Glava lava ima dramsku premijeru na Dubrovačkim ljetnim igrama. Razgovarali smo s autorom romana, Ivanom Salečićem

“Ako me nečeg frka to je mogućnost da, na primjer, padne kiša, jer se igra na otvorenom, pa da se sve odgodi, ili da preko noći cijeli Jadran ode u lockdown, takvih stvari… Veselimo se – moja supruga Lea, kći Ivna, i ja. Pratimo Igre godinama tako da ipak imamo kontekst u koji smještamo i ovo novo iskustvo. Ne znam kako će biti večer-dvije prije premijere, možda se sve promijeni – ako dođe do onog što se u psihologiji zove ‘konflikt privlačenja i odbijanja’. Dok je događaj dovoljno daleko, sve je super, a kako se približava, frka raste…”

TELEGRAM: Jeste li bili iznenađeni ponudom vodstva Igara za prenošenje “Glave lava” u teatarski medij i to u ambijent?

SALEČIĆ: Jesam. Da ste me pitali načelno, prije svega, prije nego što je “Glava lava” uopće izišla, vjerojatno bih vam rekao nešto načelno, kako bi bilo super i logično, da se u Dubrovniku postavi neki suvremeni tekst koji se u Dubrovniku zbiva, ali naravno, kad se sve to skupa spusti u stvarnost, sve je drugačije. Tako da kad se to zaista dogodilo, nisam mogao vjerovati, tim više što je neko vrijeme i dalje sve bilo otvoreno – nije se znalo kako će se razvijati situacija s pandemijom i hoće li se predstava raditi ove ili iduće godine.

Također, već se ranije dogodilo da se jedna izvedba izjalovila. Mani Gotovac, koja je u međuvremenu nažalost preminula, imala je plan da se tekst uvrsti u program “Pisci na igrama”, koji je ona uređivala. To su bili kazališni dajdžesti literarnih djela, nešto poput “koncertnih izvedbi”, ali za dio prizora bio je razvijen i mizanscen.

U tom programu igrala su se velika djela, poput Brucknerova “Gorkog mjeseca” i Bariccovog teksta “Ocean more”. Mani je željela da se tako postavi i “Glava lava”, ali do toga nikad nije došlo. Tada sam bio malo razočaran, a danas mogu reći –srećom, jer pitanje je da li bi se uopće radila “prava” predstava da je tekst već jednom bio izveden? I da – jako mi je žao da Mani više nema i da neće vidjeti novi komad.

TELEGRAM: Da li je bilo još kakvih interesa za transpoziciju romana – u film ili seriju?

SALEČIĆ: Tekst je izveden kao radio drama u produkciji nagrađivanog Dramskog programa Hrvatskog radija, na HR3, u režiji Daria Harjačeka. Što se tiče filma ili serije, nemam planova, ali naravno, volio bih kad bi se život te priče nastavio i u tim medijima. Mislim da je tekst vrlo “vizualan” u smislu transpozicije na ekran, meni se osobno čini da je scenska adaptacija čak i teži zadatak. Nakon predstave, sve može biti samo lakše.

TELEGRAM: Pišete u predgovoru da je inicijalna ideja pošla od “lagane, ekstenzivne novele o uređenju stana…” Što se prelomilo pa ste skrenuli u “teškašku” kategoriju?

SALEČIĆ: Tijekom pisanja, prošlost je počela iskakati na svakom koraku – osobe i priče koje su mi se jednostavno činile previše zanimljive da bi ih se preskočilo, samo zato da bi tekst ostao “lagan”. Mene je prvog zanimalo što se događa pa sam pomislio da bi možda zanimalo i čitatelje. Bilo mi je jednostavno žao da te fascinantne dubrovačke priče ponovno ostanu neispričane, kad su tako intenzivne, bogate i tiču se čitatelja na mnoge načine, a jedini im je “nedostatak” što nisu dio nekakvog dominantnog i prepoznatog domaćeg literarnog narativa.

Pa… WTF, ja u to ionako ne pripadam. Taj nedostatak je za mene prednost, Dubrovnik i njegova prošlost su „blue ocean“ – kamo god kreneš, ima nešto silno zanimljivo i neispričano. Odlučio sam uključiti što se moglo i uklopiti u priču.

I dalje je ostalo nepregledno puno. Onda mi se činilo i da ako ostanemo samo na suvremenoj priči, da će biti i “prelagan”, da mu treba neki balast koji stiže s pričom iz prošlosti. Naravno, važno je reći da ja i dalje ne mislim da je tekst težak, a i čitatelji mi kažu da se čita lako i brzo, tako da ove kategorije “lagano” i “teškaško” ipak ne treba shvatiti baš previše doslovno.

TELEGRAM: Glavni antijunak i pripovjedač romana je novinar Ivan Salečić. Osim cameo uloge što još stoji iza tog ogoljavanja?

SALEČIĆ: Isprobao sam različite varijante: i tekst napisan u trećem licu, i s protagonistom koji se zove drugačije, i u drugim kombinacijama, ali to mi jednostavno nije tako dobro zvučalo, pa sam se na ovo rješenje odlučio i zato što mi se ono činilo potrebom samog teksta, koju ja možda ne bih ni smio ometati, iako je to za mene bio popriličan “challenge” tijekom pisanja. A zapravo je i danas kad gledam Amara Bukvića na sceni.

Cijeli se profesionalni život na različite načine “skrivam” – iza projekata koje sam radio, a nikad ih nisam potpisao, iza pozicije urednika koja je u unutrašnjem medijskom procesu važna, ali izvana često nevidljiva, iza pseudonima pod kojima sam pisao tekstove, muških i ženskih. Moji pseudonimi medijski su prisutni desetljećima i surađivali su s velikim brojem različitih redakcija. Kad bi mogli dobiti OIB, oni bi i po dužini staža i po broju projekata u kojima su sudjelovali ispunjavali sve uvjete za redovno članstvo u Hrvatskom novinarskom društvu.

U jednom trenutku sam se uhvatio u tome da razmišljam da “Glavu lava” napišem pod pseudonimom. Tu sam shvatio da sam otišao malo predaleko i da bi možda ipak bilo dobro da se konfrontiram s tom “politikom nevidljivosti”. Štoviše, da bi možda bilo dobro kad bi ta konfrontacija bila nešto intenzivnija, jer je i to moje zametanje tragova također intenzivno. Nije mi to lako i ponekad se pitam što mi je to sve trebalo, tim više što čitatelji neke stvari shvaćaju kao posve autobiografske momente, a oni nisu uvijek takvi.

Oni proizlaze iz autobiografskih momenata, ali neki su put upravo suprotni onom kako je „zaista“ bilo. U nekim situacijama zanimalo me što bi se dogodilo da se dogodilo nešto posve drugačije od onog što se dogodilo u stvarnosti, ili kako bih se ja postavio prema nekoj situaciji da sam drugačija osoba nego što jesam.

Nastojao sam i poštovati zahtjeve priče, koja je literarna, a ne životna. Uglavnom, taj cameo je u dobrom dijelu neka vrsta osobnog procesa, koji za sada nisam požalio… ili bar nisam jako. Naravno, onda se pojavljuje i pitanje “ključa” na koje često moram odgovarati što je s ostalim likovima, postoje li i stvarne osobe iza njih? Moram priznati, često zaista i postoje.

TELEGRAM: Čini mi se da imate ambivalentan odnos prema Dubrovniku, uzajamnog privlačenja i odbijanja. Jeste li osjetili da se taj odnos mijenjao u procesu pisanja?

SALEČIĆ: Evo opet smo na uzajamnom privlačenju i odbijanju. Moguće je, Dubrovnik mi je vrlo privlačan, u toj svojoj zadanosti, koja je za mnoge doduše kao neka slika ultimativnog, konačnog i – mrtvog Grada, ljušture Grada. Iako “mrtav Grad” zvuči zastrašujuće, nadam se da će tako i ostati. Snažniji prodor života ovo bi mjesto vjerojatno izjednačio sa živahnim intervencijama diljem naše obale – devastacijom, betonizacijom, istrebljenjem prirode i ljudi, tim paradoksalnim hrvatskim pogledom na život, koji svoju životnost potvrđuje širenjem smrti oko sebe, destrukcijom koja je u konačnici i autodestrukcija.

I u ovakvim relativno kontroliranim uvjetima toga svega u Dubrovniku već ima previše i sa strepnjom gledam te daljnje prodore takozvanog života. Mi si ne možemo priuštiti dubrovačku smrt gledati na tako uzvišen, metaforički i konceptualan način na koji se na nju gledalo nekad. To doba, senzibilizirano za delikatne trenutke je prošlo, sad je sve zastrašujuće banalno i vrlo doslovno i konkretno kao šalung.

Dubrovnik sa svojim zidinama je još koliko toliko kao utvrda Helm’s Deep u “Gospodaru prstenova”, u koju se ugroženo stanovništvo skriva pred poživinčenim Orcima, invazivnom vrstom čije oklopne jedinice mješalica za beton, drobilica kamenja, šlepera šljunka za nasipavanje plaža, satrapa vegetacije, šefuju ostakom jadranske obale. Taj odnos pisanjem se nije promijenio, iako sam se ja naravno trudio da u tim zidinama pronađem tragove života, i na kraju mi se nekako iskazalo da su te zidine itekako žive, a ne mrtve.

Osim svega, ja u tu smrt Dubrovnika ne vjerujem do kraja, u tim zidovima mnogo je života jer one čuvaju mnoge priče. Zanimaju me tekstovi o mrtvom Dubrovniku, gutao sam ih, poštujem autore, i stvarno sam se trudio, možda ne da ih opovrgnem i svakako bez želje da se uspoređujem, ali ipak da dam i neki drugi pogled. Što se tiče odbijanja, pa ima i toga – bojim se ostajati u Dubrovniku i bojim se odlaziti iz njega.

Strah me što će biti ne samo s njim, s Venecijom, s Mediteranom, sa mnom, hoće li uspjeti tu ostati, ne zna ni hoće li uspjeti pobjeći, ne zna kamo, niti kako, hoće li uopće imati ikakav izbor? Pisanje tu nije mnogo promijenilo, dapače neke je stvari i radikaliziralo. U širem kontekstu, užasno mi je žao i cijelog Sredozemlja, koje nepovratno propada, poplavljeno, opožareno, dezertificirano, zaslanjeno, betonizirano, izlovljeno i uništeno iznad i ispod površine.

Možda u Polineziji postoje ljepše plaže, na rijeci Loire ljepši dvorci, možda je u Kaliforniji ugodnija temperatura kroz cijelu godinu, za sada. Možda su negdje prošlost i sadašnjost zanimljivije, iako u to sumnjam. Ali nigdje na jednom mjestu nema toliko koncentrirane divote u kombinaciji – krajolika, arhitekture i klime, za sada, povijesti… Ne poštovati to, uništavati to, to može samo idiot. Pogledajte oko sebe, idiot do idiota.

TELEGRAM: Sjećate li se trenutka kad ste prvi put zakoračili na uglačani kamen mrtvo-živog Grada?

SALEČIĆ: To je zapravo opisano u romanu, prvi put je bio izlet usred ljeta, bilo mi je vruće, bio sam umoran, sve je bliještalo tako da nisam mogao gledati oko sebe, i samo smo išli dalje i dalje, kao da se nikad nećemo vratiti doma, što sam jedino želio. Bilo mi je previše svega. Možda od tada vučem to da i danas nerado idem na tulume s kojih se ne mogu lako sam uputiti kući.

TELEGRAM: Vaš reski ironijski skalpel prodire kroz bizarne slojeve današnjeg nekretninskog bojnog polja u Dubrovniku. Često ulazite na putanju kojom je krenuo Držić. Ima li, dakle, tu i zaigranog držićevskog šibanja ljudske pohlepe?

SALEČIĆ: Ima, naravno, prevara i pljačka su konstanta u tekstu, nešto što svi rade. Pohlepa, destrukcija i nasilje su dovele ovu civilizaciju do zasluženog kraja. Toliko su sveprisutne da ne mislim da se njime više ima smisla baviti konkretno, na razini sadržaja, to je naprosto univerzalni kontekst unutar kojeg se gleda sve što se događa.

Baviti se pohlepom je kao baviti se vremenskim zonama ili izohipsama, to je dakle konsenzualna varijabla, ali i varijabla na kojoj smo organizirali svijet. Moguće je naravno i da netko napiše roman o pohlepi, vremenskim zonama ili izohipsama, ali “Glava lava” ne dovodi u pitanje tu vrstu posve jasnih činjenica, nego polazi od njih i gleda kako se protagonisti nose s njima, na svoju korist ili štetu.

TELEGRAM: No, otvorili ste i zanimljivu komparativističku dilemu je li Držić apsolutni rebel a Gundulić lagodni patricij, idealan za nacionalnu mitologizaciju?

SALEČIĆ: Za razliku od pitanja pohlepe, ovdje kao da jesu doneseni svi odgovori, za koje se meni čini da se ponekad baš i ne podrazumijevaju. Mi ne možemo znati što je bilo u glavi Držića i Gundulića, ali možemo znati što im se dogodilo i iz te pozicije pogledati na tog rebela i patricija, identitete koji ih prate. Možemo znati kako se osjećaju suvremeni ljudi koji su iskusili slično što i Držić i Gundulić, i pitati se jesu li i u njihovom slučaju takva iskustva bila slična?

Njih dvojica nalaze se u pozicijama koje su naravno oprečne, ali su na neki način i identične. Svaki na svoj način doživljavaju odbacivanje zajednice. Kod Držića, to je jasno – obitelji je oduzeta imovina i plemstvo, mora otići iz Dubrovnika i okreće se protiv poretka u kojem mu se to sve dogodilo. Kod Gundulića je to manje jasno na prvi pogled. Ipak, njega se nakon rođenja odriče vlastiti otac, a rodio se u godini takozvane „velike zavjere“, u kojoj je u atentatu ubijen njegov stric Frano, važan dubrovački diplomat.

Nakon što su Gundulići doslovce stoljećima bili najvažnija i najutjecajnija obitelj u Dubrovniku, književnik Ivan Gundulić je prva generacija obiteljskog pada, koji se rodio u nultoj godini onog što će polako postati obiteljska propast. Gundulići se više nikad neće vratiti na staro. On stiže na svijet baš u trenutku te nove podjele karata. Njegova je pozicija naravno sigurnija i izvjesnija od Držićeve, ali uvid o promjeni koja ga je pogodila i koji je sigurno imao, mora da je također bio prilično šokantan. Okruženje za koje se smatra da je pod kontrolom postaje okruženje iz kojeg može sijevnuti nož, doslovce opasno po život.

Ne može se pouzdati u roditelje jer su ga ostavili, ne može u obitelj jer je zbačena, ne može u društvo jer se u društvu to sve i dogodilo. Zgražajući se nad njegovim padom jedva ga čeka. Slavljenje njegove literature prati indiferencija prema osobi, koja traje i danas. Prema književnim djelima, do „Suza sina razmetnoga“ Gundulić kao da se pokušava konfrontirati, a zatim integrirati. S Držićem je moglo biti obrnuto – najprije je tu pokušaj integracije, koji je po meni vidljiv čak i u prologu „Dunda Maroja“, a zatim, potkraj života, konfrontacije kroz pisma Cosimu i Francescu Mediciju.

U tim svojim svjetovima koje dijele ponori, Držić kao da misli da je svemoćan, da može pokrenuti međunarodnu vojnu intervenciju. U opreci dvojice pisaca, a i iz onog što znamo o Gunduliću, zanimalo me je li Gundulić mislio suprotno od Držića – da je bespomoćan, da ne može promijeniti ni broj slogova u stihu? Pritom, naravno, ni jedan ni drugi nemaju pravo, ali to sami ne znaju. To mi je poslužilo kao literarni zaplet.

Ne mora uopće biti točno, ali bilo bi mi drago da se Držića i Gundulića prestane gledati kao osobe jedne kontinuirane osobne crte, jednog pogleda, jedne osobine, jedne situacije. Pokušao sam pretpostaviti da iza tih plakatnih doživljaja ipak postoje i neke osobne dinamike, koje imaju maske za javnost i lica za tajnost. Jedan i drugi čine se previše složeni da bi bili samo ono kako ih danas doživljavamo – energični Vidra i plahi Mačica.

TELEGRAM: U mnoštvu sjajnih persiflaža trash-nacionalnog kiča koje ste posijali po romanu, moj favorit je analiza slavnog Bukovčevog kazališnog zastora “Hrvatski narodni preporod”, gdje Gundulića uspoređujete s Drag Queen a muze kao pornodive… Te zločestoće su vam pale na um još kad ste načeli prvu bombonijeru s Bukovčevom replikom?

SALEČIĆ: Ne sjećam se točno, ali kao klinac tu i tamo sam imao prilike čuti takva zezanja s ponešto subverzivnijim tumačenjima umjetnosti nacionalnog predznaka. Bukovac je vješt slikar, ali “Preporod” u svojem arkadijskom zanosu, nastao dvadesetak godina nakon Monetova „Svitanja“, u vrijeme kad impresionizam već stječe afirmaciju, ipak je retrogradna slika, anakrona već u vrijeme u kojem je naslikana.

Ono što je na njoj ipak proročansko ono što je anticipacija budućnosti, što je vidljivo, a tada nije postojalo… to je jedino taj niski moment porno allurea, koji se autoru omakao dok je od njega bježao i postao avangarda za koju smo valjda jedino sposobni. Užasno smo naporni u želji da svoju priču ispričamo kao Buddenbrookove, i iz tog pokušaja uvijek nam nekako ispadne pornić.

Uporno klizimo u porno. U negližeu i šlapama, s frizurom kakva se može napraviti samo s viklerima, Ivan Gundulić kao kraljica na prijestolju prima brkate preporoditelje koji su upravo izišli iz ormara kao Hrvati. Prizor je totalni odron, vjerojatno biste ga trebali gledati naduvani. Vila i vilenjaci u kutu sugeriraju threesome, tu ima neke energije, da su nam barem oni founding fathers, možda bismo i imali šanse.

TELEGRAM: Sve su žene u Ivanovom životu uvjerljivo snažnije, ekspresivnije od njega. On kao da se prerano predaje?

SALEČIĆ: Imam dojam da su danas mnogi muškarci u defenzivi i krizi identiteta i zanimalo me što će se dogoditi ako tu poziciju kod svojeg protagonista ponešto i radikaliziram. Pokušavaju se otvoriti emocijama i onda ako im to donekle i uspije, ne znaju što bi s njima, nisu u stanju više upravljati niti njima niti sobom. Kao Phaethon, koji u grčkom mitu mazne Heliosove kočije, ali ih ne zna voziti i razara svijet, napravi toliku štetu da ga Zeus na kraju ubije munjom.

Emocije su dozvoljene kad se radi o stvarima kao što su klub ili nacija, ali ne i o važnijim segmentima života. Manipulativna stvarnost tvrdi da je ono za što se pokazuju emocije važno, ali zapravo je obrnuto, one su dozvoljene samo u nebitnom segmentu. Ipak, bile konzervativne ili ne, ili se mijenjale tijekom radnje, protagonistice romana nemaju dileme oko svojih vrijednosti i prava na njih, što s protagonistom nije slučaj.

U točki života u kojoj se nalazi, on naprosto nema resursa da iznese stvari do kraja i ishitrene stvari koje radi na neki su način i poziv u pomoć.Te pomoći ili nema, ili ako mu se nudi, on to ne zna niti vidjeti, niti prihvatiti. Ne zna stati iza sebe, a onda ne može stati niti iza drugih, niti iza svojih projekata. To može izgledati kao prerana predaja, ali je posljedica toga što se on već dugo, predugo nalazi na istom mjestu, tu je ostao dok nije postalo prekasno.

Pitao sam se i tragao za odgovorom koliko je to sve jedno – i mi sami, i veze u koje ulazimo i poslovi koje radimo i izbori koje donosimo. U „Glavi lava“, veze su nesporazumi. Protagonist se, na svoj način, ponaša također stereotipno, iako on od stereotipova, kao, bježi. Kao i u životu, svi očekuju od drugih da nadiđu svoje stereotipove i malo je tko spreman da se sam promjeni na način koji traži od drugih, umjesto toga razvija se power-play, nadmetanje čija je pozicija jača, u kojem osjećaji ponovno stradaju. I onda kad u principu svi dobiju ono što daju, osjećaju se iznevjereno. Tako nastaju pat pozicije koje se nakon ljubavnog triggera šire u poslovni segment, a zatim u cijeli život.

TELEGRAM: Zanimljivo je da Marijana Fumić u izvrsnoj dramatizaciji čak dobar dio Ivanovih lamentacija dodjeljuje izravnoj akciji Latvijke Laime.

SALEČIĆ: Čarobnica Marijana napravila je čudo. A lik Laime, barem u romanu, je sigurno „najnabrijaniji“ i poslovno i privatno. Njezin kontekst nije toliko neposredno užasan kao naš, ona nema iskustva rata i pljačke, njezino društvo u 21. stoljeće ulazi koliko-toliko funkcionalno, u tridesetima nije već kondicionirana količinom traumi za više života, njezine odluke i izbori nemaju taj nikad identificirani ni priznati balast.

Riga, njezin grad je „Zürich Baltika“, barem je tako bilo u tom trenutku. Oni se kao partneri, ljubavni i poslovni, nalaze na točkama velike udaljenosti. To je tako u trenutku u kojem se odvija roman. Da dam i mali follow up: moj je dojam da se gospođa koja je u većini nadahnula taj lik, Laimu, u međuvremenu ipak prilično promijenila, otopila i de-robotizirala. Nakon što je skupila nešto sličnih iskustava kakva smo mi u ovim krajevima već imali u vrijeme radnje romana, kad ju je život opalio po glavi i dupetu, probudila je napokon svoje humanije i toplije crte. Sjeća se čak mnoštva malih momenata kojih u tekstu nema jer sam ih ja odavno zaboravio.

Kako vrijeme prolazi, prošle veze ponekad postaju sve važnije onima kojima je tijekom samog trajanja veze bilo manje stalo. Oni kojima je bilo više stalo, oni otuguju svoju tugu i nekako krenu dalje, a ovi drugi, koji su prekidom zapravo izgubili više, vraćaju se na ta mjesta i ona im naknadno postaju značajnija nego nekad. Na nesreću, roman još nije preveden na engleski, a na sreću, Laima nikad nije naučila hrvatski, tako da iako zna za ovu knjigu, ne zna baš točno o čemu se tu radi, niti kolika je njezina dionica u priči. Iako je naravno potpuno zaštićena i neprepoznatljiva, ako ikad shvati, vjerujem da će to biti… urnebes!

TELEGRAM: Vi ste u romanu izabrali otvoreni kraj. Ostavljajući čitatelju da sam odabere verziju da li se Ivan bacio s Boninova ili nije. Zašto?

SALEČIĆ: Zašto ne, ako se u priči pojavi Boninovo, nije li logično da netko s njega skoči? Lik se nađe u točki u kojoj mu je svega previše, i prošlosti i sadašnjosti i budućnosti, i sebe i drugih, i rada i života, i impulzivan kakav već jest, impulzivno i reagira. Osim toga, vjerovali ili ne, postojao je i jedan potpuno tehnički moment. Želio sam završiti roman u điru Stradunom, jer je to jedan divan običaj koji danas nažalost nestaje, iako ga recimo mi kao obitelj njegujemo koliko možemo.

Eh sad – kako je mnogo junaka romana iz prošlosti, kako roman zapravo sugerira da u Dubrovniku vrijeme stoji, odnosno njegov protok samo nanosi nove slojeve na istu matricu, kako cijeli zaplet zapravo i počinje „susretom“ s likom iz prošlosti, bilo mi je okej da tako i završi, da se svi sudionici, iz raznih vremena, navečer sretnu na Stradunu. Uostalom, cool mi je misliti o tom điru kao situaciji u kojoj se mogu naći svi koji su ikad „činili“ taj đir, premda i u davnim stoljećima.

Svi koji su ikad tamo bili. Zbog svega toga, bilo mi je važno pokušati „omekšati“ granicu materijalnog i nematerijalnog svijeta, na kojoj nije ni jasno, ni važno, tko je živ, a tko nije, jer će se i tako svi naći u toj ljepoti i u toj bezvremenskoj, vječnoj točki susreta. Dilema s Boninova u tom mi je smislu, vjerujem, pomogla. Idući put kad budete u điru Stradunom, pogledajte oko sebe, možda i vi kutem oka ugledate Marina Držića i Ivana Gundulića, pola koraka ispred ili iza vas.

TELEGRAM: Imate ono što bi se reklo upisan novinarski pedigre. Vaš otac Ivan je bio eminentan filmski i književni kritičar od one eruditske sojte kakva danas više ne postoji… Rano ste se i sami navukli na medije?

SALEČIĆ: To mi je bilo dobro, jer sam doma imao knjige i kao klinac se motao po filmskim festivalima, iako moj stari, osim načelno, i nije bio baš nešto ludo zainteresiran da me podrži. Nekako je presudna ipak bila kinoteka, kino u Kordunskoj, a i časopis “Kinoteka” i generacijska ekipa oko njega. Objavljivanje od studentskih početaka je bilo super jer kad sam završio fakultet već sam imao višegodišnje iskustvo u medijima i relativno lako sam se zaposlio u toj tada vrlo propulzivnoj industriji.

Manje je dobro što sam za nju predugo ostao tako čvrsto profesionalno vezan. Danas pišem povremeno i to su mi obično draga iskustva. Mislim da mi je i prošao PTSP od medijske karijere i nekad mi se čini da bih mogao opet, iako naravno ne znam što bi se dogodilo da se zaista nađem u “deadlineu”, na prijelomu, u montaži ili zaključivanju izdanja.

TELEGRAM: U romanu ste na hvatove razvalili i ono dno opakog žutila na kojem su brojni mediji ostavili svoje duše. Planirate li u to ime složiti kakav skandal pa da se uz premijeru nađete na glossy coverima i osigurate si golemu klikabilnost na kopipejst digitalcima?

SALEČIĆ: Clickbait podiže čitanost sadržaja koji je sam po sebi bezvrijedan. Ovdje to nije slučaj i mi urednici iz dobrih starih vremena vjerujemo da onda za tim nema ni potrebe. Pročitajte normalne tekstove o predstavi “Glava lava”. Nećete vjerovati što je bilo poslije: skin crawling, mind-blowing!