Ruski redatelj Vasilij Senin u HNK postavlja iščekivanu predstavu Idiot; pričali smo s njim uoči premijere

TELEGRAM: U adaptaciji priču otvarate u domu Nastasje Filipovne. Htjeli ste odmah naglasiti njezinu ulogu demijurga?

SENIN: Prva replika u našoj predstavi zapravo pripada Tockom. U stanovitom smislu i on je demiurg, iako je taj koncept za Dostojevskog isuviše romantičan.

TELEGRAM: Scenskom predlošku dali ste podnaslov “umjetnost patnje”. Što bi to umijeće bilo? Egzistencijalna žilavost preživljavanja ili…?

SENIN: Patnja je bitan dio života. To je tabu, kao što su, na primjer, pedofilija ili kanibalizam… Mi izbjegavamo govoriti o njima, oni su izvan granica općeprihvaćenih normi. Za kršćanstvo, od kojega sežu korijeni naše kulture, htjeli mi to ili ne, patnja je temeljno pitanje. Ispunjeno svetim značenjem. Psihoanaliza, u izvjesnom smislu nova religija, koja proizlazi iz kršćanske kulture, također hiperbolizira patnju. I samo umjetnost može stvoriti jezgrovite konstrukcije koje će nam pomoći da vidimo odraz patnje. Kao što Perzej vidi odraz Meduze Gorgonske u zrcalnom štitu i ubije ju, a zatim koristi njezinu glavu kao oružje. Umjetnost patnje jedini je način spoznaje prirode vlastitih osjećaja, svojih granica, osobnosti u vremenu i prostoru vlastitog života.

TELEGRAM: Gledali ste “Subway” Luca Bessona? Fred kojeg igra Cristopher Lambert i kako ga je s Bessonom impostirao, doima se baš kao Miškinov klon.

SENIN: Slabo se sjećam tog filma…

TELEGRAM: Dakle, tko je danas Lav Miškin?

SENIN: Lav Miškin je čovjek, i vjernik i onaj koji sumnja… Zbog svoje bolesti, uvijek ostaje izvan ceste od žute cigle, kojom većina ljudi jučer i danas hoda u naznačenom smjeru. Ne mislim da smo u zadnjih stopedeset godina daleko dospjeli prema dobru ili razumijevanju svog bližnjeg.

TELEGRAM: Za Miškina kažu da se “guši od dobrog srca”… Da li je taj apsolut dobra u pravilu danas osuđen na izopćenje? Postaju li dobri ljudi frikovi u suvremenim predatorskim uvjetima?

SENIN: Ja ne mislim da je Miškin apsolutno dobro. Naposljetku, njegovi postupci nisu promijenili sudbinu Nastasje Filipovne i Rogožina. On je čovjek, a ne ideja. Drag i pažljiv čovjek, koji svijet gleda sa strane zbog svojih osobnih okolnosti. Pa čak i njegovo suosjećanje ima granice.

TELEGRAM: Je li za ljubav potrebna hrabrost? Aglaja, recimo, kao da se ne usudi voljeti?

SENIN: Hrabrost je općenito dobra stvar.

TELEGRAM: Kad ste 2005. režirali “Anu Karenjinu” u Zagrebačkom kazalištu mladih, predstava je imala jak pečat beznađa. Nije tamo bilo ljubavnog izlaza, ni za koga…

SENIN: Možda je to bio vaš dojam kao gledatelja…

TELEGRAM: Da, na mene je tako djelovala.

SENIN: Ja taj osjećaj nisam ugradio u predstavu. Ne nalazim nikakav umjetnički izazov u ideji beznađa.

TELEGRAM: Jesu li Tolstojeva Ana Karenjina i Nastasja Filipovna Dostojevskog dosta bliske, skoro blizanke, u snažnoj osobnosti nepripadanja?

SENIN: Nastasja Filipovna i Ana Karenjina fantazije su dvojice muškaraca koji su svoje utjelovljenje pronašli u idejama dva potpuno različita romana. U stvarnosti, one nisu postojale, pa ih je nemoguće usporediti. Možemo usporediti talent i vještinu dva velika pisca koji su u istom vremenu pisali istim jezikom. Po mom mišljenju, razlika između njih je ogromna i malo je vjerojatno da će se uklopiti u okvir našeg kratkog razgovora.

TELEGRAM: Jelizaveta Prokofjevna u posljednjem prizoru romana „Idiot“, nad ostacima Miškinova uma, govori završni monolog o Europi kao pukoj fantaziji. Što je danas s tim njenim proročanstvom?

SENIN: To je tema za veliku raspravu. Je li tzv. Europa spremna čuti mišljenja kozmopolita ruskog podrijetla koji se ironično odnosi i prema desnici i prema ljevici? Suzdržat ću se od izražavanja mišljenja, suzdržat ću se od uspoređivanja i kritiziranja. Ironijski promatram podjelu na narode i države u modernoj stvarnosti. Inteligencija i sposobnost uživanja u njoj, u kratkom periodu ljudskog života, za mene je puno važniji kriterij. Ali nije politički korektan u današnjem svijetu izjednačavanja i HYIP-a.

TELEGRAM: Često sami osmišljate scenografije za svoje predstave. Zašto? Isključivo radi efikasnijeg mizanscena ili imate još nekih estetskih poriva?

SENIN: Nisam jedini redatelj koji vizualnu sliku predstave ne odvaja od mizanscena. Ja preferiram sam raditi adaptacije teksta i vizualnu postavku predstave. Drugi ljudi mi pomažu u stvaranju svjetla, kostima i zvuka, a ja sam im beskrajno zahvalan na tome.

TELEGRAM: Ruska umjetnost odlikuje se postojanom dijakronijom, stalnim dijalogom sa standardima dosegnutim u prethodnim stoljećima. Uvijek se u djelima najrecentnijih ruskih umjetnika dade naslutiti naslijeđe koje nose od prethodnika. Što je vas oblikovalo? Koja imena nosite u nekoj vlastitoj profesionalnoj i svjetonazorskoj prtljazi?

SENIN: Ne mislim da umjetnost ima nacionalnost, niti da je teritorijalni faktor presudan za umjetnost. Naravno da puno toga ovisi o sredini u kojoj stvarate i od okruženja… Ali, ljudi pišu knjige i u zatvoru i u samoći bolesti. Ja ne opisujem svoje svijetle umjetničke impresije riječima. Trebaju mi, u onom teško formulirajućem obliku, kao gorivo za stvaranje mojih predstava. Tako da su imena ljudi koji mi stvaraju te dojmove široj javnosti često nepoznata. Umjetnost i PR su potpuno različite stvari.

TELEGRAM: Imate već priličan staž rada u hrvatskim teatrima. Kakva iskustva nosite? Koje bi bile osnovne razlike između hrvatske i ruske scene? Između glumačkih duša, energija i tehnika?

SENIN: Smatram da će povjesničari kazališta, kojima ja ne pripadam, pronaći mnoge razlike. Glavna stvar je jezik, jer, za glumca jezik je glavno izražajno sredstvo. Jezik definira naše razumijevanje i daje nam mogućnost izbora palete izražajnosti. Stoga, glumac kao umjetnik jako ovisi o stanju jezika i njegovoj percepciji u društvu. Osim toga, u Rusiji postoji mnogo glumačkih tradicija – moskovska, peterburška, jekaterinburška, jaroslavska… Tako da nije jednostavno napraviti usporedbu. Kazališta u Hrvatskoj također su različita. Ljudi su različiti. Ima onih koji će ostati do kraja u mom sjećanju i u mom srcu, i ne mogu se uspoređivati ni s kim. A bilo je i onih koje također ne mogu ni s kim uspoređivati, jer ih nemam po čemu pamtiti. Ja općenito ne volim usporedbe. Ne shvaćam značenje i prednosti takvih preokupacija.