Recenzija knjige: 'Zapisi iz stranice Gornje' predivna su oda vječnoj ljubavi koja cijeni individualizam
Simbiotička brazda bračnog para Ljiljane Đorđević i Ede Popovića koji su svoj život odlučili pročistiti odlaskom na selo
Oni su otišli iz grada i vratili se zemlji. Grleći se međusobno i grleći sva bića oko sebe – što niču, kliču i rađaju se. Tako nekako bih nespretno, u jednom dahu, opisao svoje divljenje prema “Zapisima iz Stranice Gornje” Ljiljane Đorđević i Ede Popovića. Svedena, jednostavno klesana, kao da je u skromnoj bilježnici zapisana i ručno uvezana, ova simbiotička brazda bračnog para, zaljubljenika i najboljih drugova (“Trideset godina zajedničkog života i razgovora…”), zvuči kao nekakav obrnuti Dostojevski.
Oslobođen svih muka i gorčina. Spokojno je to i posvećeno rudarenje za grumenčićima sreće. Povratak u život ispisan elementarnim čuđenjem i instinktivnim poštovanjem prema tom životu. Da je život u suštini jednostavan – ali se do te jednostavnosti trebamo vraški udarnički pomučiti – i da mu nanosimo uvrede kada ga ne prepoznajemo, kompliciramo, zanemarujemo, preziremo zaslijepljeni minornim… to nas gipko, mirisno poput zemlje, uče “Zapisi iz Stranice Gornje” (izdavač Oceanmore).
Kupili su drvenu kuću iz 1914. godine
Nadam se da mi autori neće zamjeriti što se, udišući njihovu knjigu, osjećam kao zahvalni učenik. Znam da im nije bila namjera prodavati lifecoach filozofiju, kako to u uvodniku i pišu: “Život na imanju i poslove na imanju shvaćamo više kao put kojim idemo dok se sve oko nas u svakom trenutku mijenja i preobražava, a ne kao krutu rutinsku primjenu naučenih umijeća i vještina. Smatramo da nema pouzdanih recepata za poslove na imanju. Postoje samo široki okviri unutar kojih se krećemo, a sve drugo ovisi o trenutku u kojem se stvar dešava, u kojem djelujemo. Kao i u životu, uostalom”.
Ljiljana i Edo prije osam godina su u Stranici Gornjoj (gotovo napušteno seoce u Ribničkoj dolini, između Kupe i Dobre) kupili staru drvenu kuću iz 1914. godine. Odlučili su vlastitim snagama obnoviti zdanje koristeći u najvećoj mogućoj mjeri prirodne materijale. Obnovljiva sudbina novog života ovog prohujalog doma, u startu ih nije zanimala kao puko vikendašenje. Ono, da žive i dalje u Zagrebu a vikendom na selu pune automobil lokalnim proizvodima.
Htjeli su posve novu stranicu života
“Zapisi iz Stranice Gornje” upravo govore o tome da ih zavaravanja nisu zanimala. Polovična rješenja nisu bila opcija. Riješili su posve okrenuti stranicu života, napustiti urbane legende i svoj život pročistiti odlaskom na selo. Nenametljivo, nagonski se oslobađajući one efemerne hektike kojoj svakodnevno robujemo u žrvnjima pomahnitalog materijalizma.
“Čini nam se da se ljudi ničega ne plaše toliko kao slobode. Sad smo u prilici da budemo slobodni i suvereni, da preuzmemo potpunu odgovornost za svoj život i za ono što radimo”, opisuju onaj maleni korak do suverenosti duše -koji se često čini kao aršin od hiljada i hiljada nepremostivih milja- i potrebno je imati petlje učiniti ga. Arhitektica i pisac tako su od nule iskrčili svoj novi dom, poput djece se učili novim koracima po zahvalnoj prirodi, odijevali novu kožu zen-monaštva i uzbuđeno upijali sitnice kozmičkih dimenzija.
Oda snažnoj vječnoj ljubavi
Učili su se iznova osluškivati, razrogačenih očiju gledati, mirisati i kožom ćutjeti svijet koji je tako jednostavan u svojim pradavnim ergonomskim ritmovima: “Odrekli smo se dijela vlastite udobnosti i lagodnosti, a zauzvrat smo se, prije ostaloga, izliječili od egoizma i egocentričnosti. Živeći s njima shvatili smo da su nam bića drugih vrsta nasušno potrebna, da trebamo živjeti ne samo s ljudskim bićima već i s drugim bićima, pripitomljenima i divljima, da bismo uopće mogli razumjeti sebe, i da bismo postali uravnoteženiji, bolji”.
Knjiga je predivna oda snažnoj vječnoj ljubavi koja cijeni individualizam i uzajamno njegovanje slobode onog drugog: “Tako nas dvoje znamo ponekad ostaviti jedno drugome prostor i vrijeme da bude sam, budemo sami udvoje, dvosamljeni.”
Tišina spokoja
U jednoj treperavoj dnevničkoj bilješci, recimo, pronaći ćemo i nepresahlo sjećanje na rock’n’roll i čudesnu ikoničku tišinu spokoja, tako dalekog od histeričnih propovijedi: “Badnja večer. Dug je put od rolanja džointa do rolanja sarme. Prešao sam ga. Sarmu rolam pod budnim Ljiljinim pogledom. U pozadini sviraju, ne Bob Marley i Wailersi, već Gardiner, zbor Monteverdi i Engleski barokni solisti rokaju Bachov Božićni oratorij”.
U Ljiljinim i Edinim memorijama plijeni i uzbudljiva posveta fizičkom radu, tako prezrivo omalovaženom u svijetu kojeg smo zagadili. Filozofija svakodnevne proizvodnje sreće rođene u ispečenom kruhu, ubranom plodu ili košenju trave pouzdanom kosom, struji s njihovih stranica poput poezije. Knjiga-jastuk za javu dostojnu snova.