'Rogus', novi roman Ivane Šojat: Priča o patrijarhatu koji kožu mijenja, ali ćud nikako
Autorica je ispisala svoje dosad najbolje i najgorče djelo
Posve odbacivši epske elemente i ogolivši priču do najdubljih prostranstava intime, Ivana Šojat je u romanu “Rogus” (Fraktura) ispisala svoje dosad najbolje i najgorče djelo. Autori, dok grade svoja fiktivna lica, uvijek u neka od njih ugrađuju određeni nivo vlastite identifikacije, od toga se ni jedan pisac ne može distancirati.
Toj surovoj i riskantnoj magiji identifikacije Ivana se, goreći u plamenu “Rogusa” (latinski: lomača) predala svom dušom. Bez imalo krzmanja u smislu odvajanja fikcije i socijalnog angažmana koji ključa iz ove tvrdokuhane proze.
Već samom tehnikom, pišući u prvom licu, a napose žilavom, grubom necifranom pređom kojom je obavila tri Suđaje: sebe kao potpisnicu “zločina”, arheologinju Angelinu Pavković i Anicu Pavković, posljednju spaljenu vješticu u baroknom mraku Osijeka 1738.
Arheologinja na životnoj prekretnici
U fokusu romana je osječka arheologinja Angelina Pavković, na životnoj prekretnici srednjih godina, u onom kriznom bolnoironijskom isljeđivanju života i rekapitulaciji nada i poraza – od čežnje za ljubavlju do karijere.
Između Angeline i njezinog partnera, fizičara Jakova, neprestance se kopaju i zatrpavaju rovovi. Šojat njihovu tjeskobu učmalosti i proplamsjaje nježnih oaza, prikazuje preciznim gestama svjedoka, bez patetike, a s ozbiljnom zabrinutošću.
Kada spletom okolnosti Angelina na jednom osječkom lokalitetu otkrije mjesto gdje su spaljivane vještice i kada slučajno pronađe sudske zapise o prezimenjakinji Anici, ženi optuženoj da je vještica i okrutno smaknutoj, njezin život poprima nadrealne dimenzije.
Duše spojene histerijom koja nikada ne jenjava
Angelina pokreće vlastitu istragu, gubeći racionalno tlo pod nogama, instinktivno sluteći da bi ona mogla biti reinkarnacija nesretnice iz prošlosti. Angelina u toj igri bespoštedne detekcije ljušti svevremenske ožiljke, i svoje i one uboge posestrime čiji krici dopiru iz jedne davne epohe.
Šojat stoičkom tjeskobom ispisuje metafiziku terora koja smradna poput močvara putuje kroz galaksije. U “Rogusu” je vrijeme poništeno, autoričinom alkemijom postupci odmazde nad ženama supostoje stalno, bez obzira na privid prohujalih vjekova.
Ona suptilno i vješto prelama duše naizgled razdvojene historijom, a spojene histerijom koja nikad ne jenjava. Makar od lomače ostao samo pepeo.
‘Sve mogu biti vještice. Dovoljno je uprijeti prst u jednu od njih’
“Žene su sumnjive u svim svojim stanjima. Udovice, neudane, siromašne, ali i one bogate koje se mogu same skrbiti za sebe, mršave, žene čudnih frizura, buntovne, one koje su rodile previše, ali i one koje imaju premalo djece, koje nisu rađale, one koje su se usudile zasijati polje različitim sjemenkama, koje su dodirnule mrtvu svinju, koje nose odjeću šivanu od više vrsta tkanine, žene koje imaju madež ili bradavicu, silovane žene.
Sve mogu biti vještice. Dovoljno je uprijeti prst u jednu od njih. Jer svaka će naposljetku priznati. Mora priznati”, progovara autorica iz duše svoje Angeline. Duboko poštujući Zagorkin pulp kojim je ova prva zaorala brazdu, Ivana nastavlja vrhunskom nadgradnjom.
Metode mizoginije su se promijenile, cilj je ostao isti
Patrijarhat možda kožu mijenja, ali ćud nikako. Metode mizoginije su se možda promijenile, ali cilj je ostao isti: spaliti do temelja ženu-postojbinu. Krvavo naplatiti svaku sekundu muškaračke taštine, nemoći i straha pred iskonskom ženskom snagom. O tome priča „Rogus“ i ne propustite se baciti na njegovu lomaču istine.