Ruski redatelj Vasilij Senin u HNK postavlja iščekivanu predstavu Idiot; pričali smo s njim uoči premijere

Telegramov Davor Špišić razgovarao je s poznatim ruskim redateljem Vasilijem Seninom

ZADNJA IZMJENA: pro 27, 2019
Foto: Mara Bratoš

Na samom kraju godine središnja teatarska nacionalna kuća zacvilit će pod tjeskobama iz radionice Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Kultni roman Idiot kojemu je virtuoznost autorova kopanja po tajnama čovjekovog intimnog kozmosa davno osigurala vječnost, bit će u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu uprizoren 30. prosinca.

Osebujnu adaptaciju, koja slijedi ritam formata televizijske serije, i režiju potpisuje Vasilij Senin, robusna ruska izvozna zvijezda. Hrvatskoj publici već dobro poznat (režirao je u ZKM-u, Gavelli, HNK Varaždin), Senin je za Telegram otvorio rusku dušu.

TELEGRAM: U adaptaciji priču otvarate u domu Nastasje Filipovne. Htjeli ste odmah naglasiti njezinu ulogu demijurga?

SENIN: Prva replika u našoj predstavi zapravo pripada Tockom. U stanovitom smislu i on je demiurg, iako je taj koncept za Dostojevskog isuviše romantičan.

TELEGRAM: Scenskom predlošku dali ste podnaslov “umjetnost patnje”. Što bi to umijeće bilo? Egzistencijalna žilavost preživljavanja ili…?

SENIN: Patnja je bitan dio života. To je tabu, kao što su, na primjer, pedofilija ili kanibalizam… Mi izbjegavamo govoriti o njima, oni su izvan granica općeprihvaćenih normi. Za kršćanstvo, od kojega sežu korijeni naše kulture, htjeli mi to ili ne, patnja je temeljno pitanje. Ispunjeno svetim značenjem. Psihoanaliza, u izvjesnom smislu nova religija, koja proizlazi iz kršćanske kulture, također hiperbolizira patnju. I samo umjetnost može stvoriti jezgrovite konstrukcije koje će nam pomoći da vidimo odraz patnje. Kao što Perzej vidi odraz Meduze Gorgonske u zrcalnom štitu i ubije ju, a zatim koristi njezinu glavu kao oružje. Umjetnost patnje jedini je način spoznaje prirode vlastitih osjećaja, svojih granica, osobnosti u vremenu i prostoru vlastitog života.

Premijera predstave bit će 30. prosinca Mara Bratoš

TELEGRAM: Gledali ste “Subway” Luca Bessona? Fred kojeg igra Cristopher Lambert i kako ga je s Bessonom impostirao, doima se baš kao Miškinov klon.

SENIN: Slabo se sjećam tog filma…

TELEGRAM: Dakle, tko je danas Lav Miškin?

SENIN: Lav Miškin je čovjek, i vjernik i onaj koji sumnja… Zbog svoje bolesti, uvijek ostaje izvan ceste od žute cigle, kojom većina ljudi jučer i danas hoda u naznačenom smjeru. Ne mislim da smo u zadnjih stopedeset godina daleko dospjeli prema dobru ili razumijevanju svog bližnjeg.

TELEGRAM: Za Miškina kažu da se “guši od dobrog srca”… Da li je taj apsolut dobra u pravilu danas osuđen na izopćenje? Postaju li dobri ljudi frikovi u suvremenim predatorskim uvjetima?

SENIN: Ja ne mislim da je Miškin apsolutno dobro. Naposljetku, njegovi postupci nisu promijenili sudbinu Nastasje Filipovne i Rogožina. On je čovjek, a ne ideja. Drag i pažljiv čovjek, koji svijet gleda sa strane zbog svojih osobnih okolnosti. Pa čak i njegovo suosjećanje ima granice.

TELEGRAM: Je li za ljubav potrebna hrabrost? Aglaja, recimo, kao da se ne usudi voljeti?

SENIN: Hrabrost je općenito dobra stvar.

TELEGRAM: Kad ste 2005. režirali “Anu Karenjinu” u Zagrebačkom kazalištu mladih, predstava je imala jak pečat beznađa. Nije tamo bilo ljubavnog izlaza, ni za koga…

SENIN: Možda je to bio vaš dojam kao gledatelja…

TELEGRAM: Da, na mene je tako djelovala.

SENIN: Ja taj osjećaj nisam ugradio u predstavu. Ne nalazim nikakav umjetnički izazov u ideji beznađa.

Scena s probe Idiota Mara Bratoš

TELEGRAM: Jesu li Tolstojeva Ana Karenjina i Nastasja Filipovna Dostojevskog dosta bliske, skoro blizanke, u snažnoj osobnosti nepripadanja?

SENIN: Nastasja Filipovna i Ana Karenjina fantazije su dvojice muškaraca koji su svoje utjelovljenje pronašli u idejama dva potpuno različita romana. U stvarnosti, one nisu postojale, pa ih je nemoguće usporediti. Možemo usporediti talent i vještinu dva velika pisca koji su u istom vremenu pisali istim jezikom. Po mom mišljenju, razlika između njih je ogromna i malo je vjerojatno da će se uklopiti u okvir našeg kratkog razgovora.

TELEGRAM: Jelizaveta Prokofjevna u posljednjem prizoru romana „Idiot“, nad ostacima Miškinova uma, govori završni monolog o Europi kao pukoj fantaziji. Što je danas s tim njenim proročanstvom?

SENIN: To je tema za veliku raspravu. Je li tzv. Europa spremna čuti mišljenja kozmopolita ruskog podrijetla koji se ironično odnosi i prema desnici i prema ljevici? Suzdržat ću se od izražavanja mišljenja, suzdržat ću se od uspoređivanja i kritiziranja. Ironijski promatram podjelu na narode i države u modernoj stvarnosti. Inteligencija i sposobnost uživanja u njoj, u kratkom periodu ljudskog života, za mene je puno važniji kriterij. Ali nije politički korektan u današnjem svijetu izjednačavanja i HYIP-a.

TELEGRAM: Često sami osmišljate scenografije za svoje predstave. Zašto? Isključivo radi efikasnijeg mizanscena ili imate još nekih estetskih poriva?

SENIN: Nisam jedini redatelj koji vizualnu sliku predstave ne odvaja od mizanscena. Ja preferiram sam raditi adaptacije teksta i vizualnu postavku predstave. Drugi ljudi mi pomažu u stvaranju svjetla, kostima i zvuka, a ja sam im beskrajno zahvalan na tome.

Vasilij Senin Mara Bratoš

TELEGRAM: Ruska umjetnost odlikuje se postojanom dijakronijom, stalnim dijalogom sa standardima dosegnutim u prethodnim stoljećima. Uvijek se u djelima najrecentnijih ruskih umjetnika dade naslutiti naslijeđe koje nose od prethodnika. Što je vas oblikovalo? Koja imena nosite u nekoj vlastitoj profesionalnoj i svjetonazorskoj prtljazi?

SENIN: Ne mislim da umjetnost ima nacionalnost, niti da je teritorijalni faktor presudan za umjetnost. Naravno da puno toga ovisi o sredini u kojoj stvarate i od okruženja… Ali, ljudi pišu knjige i u zatvoru i u samoći bolesti. Ja ne opisujem svoje svijetle umjetničke impresije riječima. Trebaju mi, u onom teško formulirajućem obliku, kao gorivo za stvaranje mojih predstava. Tako da su imena ljudi koji mi stvaraju te dojmove široj javnosti često nepoznata. Umjetnost i PR su potpuno različite stvari.

TELEGRAM: Imate već priličan staž rada u hrvatskim teatrima. Kakva iskustva nosite? Koje bi bile osnovne razlike između hrvatske i ruske scene? Između glumačkih duša, energija i tehnika?

SENIN: Smatram da će povjesničari kazališta, kojima ja ne pripadam, pronaći mnoge razlike. Glavna stvar je jezik, jer, za glumca jezik je glavno izražajno sredstvo. Jezik definira naše razumijevanje i daje nam mogućnost izbora palete izražajnosti. Stoga, glumac kao umjetnik jako ovisi o stanju jezika i njegovoj percepciji u društvu. Osim toga, u Rusiji postoji mnogo glumačkih tradicija – moskovska, peterburška, jekaterinburška, jaroslavska… Tako da nije jednostavno napraviti usporedbu. Kazališta u Hrvatskoj također su različita. Ljudi su različiti. Ima onih koji će ostati do kraja u mom sjećanju i u mom srcu, i ne mogu se uspoređivati ni s kim. A bilo je i onih koje također ne mogu ni s kim uspoređivati, jer ih nemam po čemu pamtiti. Ja općenito ne volim usporedbe. Ne shvaćam značenje i prednosti takvih preokupacija.

Scena s probe Idiota Mara Bratoš

Davor Špišić
Telegram autor
89 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program