potrebe za ljubavlju, strahom od žene i histerijom pred novčanim problemima.

Njegovo neprestano mobiteliranje po bespućima burzi podsjeća na onu predbankrotnu paniku odvjetnika Pube Fabriczyja u „Glembajevima“. Marija Šegvić kao Linde uzbudljivo pokazuje i empatiju prema Nori, ali i suparništvo jer joj uslijed davnašnje egzistencijalne traume nedostaje geste odlučnosti da razvrgne konvencije društvenog tavorenja.

Krogstad zaslugom Bojana Beribake nije samo tvrdokorni kamatar i licemjer, nego i poniženi čovjek, duboko izranjen prošlošću uskraćene ljubavi i mahnitom željom da se izdigne s društvenog dna. Hrvoje Sebastijan igra doktora Ranka kao smrtno bolesnog rezonera, dekadenta, manipulatora i kućnog prijatelja.

Gorak i savršeno točan završetak

Beskrajno je gorak, opor i savršeno točan završetak ove današnje „Nore“. Norina odluka danas je retrogradno dospjela u sferu tabua nad tabuima. Njezin bijeg i ogoljavanje do srži danas se ne oprašta. Torvald uzima pištolj i ubija ženu u bijegu.

I kao da je u sebe pucao, zdvojno gleda u nas, i krzmajući traži odgovore: „A čudo…?“