Roman Male smrti priča je o odlascima, porazima i nadama. Razgovarali smo s nagrađivanom autoricom, Ivanom Sajko

TELEGRAM: Kad sam vidio naslov, ja se ponadao bit će roman pun seksa i, što bi Francuzi rekli, orgazmičkih malih smrti… A ono, depra do koljena. Zavaravate publiku?

SAJKO: Ne. I na njemačkom je ‘kleiner Tod’ zapravo drugo ime za orgazam, tako da ćemo iduće godine kada knjiga izlazi na njemačkom u prijevodu Alide Bremer, morati dobro porazmisliti koji joj naziv dati. U hrvatskom se nisam time bavila, jer nisam ni sigurna da mnogo čitatelja uopće znade što znače male smrti na francuskom ili njemačkom. Ipak je ovo hrvatsko izdanje, a na našem jeziku smrt je ozbiljna stvar i u njoj nema ni trunke užitka.

TELEGRAM: Iako ste izabrali kožu muškog pripovjedača, nema u ‘depresivnom pijancu, tobožnjem piscu, povremenom novinaru’ Ivu, ni trunke one glumljene muškaračke moći. Za razliku od vaših dramskih heroina, on ne nosi ni živac pobune u sebi. Htjeli ste ga voditi posve nebranjenog na tim šinama?

SAJKO: Upravo tako i to mi je bilo mnogo zanimljivije. Naime, ja sam majka jednom malom muškarcu i prateći ga kako raste jasno vidim koliko se dječaci poput njega moraju prilagođavati nametnutim ulogama. Ne ohrabruje ih se da budu ranjivi i senzibilni, da pričaju o svojim strahovima i bez osjećaja inferiornosti biraju identitete izvan nogometa, primjerice. Postoji poseban pakao za dječake, kao što postoji i onaj za djevojčice, no njega poznajem odavno.

Kao djevojčica, a kasnije i kao žena, uistinu sam morala sebe, a zatim i svoje junakinje izmisliti kao ženske figure pobune. Kao žene sa sela u Malim smrtima koje su tri puta jače od muškaraca, piju kao oni, rade u polju kao oni, udaraju sjekirom kao oni, ali niti jedna ne pogiba u nekoj glupoj seoskoj tučnjavi. Nisam vidjela drugačiji način opstanka na ovom svijetu osim biti u kontinuiranoj opoziciji. No, s druge strane, iza oblikovanja lika muškarca koji u prvi plan stavlja svoju krhkost, slabost i iluzije, stoji isti poriv za pobunom i subverzijom ustaljenih obrazaca. Jedan od tih obrazaca je, naravno, i podijeliti svijet rodnim sukobom, što je prejednostavno, jer sukobi i podjele našeg svijeta mnogo su kompleksniji, a od njihovih posljedica patimo bez obzira na spol.

TELEGRAM: Svako poglavlje jedna je gusta neprekinuta rečenica kojom neprestano meandrirate iz prošlosti u sadašnjost. Osjećam uloženu fascinantnu koncentraciju pisanja. Istu koncentraciju, kao u ogledalu, tražite od čitatelja?

SAJKO: Uložila sam puno truda da čitatelju bude mnogo lakše čitati nego li je meni bilo pisati.

TELEGRAM: Ali, taj spisateljski postupak nije samo alat i forma. Ima li u njemu ritma neprekinutog kretanja, podsvjesne ljudske panike da kad se jednom zaustavimo onda je kraj?

SAJKO: Tako je. Svaki tekst ima izvjestan glas i ritam, nekakvu muzičku komponentu koju onaj koji piše čuje u svom unutarnjem uhu. Ovaj je imao taj miran ritam vlaka i razvijala sam ga vrlo pomno. Idealan čitatelj ove knjige naprosto bi se trebao prepustiti ritmu i dopustiti tekstu da ga vodi. Naravno, nikad neće stići na cilj kao što se i realno na cilj nikada ne stiže, jer ono zamišljeno bolje mjesto u kojem ćemo postati sretniji ljudi ne postoji.

U jednom sam razgovoru naglasila da se u novu zemlju ili jezik stiže godinama i doista mislim da je tako. Čak vjerujem da se u mala mjesta stiže mnogo sporije i tegobnije negoli u velike gradove, gdje već postoji automatizam po kojemu se prihvaćaju stranci, gdje je mnogo bezbolnije biti anoniman i gdje se lakše živi izvan protokola.

TELEGRAM: Ne miješam se, naravno, u autorstvo, ali zašto ste za poprište izabrali mitsku, arhaičnu samoću vlakova i perona, a ne supersoničnu samoću po aerodromima i avionima?

SAJKO: Zato što sam se u jednom trenutku svog života, nakon što sam srećom već odradila i Australiju i Aziju i famozni New York, počela užasavati letenja, pa sam prigrlila vlakove, one lokalne i međugradske, noćne, brze i spore kao svoju slobodu kretanja. Ta moja paranoja od letenja, radi klimatske katastrofe koja nam se odvija pred očima, s vremenom je postala avangarda, pa se danas više ne moram osjećati zastarjelo što putujem vlakom.

TELEGRAM: Na jednom zidu u Belfastu vidio sam grafit na kojem piše da je gledati jednim okom u prošlost – mudrost, a gledati s oba oka iza sebe – sljepilo. Iv kao da se letargično prepušta tom sljepilu. U Hrvatskoj česta pojava, čak i u provizornim stupovima društva.

SAJKO: Teško je pustiti prošlost. Posebno onom koji odlazi i pokušava razumjeti zašto to čini, što ga je dovelo do te stanice i tog vlaka, i zašto ne odgodi putovanje za neko bolje vrijeme, jer odlasci su u biti one nelagodne odluke koje se deset puta odgode prije no što se uistinu dogode. No da, to je točna usporedba, da s dva oka okrenuta unazad ne možemo biti drugo doli slijepi. I kao pojedinci i kao društvo. Iv, što je tek kratica njegova imena, kopa vrlo duboko u prošlost, ali i zato da bi razumio vlastito nasilje, da bi ga si opravdao. I opravdanje uistinu postoji te djeluje kao da ga je nasilje što ga je sam proživljavao vodilo direktno do vlastita nasilnog čina.

TELEGRAM: Vi intrigantno preplićete dvije vrste nasilja: skriveno, unutar porodice, i ono globalno, često u ime države ili pandržavnih asocijacija. Jedno bez drugog ne idu, hrane se međusobno ta podčinjavanja?

SAJKO: Da, mislim da su osobno i društveno nasilje čvrsto povezani, jer se jedno temelji na mogućnosti drugoga. Neprekidno živimo u blizini nasilja, u polju njegova intenziteta, ali se trudimo na njega priviknuti i normalizirati ga kao neizbježno stanje svijeta, kao njegovu povijest, uostalom. U obitelji, u školi, u institucijama, u javnom prijevozu, između četiri zida, mentalno, fizičko, verbalno, direktno i indirektno, upućeno tijelu, mislima, osjećajima, upućeno predmetima, prirodi, budućnosti ili prošlosti… nasilje je ono što nas čini ljudima, način na koji reagiramo na bol, na frustraciju, na strah, na same sebe.

Klimatska katastrofa koja pred našim očima vjerojatno uništava planet naše djece je najbolji primjer tog nasilja, nemogućnosti da rastemo kao društvo bez uništenja, masovnog ubijanja i eksploatacije svega dostupnog. Uistinu mislim da je nasilje koje širimo, dublje od institucionalnog, ono je naša intrinzična ljudska mana pred kojim svaki pas djeluje poput mudraca.

TELEGRAM: Od svih metažanrovskih slojeva koje sjajno gradite u Malim smrtima, motiv ljubavi je najčešći. Da li je paradoks ljubavi u tome da ju ponekad moramo izgubiti da bismo se ohrabrili ponovo krenuti u potragu za njom?

SAJKO: Nisam sigurna. Moguće da nas porazi ljubavi čine još nesigurnijima u njezinu novu mogućnost. Nekada, kad se mnogo izvodila moja drama Žena bomba, neprestano sam dobivala pitanja o tome što se događa u glavama terorista samoubojica. Morala sam odgovarati da uistinu ne znam. Nakon Ljubavnog romana počela sam pak dobivati jednako mnogo pitanja o prirodi ljubavnih veza.

No opet, ja ne znam te odgovore, jer ono čime se bavim i u Ljubavnom romanu i u Malim smrtima je utjecaj društva na odnose, kao i nesporazumi u njima, kratki spojevi između onog što je prešućeno i onog kako je ta šutnja interpretirana. No, ovaj junak, u trenutku kad bude suočen s kolapsom veze, ne traga za preostalom mogućnošću ljubavi, nego tek za osobnim spasom i radi toga ga je zapravo sram.

TELEGRAM: U pojedinim dionicama referirate se na kraljeve filmske melankolije Larsa von Triera i Wima Wendersa. Da li je melankolija među vašim najčešćim autorskim licima?

SAJKO: Mislim da je neuspjeh. Stvaran ili umišljen neuspjeh da se uklopi.

TELEGRAM: Kad smo kod uspjeha i neuspjeha… emigracijsko pitanje uvijek je, i u najdrastičnijim okolnostima, pitanje utopije. Što se dosad ostvarilo u vašoj berlinskoj utopiji, a u čemu ste morali progutati kamenje razočarenja?

SAJKO: Moj odlazak je bio nešto drugačiji, jer sam već godinama prije nego što sam se stalno naselila u Berlinu, bila na putu. Neprestano u gibanju, s koferima i kutijama, i onda sam se jednostavno u Berlinu zaustavila, jer se nisam imala čemu vratiti, a takav me je povratak strašio, posebice jer imam dijete. Ništa me nije vezivalo i mogla sam prihvatiti novi život koji skreće u neki sasvim neočekivan pravac, dapače, mogla sam mu se takvom nepredvidljivom i radovati. Pomalo poput Iv-a iz romana htjela sam ostati bez imena, bez prošlosti, probuditi se u nekom nepoznatom susjedstvu i biti tek žena u prolazu koja za ruku drži dječaka.

TELEGRAM: Uključuju li odlasci i neizbježno ranjavanje drugih, onih koje ostavljamo?

SAJKO: Možda, ali to ne znači da i oni koji odlaze nisu ranjeni, preplašeni, pogubljeni. Ljudi u mojim godinama, primjerice, ne odlaze iz hira ili da vide svijet, nego zato što više ne vide načina da ostanu. Odlaze teško, s koferom kamenja.

TELEGRAM: Roman ste posvetili ‘Armandu i svim divljim djetinjstvima’. Što je to divlje iz djetinje memorije ostalo u vama?

SAJKO: Osjećaj slobode koji sam imala kao djevojčica odjevena u odjeću koju je prerastao stariji brat… U bakinoj kući na jednom brdu, gdje nije bilo nikakve kontrole i jedini znak za povratak na večeru bio je kad bi se u grmlju upalile krijesnice.