Kultura

Reportaža: Život čuvenog slikara koji se povukao na Korčulu i pasionirano radi ulje i vino

Proveli smo dan sa Stipom Nobilom, u njegovim dvorima u Lumbardi

'Ovdje se zaista osjećam kao renesansni čovjek. Živim u ljetnikovcu iz 18. stoljeća, vinograd, maslinik, voćke i vrt prostiru se na 2.000 četvornih metara, ovim putem nitko ne prolazi pa nema buke automobila' / Snima Vjekoslav Skledar

Dok smo se uskim makadamskim putem približavali Nobilovim dvorima u Lumbardi, mjestu na otoku Korčuli, akademski slikar Stipe Nobilo (76), pokazao nam je vinograd s 3.000 loza te maslinik sa 150 stabala. „Svi moji preci bili su vinogradari i maslinari, a 1929. Nobili su kupili ovdje zemljište od 10.000 metara koje se prostiralo sve do mora. Također i ljetnikovac te crkvu Svetog Petra i Pavla iz 17. stoljeća, nekadašnju kućnu kapelicu korčulanskog pjesnika Petra Kanavelića“, priča.

Prije Drugog svjetskog rata tu je bilo zasađeno čak 28.000 katastarskih loza, no kako nije imao tko raditi, vinograd je propadao, pa je Nobilov otac zasadio i masline. Tek kada se Nobilo 1987. vratio na Lumbardu, nakon dvadeset godina provedenih u Zagrebu, obnovio je tri tisuće loza te počeo brinuti o maslinama.

„Ovdje se zaista osjećam kao renesansni čovjek. Živim u ljetnikovcu iz 18. stoljeća, vinograd, maslinik, voćke i vrt prostiru se na 2.000 četvornih metara, ovim putem nitko ne prolazi pa nema buke automobila, a na sreću cijeli je prostor zaštićen od urbanističkih intervencija“, govori.

Put uz aleju eteričnih aromata

Vinograd, vrt i masline nisu međutim jedine Nobilove preokupacije. I ribarenje je jednako tako njegova velika ljubav. Kad smo stigli do dvora, Nobilo nas je prvo odveo na aleju eteričnih aromata, mali puteljak tik uz kuću. „Tu smo zasadili lavandu, majčinu dušica, ružmarine, metvice, mažurane, tko zna što još“, pokazuje. Potom je počeo otkidati cvjetove da ih pomirišemo te preporučio: „Uživajte u toj Arkadiji mirisa“, a nije propustio ni pokazati stabla limuna u vrtu.

Dok smo razgledavali konobu prepunu bačava i strojeva u kojima proizvodi vino i maslinovo ulje, u vrtu se pojavilo dvoje američkih turista. Premda su došli kupiti sliku, Nobilo baš nije bio sretan kad su stigli, ali je pozvao sina Marka da se pobrine za njih. „Daj im hladne vode i vina i pokaži im nešto slika“, rekao mu je.

Tako je, sasvim neočekivano, protekao prvi dio susreta sa Stipom Nobilom, umjetnikom kojeg nazivaju i jednim od posljednjih velikih slikara Dalmacije i Mediterana. Njegove korčulanske pejsaže prepunih jarkih boja i svjetlosti, likovni kritičari već su nazvali nobilovskim pejsažizmom.

‘Od slikarstva živim, ostalo je užitak’

O slikarstvu još nismo progovorili ni riječi. Neupućeni čovjek mogao bi steći dojam da je Nobilo vinogradar, maslinar i ribar, a da mu je slikarstvo tek hobi. “Ma dajte“, odmahnuo je rukom na tu primjedbu, „pa ja sam profesionalni slikar, a ne težak. Od slikarstva živim, a sve ostalo je zadovoljstvo i užitak, doduše skupi, jer me samo košta vremena i novca, a od toga nemam nikakve materijalne dobiti”. Ipak je dobacio, uz šeretski osmjeh, kako puno više voli da mu se pohvali vino nego slike. „Znate, slike može svatko napraviti, a dobro vino baš i ne“, kaže.

Dio vina i maslinova ulja ostaju u obitelji, a ostatak podijeli rodbini i prijateljima. Godišnje, ovisno o berbi, proizvede od 80 do 450 litara doista prvoklasnog maslinovog ulja. Za optimalnih uvjeta napravi 600 do 700 litara vina Grk i isto toliko Plavca. „Da ne radim fizički, da ne kosim travu, brinem za lozu i masline te da ne ribarim, ne bih bio u kondiciju koju sada imam,“ pohvalio se Nobilo te dodao:“ Uz to dok obrezujem lozu, kosim ili pak u čamcu čekam ribu, razmišljam, kontempliram i smišljam što ću slikati.“

Ne čudi Nobilova želja da bude u dobroj fizičkoj kondiciji. Prošao je dvije teške operacije na srcu te ima dva bajpasa, a sve to zbog neumjerenog pušenja. Na dan je znao popušiti i po četiri kutije Drina cigareta bez filtera, pa su mu doktori kazali da bi to i vola ubilo. Danas se međutim ni po čemu ne bi moglo zaključiti da je Nobilo prošao zdravstvenu Kalvariju. Više ne puši, a njegova iznimno čvrsta i snažna konstitucija govore da je sada ne samo besprijekorne kondicije, nego i zdravlja.

Dok slika sluša 4 B kompozitora

Kad smo se kamenim stepenicama uspeli do prostranog dnevnog boravka uvjerili smo se da Nobilo doista nije težak. Cijeli je prostor, naime, ispunjen slikama, prepun je knjiga te CD-a s ozbiljnom glazbom. „Dnevno čitam po nekoliko sati, a dok slikam slušam glazbu 4 B kompozitora: Bacha, Beethovena, Brucknera i Brahmsa“, govori. Još za studija, priča, dok su se njegovi kolege zabavljali u restoranu Vinodol, on je preko puta u dvorani Istra slušao fantastične koncerte ozbiljne glazbe.

U tom trenutku Nobilo je prvi puta progovorio o svom slikarstvu. Kazao je kako je njegovo stvaralaštvo slično Bachovom. „Iz jedne muzičke crtice Bach napravi bilo koji glazbeni oblik, od oratorija i sonate do simfonije. Tako i ja slikam. Jedan četvorni centimetar mogu naslikati u milijun varijanti. Zapravo komponiram slike. Na njima imam šesnaestinke s točkama, a velike, prazne plohe na slikama su četvrtinke s velikim kodama i točkama. Zbog toga, da živim još 300 godina, imao bih što reći i naslikati”, kaže.

‘Moje su slike detalji u totalu’

Napominje kako nikada ne prepisuje prirodu, već ju kreira i prikazuje kroz pejsaže. „Izmišljam motive, oni izviru iz mojih misli i to su zapravo komponirani pejzaži“, govori. Ne voli da ga se svrstava u stilske pravce ili trendovske slikare jer je uvijek izbjegavao pripadati nekim umjetničkim skupinama i smjerovima.

No, priznaje da bi ga se moglo definirati kao individualnog ekspresionistu koji iz prirode crpi ljepotu. „Moje su slike detalji u totalu, to su slagalice, koje grafički, koloristički i kompozicijski odvajam u slici. Slikar sam naracije i motiva, barokno opširan, a da toga nema, mogao bi biti apstraktni slikar, ali to, dakako, ne želim. Apstrakcija je dobra, no ona nastaje racionalno, a ja sam emotivac.“

Doajen hrvatskog pejsažnog slikarstva i genijalni kolorist, pokazao nam je dvadesetak najnovijih pejsaža velikog formata, iz kojih pršti blještavilo boja, koje su zaštitni znak njegove umjetnosti. Ali i eterični aromati, kako je to opisala pjesnikinja Adrijana Škunca.

S Telegramovim novinarom

Prisjetio se Kuliševog komplimenta

Iz prepunog dnevnog boravka izašli smo na terasu, Nobilov komandni most s kojeg, iz ptičje perspektive, ima pogled, kako je objasnio, na flotu pijanih otočića. Njegove slike uglavnom su pejsaži viđeni iz ptičje perspektive, premda se u posljednje doba sve više približava horizontu. Ipak očito je da taj terasa komandni most ima značajnu ulogu u njegovu slikarstvu. Govoreći o svojim slikama Nobilo se najčešće služi citatima ljudi koji su o njegovom stvaralaštvu pisali i govorili.

Pa je tako u jednom trenutku ispričao kako mu je slikar Vatroslav Kuliš dao veliki kompliment kad je rekao: „Da vidim tvoju sliku na 500 metara među 50 drugih radova, odmah bio znao koja je tvoja”, prepričava. Nobilo je to doživio kao dokaz da je sintezom došao do vlastitog slikarskog identiteta i integriteta. „Kad se to postigne onda je to bingo. Ja sam to ostvario“, zaključio je zadovoljno. No da bi došao do tog identiteta, Nobilo je morao proći dug i težak put.

U početku na njegovim je radovima bilo uočljiv utjecaj velikog slikara Ive Dulčića za kojeg Nobilo kaže da je bio Francuz bio bi svjetski poznata slikarska zvijezda. „On je najviše utjecao na formiranje moje slikarske osobnosti. Na preporuku kipara Luje Lozice surađivao sam s njim kao mladić od 28 godina na izradi mozaika za školu u Dubrovniku te mozaike s motivom Križnog puta za samostansku crkvu u Kreševu i župnu crkvu u Brusju na Hvaru. Njegov kolorizam bio je najveća inspiracija u mojim počecima“, govori.

‘Avangarda mi se sviđa samo ako je dobra’

Kada je Nobilo počinjao u modi je bilo apstraktno slikarstvo, a estetske trendove diktirala je Galerija Forum. A on je, kako sam kaže, čista suprotnost tomu, konzervativac, tradicionalist, nacionalni slikar i lokalac. „Moje je slikarstvo naslonjeno na tradiciju, nisam globalist, a avangarda mi se sviđa samo ako je dobra“, tvrdi. Uvijek ga, priča, smeta kad se s jedne pozicije i estetskih stajališta popljuje sve što je drugačije. Zbog toga što nije izlagao u nekadašnjoj galeriji Forum, neki su mu osporavali umjetničku vrijednost.

„Čekali su te iza ugla sjekirom kako bi te dotukli. Međutim ja sam imao čvrst karakter i unutarnji stav, pa nikada nitko i ništa nije moglo utjecati na moje stvaralaštvo niti me promijeniti“, poručuje. Nobilo nije prihvatio apstrakciju, ali se malo po malo oslobađao utjecaja slikara kolorista pa i velikog Ive Dulčića. „Kad sam se očistio i oslobodio utjecaja sa strane, došao do vlastitog izričaja“, govori.

Objašnjava kako je bio odlučan sačuvati svoj umjetnički izričaj jer je uspio uspostaviti harmoniju i sklad između svoje nutrine i vanjskoga svijeta. „Riječju, imao sam ravnotežu koja mi je pomogla da ustrajem u obrani svojih načela. Zbog toga sam cijeli život ostao tradicionalist i klasičar, a kao renesansni čovjek, vječito tražim sklad i ravnotežu okoline i svoje nutrine“, prisjeća se.

 

‘Svoj sam stil pronašao intuitivno’

Nobilo je sačuvao originalni izričaj jer je ostao svoj, slikar Mediterana, nije krenuo za pomodarskim trendovima, nije se odrekao figuracije i pejsaža, a konstanta njegova stvaralaštva ostali su Korčula, more, priroda, pogled s terase komandnog mosta. Objašnjava kako je naslonjen na Mediteran, podneblje koje je začetnik civilizacije, koja počiva na grčkoj filozofiji, na kulturi ulja i vina.

„Svoj sam stil pronašao intuitivno, ne racionalno, no u konačnici su se racio i emocije spojile, i to mi je pomoglo da do kraja iskoristim svoj talent”, kaže nam. Zahvaljujući tomu njegove su slike u nekoj vrsti harmoničnog poretka. „Na mojim slikama sve je obrađeno i okopano, kao u rajskom vrtu“.

Premda tvrdi da u svom stvaralaštvu nije imao velike pomake i skokove, kad se usporede današnje i slike s početka karijere, razlika je više nego uočljiva. Nobilo je vremenom sazrijevao, a njegovo slikarstvo došlo je do ruba spoja figuracije i apstrakcije. Kaže kako se talent ne troši te da ga godine i iskustvo obogaćuju i multipliciraju.

Pali gradele i otkriva ribarsku tajnu

„Životna i umjetnička zrelost čine slikarstvo punim i kvalitetnijim. Slike postaju supstrat svega onoga što doznaš i doživiš kroz životni vijek, što si vidio i doživio, što si pročitao i naučio. Sve se to na kraju iskristalizira u jedan zaokruženi supstrat,“ zaključio je Nobilo, te iznenada ustao i zapovjedio: „Vrijeme je za ručak.“

Zapalio je gradele, na njih stavio šarge, zubaca, komarče, a dok ih je brižljivo okretao na žaru, otkrio nam je svoju ribarsku tajnu. „Uživam loviti na najstariji način, jer se tako nadmudrujem s najlukavijim ribama, poput šargi i komarči“, kaže. Kad zbog jakog vjetra i struje more udara o kamen i stijene stvara se pjena u koju Nobilo baca mrvice starog kruha.

„Kad ih ribe nanjuše, ulete u tu pjenu, a ja onda bacim udicu na koju stavim malo gavuna. Kako ribe od pjene ne vide ništa, postanu lak plijen. Cijela ta operacija mogla bi se nazvati nekom vrstom lova u mutnom, jednom od oznaka ljudskog karaktera,“ ispričao je Nobilo.

Objašnjava slikanje špahtlom

Supruga Jasna servirala je za predjelo inćune i kaparu, potom brokule te fažolet, tikvice, mladi krumpir i sve to polila kvasinom. Nobilo je pak donio bocu svog bijelog vina Grk i bocu Plavca Nobilo. „Sve je to domaće, naši proizvodi iz vinograda, maslinika ili vrta“, kaže. Na kraju su poslužene hrostule uz koje, napomenuo je Nobilo, najbolje ide vino Grk. Nije propustio pohvaliti suprugu Jasnu kao izvanrednu kuharicu, ali i vozačicu.

„Ja sam ribar, slikar, vozim brod, berem masline i grožđe, ali nikad nisam naučio voziti automobil“, govori. Iako je stalno u barci Nobilo priznaje da se ne sjeća kad se zadnji okupao u moru. Poslije ručka zaputili smo se u relativno mali atelje naslonjen na dnevni boravak, djelomice natkriven staklenim krovom, što daje puno prirodnog svjetla. A to je za Nobila iznimno važno jer su njegove slike prepune boja, vedrine, sunca… Dvije stvari odmah upadaju u oči.

Nobilove velike šake, debeli prsti, prave težačke ruke koje su u potpunoj suprotnosti s njegovim nježnim slikama punim emocija. Kad se međutim te nezgrapne ruke uhvate špatla, Nobilo naime, slika špahtlom, onda se njegovi prsti pretvaraju u nježne ruke virtuoznog pijaniste. „Sa špahtlom mogu dobiti efekte i detalje koje je nemoguće imati ako slikaš kistom. Doduše, zbog špahtla moram drugačije držati tijelo i to je jedan od razloga zašto slikam sporije“, objašnjava. Kistove koristi jedino kad slika gvaševe, a najbolja platna i boje Mussini donosi mu prijatelj Pongrac iz Beča.

Na njegovim radovima njema ljudi

Nobilo je uvijek nasmijan, raspoložen i zadovoljan, a u njegovim slikama odmah se prepoznaje njegova vedra i optimistična narav. I još jedna osebujnost Nobilova slikarstva: na njegovim radovima nema ljudi. „Točno, ali sve što drugo vidite, barke, maslinike, vrtove, vinograde, sve je to ljudskih ruku djelo. Ljudi su na posredan način prisutni na mojim slikama”, kaže.

Pri tomu citira pjesnika Petra Šegedina koji je na otvorenju njegove izložbe 1989. rekao kako bjelina kamenih rastera na Nobilovim slikama svjedoči da je svaki kamen ugrađen u međe prošao kroz ljudske ruke te da je to spomenik ljudskom radu. Nobilove slike rađaju se vrlo sporo, dugi je proces njihova nastajanja. “Gradim ih i dograđujem, često se već završenoj slici vraćam, doslikavam ju po nekoliko puta, dodajem i reduciram, i na kraju sam malo kad do kraja zadovoljan“, kaže.

I još nešto: Nobilo nikad ne radi po narudžbi: „Ne dodvoravam se nikome, ako netko želi moju sliku neka dođe i odabere“, govori. Svako toliko odvoji po neku sliku koja mu je posebno prirasla srcu, pa ju spremi, sada im ima šezdesetak. Na Nobilovim slikama vidi se ono što prosječno oko ne zapaža u prirodi, nevidljivo postaje vidljivo, stvarnost se pretvara u misteriju umjetnosti, a njegova mašta kroz slike dobiva opipljiv oblik. Nobilove slike prepoznaju se po arkadijskim koloritima i mediteranskim motivima, za koje su kritičari ustvrdili da su metafore rajskih vrtova, a taj dojam pojačava bujna vegetacija i raskošni okoliš.

Ustaje u 5 i odlučuje što će raditi

Nobilo u pravilu ustaje svako jutro u 5 sati, pa kad vidi kakvo je vrijeme, određuje što će raditi. Ako je lijepo ide u vinograd i polje, ako je ružno odlazi u ribe ili u atelje. Krajem proljeća, tijekom ljeta i početkom jeseni najčešće od 5 ujutro do 8 sati radi u vinogradu i vrtu, kosi travu ili bere masline, potom ide kupiti kruh i novine te nastavlja obrađivati zemlju do 10 sati. Tada odlazi u atelje gdje u prosjeku boravi najmanje osam sati dnevno. „I to bez iznimke svaki dan,“ ističe Nobilo.

Za njega nije nikakav problem nakon više satnog kopanja po vinogradu, doći u atelje i odmah početi slikati. “Ta metamorfoza da nakon fizičkog rada mogu odmah slikati, vrlo je važna, jer tako ne gubim vrijeme“, govori. Govoreći o svojim slikama Nobilo kaže da su one kultivirano obrađene te dodaje:“ Kako je Julije Knifer slikao soboslikarske dekorative u grčkim vilama, tako ja slikam svoje izmišljene katastre.“

Prvu samostalnu izložbu imao je 1976.

Nakon završene Pedagoške akademije u Splitu u klasi Ante Kaštelančića, koju je upisao 1964., Nobilo je 1967., primljen na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti gdje je 1971. diplomirao u klasi Šime Perića. Predavali su mu vrhunski profesori poput Omera Mujadžića, Ante Kaštelančića, Šime Perića. Prvu samostalnu izložbu imao je 1976. u Zagrebu, a nedavno je u galeriji Mona Lisa, u povodu 50. godišnjice stvaralaštva, predstavio pedesetak slika malih formata.

Prvu veliku monografija o njemu napisao je Tonko Maroević 2004., dok je druga objavljena 2019. u izdanju Školske knjige, a autori su akademici Luka Paljetak i Tonko Maroević. Jednu njegovu sliku bivši premijer Ivo Sanader poklonio je za posjeta Washingtonu tadašnjem američkom predsjedniku George Bushu.

Kaže da na Lumbardi ima sve

Prije dolaska na Lumbardu želio sam ga pitati zašto je nakon dvadesetak godina života u Zagrebu odlučio se vratiti na Korčuli. No kad sam vidio gdje i kako živi, kakav krasan pogled ima na more i otoke, kako uživa u bogatim mirisima, domaćim specijalitetima i nestvarnom miru, shvatio sam da bi to pitanje bilo krajnje neumjesno. „Osim toga,“ objašnjava Nobilo, „puno je velikih francuskih slikari živjelo u provinciji, na Azurnoj obali, u Antibesu, Matisse, Picasso, Cezanne, pa i genijalni Vincent van Gogh.”

Osim zbog studija, Nobilu Zagreb zapravo nikad nije trebao. “Nisam se gurao niti bavio politikom, nije bilo šanse do dobijem stan, pa mi je sve to dodijalo. Na Lumbardi su me čekali žena i djeca, pa sam 1987. digao sidro i vratio se. I nisam pogriješio, tu imam sve, obitelj, knjige, glazbu, slike…“, kaže. Oboje djece vezane su uz umjetnost. Sin Marko završio je arhitekturu u Veneciji, a sada ima vlastiti arhitektonski biro, dok je kćer Dina diplomirala na Muzičkoj akademiji.

Priznaje da se sve teže rastaje od svojih slika

Jedino na što se Nobilo požalio bilo je malo, siromašno i dezintegrirano tržište, na kojem vlada stihija. „U svijetu slikari imaju galeriste koji se brinu za njih, a u nas toga nema, pa moramo sami organizirati izložbe, biti svoji menadžeri, trgovci, galeristi…”, priča nam. Pritom upozorava na zanimljiv fenomen. „Ljudi koji su kupovali moje slike, ostarjeli su kao i ja, pa sada te slike nasljeđuju njihova djeca, koja ili ne mare za umjetnost ili nemaju novca, pa ih rasprodaju ispod svake cijene.“

Na rastanku je priznao kako se sve teže rastaje od svojih slika. „Sve češće se pitam zašto ih prodajem. Supruzi i meni novac više ne treba, imamo ga dovoljno, pomogli smo djeci koja su situirana. Imam status, ugled i standard, što će mi više. Stoga sve mislim da bi bilo najbolje više ne prodavati slike nego ih ostaviti familiji”, zaključuje Nobilo.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu