Ruždjak Podolski o zaboravljenoj sudbini našeg briljantnog i ukletog violinista koju upravo pretvara u predstavu

RUŽDJAK PODOLSKI: Ja sam do sada o Franji Krežmi znala onoliko koliko je mezzosopranistica Nataša Antoniazzo, promicateljica Krežminog skladateljskog opusa, objavljivala na LinkedInu. Slušala sam popijevke koje izvodi s pijanisticom Miom Elezović i baš su mi zapele za uho… Onda sam ga naravno išla guglati i vidjela koliko je to zanimljiva biografija.

TELEGRAM: Zapravo svi jako malo znamo o tom geniju.

RUŽDJAK PODOLSKI: Tako je. Vi Osječani još ponešto i znate, jer je rođen ovdje pa proradi taj lokalpatriotski element, ali realno ni vi ne znate puno. Kako idemo dalje, recimo u Zagrebu, osim uskoprofilirane struke koja ga proučava, nitko ništa ne zna. Tako da sam intuitivno osjećala da bih morala raditi predstavu o njemu. Tomašu zaista treba odati veliko priznanje što je prije skoro dvadeset godina napisao tu famoznu priču i anticipirao današnje vrijeme koje je tek sada spremno za sve reference koje ta priča nosi. Uglavnom, dramaturginja Marijana Fumić i ja smo se dogovorile da ćemo predstavu raditi po motivima romana, naš podnaslov je Franjo Krežma: zapisi iz nepovrata, i više iz sadašnjeg trenutka, iz glumaca i povijesne građe koju je Marijana paralelno proučavala.

TELEGRAM: Glumci su dakle bitni sugraditelji?

RUŽDJAK PODOLSKI: Apsolutno. Odlučili smo se s punim povjerenjem da iz ovog trenutka radimo autentičnu predstavu o Krežmi. I to se dogodilo. U početku su glumci bili malo skeptični, možda su već i umorni od traženja autorstva od njih, ja ih potpuno razumijem jer to može biti sklizak teren. Ali, vrlo brzo smo ostvarili uzajamno povjerenje i pravo na igru. Igra kao takva je prva postavka ovog cijelog procesa – od Krežminih skladbi koje će biti uživo svirane u predstavi, pa glazbe Tihomira Ranogajeca koji ima težak zadatak da objedini različite stilove i razdoblja u jedinstveni zvuk i, naravno, samih glumaca koji tu priču iznose autentično i istinito, predvođenih darovitim mladim snagama, Antoniom Jakupčevićem i Antoniom Mrkonjić.

Dakako, Tomaš je već u romanu uputio na sve silnice, i na tome smo mu beskrajno zahvalni, ali smo mi u procesu s glumcima otišli i dalje. Na samom početku su svi glumci dobili zadatak po svom izboru obraditi neku temu koja se efemerno tiče predloška i tu smo dobili niz zanimljivih svjedočanstava. Ja sam po prvi put uvidjela koliko su glumci po naravi svog posla verzirani za pričanje priča, gotovo poput antičkih pjesnika. Glumac toliko vješto barata tuđim riječima da mu je u konačnici omogućeno i da čudesno barata i svojim vlastitim.

TELEGRAM: Ima ona njihova točna mantra da tijelo pamti. Dakle, tko zna koliko je njihovo tijelo memoriralo priča.

RUŽDJAK PODOLSKI: Upravo tako. Ali ja sam tek sad na ovom procesu osvijestila koliko su vješti u tome. Njihov aparat je kompleksni aparat. No, vidjet ćemo koliko će tih priča iz suvremenog miljea ostati na kraju dijelom predstave jer smo sada u kreiranju izdašnog materijala različitih uzoraka i prosedea, što je sve dio svjesne poetike gdje iz dokumentarističkih prelazimo u igrane scene. I kao redateljica baš se igram, a naišla sam na izvrstan odaziv glumaca i pomoću njih sam i ja u ovom procesu osobno jako narasla. Igramo se konvencijama, namjerno podražavam konvenciju ili ju negiram. I to je jako zabavno.

TELEGRAM: Koliko vam je bila intrigantna sudbina djeteta, wunderkinda koji ispada žrtva i obitelji i očekivanja javnosti? Nekoliko puta se u Tomaševom romanu spominje je li Krežmin dar od boga ili đavla.

RUŽDJAK PODOLSKI: Child prodigy, da… Shizofrena pozicija za koju mi se čini da je Krežma nije bio svjestan. Kao i svaki veliki umjetnik imao je jak ego. Ali kao skladatelj, jer njegova primarna pozicija jest bila kompozitorska, koristio je svaki slobodni trenutak za kreaciju i nije mu baš uvijek išlo od ruke. Naravno, taj njegov čudesni virtuozitet na violini predstavljao je kruh za cijelu obitelj, ali potreba za iskonskom kreacijom bila je u Krežme čini se jača.

S obzirom na to da je i moj otac bio skladatelj, odrastajući svjedočila sam takvom ekstremno introvertiranom kreativnom procesu. Tako da je Krežma bio u jednom shizofrenom modu reproduktivnog umjetnika s nevjerojatnim talentom paganinijevskog tipa i mlade osobe koja je skladanje imala doslovno upisano u svoj poziv. Osim toga, mi se u predstavi bavimo i aspektom obitelji, cijela ta obitelj se preranom Krežminom smrću raspala: majka je oboljela psihički, otac se ubio, i očito je čitava ta obitelj bila stalno na rubu. Kao što je to i svaka obitelj, budimo pošteni.

TELEGRAM: Ima li njihovo opsesivno fokusiranje na maloga današnju paralelu, recimo, u profesionalnom tenisu?

RUŽDJAK PODOLSKI: Upravo tako. Kad su glumci dobili svoje zadatke da ispričaju određenu priču koja se tiče predloška, Matija Kačan je obradio slučaj ambicije Krežminog oca kroz sličnost s postizanjem sportskog uspjeha. Zatim, Anita Schmidt je jako lijepo ispričala priču o fascinaciji slavnom karizmatičnom osobom i što se dogodi kad ju upoznaš, ostaje li fascinantnom i dalje ili ju pak demistificiramo, temu o postizanju savršenstva na veoma zanimljiv način iznio je Mario Rade… Bavimo se i vječnim pitanjem roditeljstva – u kolikoj mjeri poticati djecu u njihovim talentima i potencijalima a koliko ih ostaviti da se sami razvijaju, s punim povjerenjem u život. Meni je kćer na četvrtoj godini medicine, i meni se još uvijek događa da ju ne puštam potpuno na miru na njezinom putu.

TELEGRAM: Nisam roditelj, ali pretpostavljam da je taj balans jako teško postići?

RUŽDJAK PODOLSKI: Mi Balkanci teže to balansiramo, za razliku od sjevernjaka, protestanti su tu puno praktičniji, da ne kažem rigidniji. Nadalje, u našoj predstavi bavimo se i pitanjima kako podnosimo nečiji uspjeh, je li Hrvatska sredina koja ne prašta uspjehe.

TELEGRAM: Bend Prodigy bi se baš uklopio u soundtrack predstave.

RUŽDJAK PODOLSKI: Zapravo da. I Van Halen isto, ja Krežmu stalno uspoređujem s gitaristom Eddijem Van Halenom. Krežma je bio rock zvijezda onoga doba. Zanimljivo je koliko se o njemu ne zna. I zato sam počašćena što imamo priliku da tu briljantnu sudbinu dostojanstveno iznesemo pred publiku. To je izvanredan repertoarni potez. Mi se malo šalimo da Marijana sad piše 25. sezonu o Franji Krežmi, stalno donosi novi zanimljivo raspisani materijal, a neke scene su nastale i improvizacijom glumaca. Čitavu ćemo predstavu raditi u kodu tzv. nedovršenosti. Inače sam se i sa svojim suradnicima kostimografkinjom Barbarom Bourek i scenografom Stefanom Katunarom dogovorila da će i kostimi i scena biti samo naznačeni… Scenografija je samo jedan veliki stol oko koga su glumci okupljeni i iz toga razvijaju dramske situacije.

TELEGRAM: To ste radili i u kultnoj predstavi Črna mati zemla u Zagrebačkom kazalištu mladih, kad je Katunar oblikovao samo grube topose: trsku, stolice učionice, bakin kauč…

RUŽDJAK PODOLSKI: U pravu ste, već se dugo bavim time zapravo, a sad sam u ovom procesu otišla najradikalnije. Glumci su veoma entuzijastično pristali na taj kod. Činjenica je da nas je ovo doba krize sve skupa pojednostavilo. U smislu zajedništva, ovo vrijeme je dobro za kazališno stvaranje. Iskreno, ne bih se na ovakav “ogoljeni“ prosede odlučila da nisam već dulje eksperimentirala s time na mom matičnom radnom mjestu profesorice glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Baš sam s mojim studentima, radeći Anu Karenjinu otišla tako daleko.

TELEGRAM: Bez obzira radite li operu ili dramsku predstavu, u vašem redateljskom rukopisu uvijek imate sadržanu kvantnu fiziku muzike. Jesam li u pravu?

RUŽDJAK PODOLSKI: Istina je. Slažem se. Oduvijek je tako. S time da ću vam se požaliti kako dugo nisam radila operu, i baš sam je se poželjela… Da, upisano mi je to od ritmiziranja sekvenci, dramaturškog kontinuuma, sve do trajanja pojedinih scena, kao da je kompozicija u pitanju. Ali, imam dojam da je ovo što vi zapažate više prisutno kada radim na dramatizacijama ili u ovakvom procesu koji nastaje na licu mjesta, nego kad režiram dramski predložak. Iako, kad sam prošle sezone u Kerempuhu radila Molièreovog Škrca Tomislav Zajec i ja odlučili smo se orkestrirati peti čin u potpuno novom modalitetu i omogućili glumcima da ostvare svoje kreacije do maksimuma.

TELEGRAM: Da nije u pitanju i muzički gen? Otac Marko vam je bio kompozitor, djed Vladimir bio je proslavljeni operni pjevač…

RUŽDJAK PODOLSKI: Sigurno jeste i to. Toga sam tek sada nekako postala svjesna. Osim toga, kad sam postala profesorica glume, rad s mladim ljudima dao mi je veliku sigurnost i slobodu…

TELEGRAM: Sigurnost? Opa, rijetko naši redatelji priznaju nesigurnost!

RUŽDJAK PODOLSKI: Apsolutno zato što su od prvog dana škole upućeni na frazeologiju prema kojoj redatelj ne smije pogriješiti, prema kojoj je redatelj capo di tutti capi, neprikosnoveni šef… Redatelj bi trebao biti šef ali samo u trenutku kada treba sve konce držati u rukama, što se paradoksalno baš i ne događa jako često. Ja sam sretna zbog toga što taj modalitet redatelja bogova polagano nestaje s obzora jer današnje vrijeme to više ne podržava. I sve su to krive premise, škola to ne uči dobro. Jer, samo stvara frustracije u ljudima.

TELEGRAM: I s jedne i druge strane?

RUŽDJAK PODOLSKI: Upravo tako. Uvijek je uzajamno. Evo i na jednom pozitivnom primjeru. Donedavno sam bila uvjerena da je redateljsko poticanje glumca na novo, gotovo neobjašnjivo rješenje, pitanje redateljskog talenta. Ali to uopće nije tako. Redatelj osjeća poticaje istovremeno kad ih osjeti i glumac, i tu se radi o pravoj metafizičkoj formuli kojoj te niti jedna škola ne može naučiti.

Hoćete li vi neku predstavu smjestiti u popartovski okvir ili secesijski okvir, hoćete li barokni komad smjestiti u barokno razdoblje ili u današnjicu, to je drugi par rukava. I to naravno mora svaka škola naučiti svojeg đaka ali je činjenica da se o slobodnom pravu na igru i, samim time pogrešku i nesigurnost, ne govori dovoljno otvoreno. Većina nesporazuma se događa zato što se redatelj u suštini boji sebe, procesa, i glumca. Šesnaest energija na sceni nije malo, i sada nakon gotovo trideset godina radnog iskustva se možeš s tim nositi, čak i kad ti ne ide…

TELEGRAM: Onda odglumite da vam ide?

RUŽDJAK PODOLSKI: Ne, nisam pristalica toga. Ja sam više pristalica da treba reći sve otvoreno, odmah u glavu. Ali to je već stvar i moga temperamenta. Recimo, ono što je jako vrijedno u ovom procesu, jest laboratorijski i otvoreni rad te znanja koje prenosimo na mlade ljude – asistente scenografa i kostimografkinje, s osječke Akademije, i divno je da su s nama.

TELEGRAM: 2020. se dogodila fascinantna situacija u Gavelli. Režirali ste Dürrenmattov Posjet stare dame u adaptaciji Tomislava Zajeca koji smješta priču u postapokaliptično ozračje. I onda pred samu premijeru doista pukne apokalipsa.

RUŽDJAK PODOLSKI: Uh, i sad se ježim kad se sjetim. Zajec je u svojoj adaptaciji nekom neobjašnjivom vizijom najavio apokalipsu u vidu pandemijskog ludila. Jelena Miholjević i Sven Medvešek su tako najavljeno ozračje savršeno osjetili i umjetnički reagirali na nj, svako iz svoje pozicije. Ali uz pandemiju tek je uslijedio pravi šou. Doslovce u trenutku dok Stefano Katunar isprobava gigantsku lokomotivu koja probija kazališni zid načinjen od spužve i šperploče, kreće potres… Strašno. Stoji lokomotiva s tim razrušenim teatarskim zidom naspram primordijalne tragedije i straha. To su nevjerojatne podudarnosti, to je život.

TELEGRAM: Kroz sve te katastrofe, kao intendantica uspjeli ste i izgurati prethodne dvije sezone Dubrovačkih ljetnih igara. Nije bilo lako održati ih iznad vode?

RUŽDJAK PODOLSKI: Ono što je bitno naglasiti da je 2020. zaista bila presudna. Zato što je tada trebalo izdržati. Imali smo potporu Ministarstva kulture i same ministrice Nine Obuljen Koržinek koja je unatoč raspadu sistema u čitavom svijetu imala viziju da se festival mora održati u svom kompletnom izdanju. Vjerojatno je puno značilo što smo i Saša Božić, moj pomoćnik za dramski program, i ja redatelji pa smo onda mogli raditi iz trenutka. Da se tada festival nije održao, poznavajući naše prilike nisam sigurna da bi ga ikada više bilo u ovom obimu.

TELEGRAM: Pamtim još ono drčno izmještanje otvaranja u Staru luku.

RUŽDJAK PODOLSKI: To je bio najbolji mogući potez. Jer da smo tada ceremonijal radili ispred crkve Svetog Vlaha, to bi izgledalo kao karmine a ne otvaranje, a ovdje, uz pomoć mora i otvorenog neba dobilo je neku frenetičnu, modernu dimenziju.

TELEGRAM: U dramskom programu ovogodišnjih Igara povlačite mediteranski repertoarni krug ljubavi i zlobe – od Ljubovnika do Krvave svadbe.

RUŽDJAK PODOLSKI: Nevjerojatan je podatak da Krvava svadba nikada nije izvedena na Igrama. Niti Lorca. Bit će postavljena na Lokrumu, mislim da je to idealan prostor koji će dodatno ukazati na dimenziju izopćenosti.

TELEGRAM: Izbor redateljice je jako zanimljiv.

RUŽDJAK PODOLSKI: Da, Svadba je došla u ruke Franke Perković koja s Goranom Ferčecom već radi na obradi teksta. Franka već dulji niz godina radi u jednom zanimljivom redateljskom prosedeu gotovo otuđene glume kad su u pitanju scenski odnosi koja onda baš zato što je potencirana u tom segmentu postaje strastvenim i jakim oruđem, kako za glumce tako i za publiku.

TELEGRAM: U kontekstu teme zlostavljanja u Krvavoj svadbi nije zanemariva ni dimenzija njezine inicijative za obračunom sa zlostavljačima na Akademiji dramskih umjetnosti, dok je bila dekanica.

RUŽDJAK PODOLSKI: Tako je. Svaka čast Franki, jer da nije bilo nje cijela Hrvatska bi šutjela i dalje, barem mi se tako čini. Ona je zaista s pozicije dekanice, kad je imala i odgovornost i moć dala sve od sebe da omogući pravo na istinu.

TELEGRAM: Kako ste se za Ljubovnike odlučili za Aleksandra Švabića? Riječ je o jednom od najosebujnijih redatelja u regiji, Puljaninu koji je akademiju završio u Beogradu i tamo počeo graditi sjajnu karijeru.

RUŽDJAK PODOLSKI: Tako je. Švabić je dobio zgodan zadatak da radi Ljubovnike, apsolutno obožavani komad i repertoarni topos Dubrovačkih ljetnih igara. Svojedobno ih je, s velikim uspjehom, Joško Juvančić iznio na svjetlo dana. Saša Božić i ja smo mišljenja da treba ulagati u mlade ljude, a Švabić je nedavno napravio čudesno zanimljivu Ćelavu pjevačicu, to je bio diplomski ispit iz produkcije kolegice Ene Subotić. Švabić je surfao između nekoliko žanrova, mjuzikla, operete, i drame, neuhvatljivo i neodredivo, ali toliko svježe i duhovito, te nas je uistinu oduševio originalnim i hrabrim postupkom. Neka radi. Možda naučimo nešto. A svakako ćemo biti bogatiji od novih energija.

TELEGRAM: Ako dobijete sljedeći mandat intendantice, što biste još voljeli dovršiti na Igrama?

RUŽDJAK PODOLSKI: Kao prvo, ja zaista ne bih htjela sljedeći mandat. Više bih se htjela posvetiti svom redateljskom i profesorskom radu, i još nekim sitnicama koje život znače… No, za budućnost Igara jako su bitni europski projekti i velike međunarodne suradnje koje smo započeli. Festival je od 2019. konstantno u europskim projektima. Dva dramska su uspješno odrađena i iza nas, a treći, glazbeni Sinergy projekt upravo je u punom jeku. Segment na koji sam iznimno ponosna jest rad za zajednicu i rad na razvoju publike.

U smislu uvođenja programa za djecu i mlade, za ugrožene skupine… I sve to zahvaljujući vizionarskoj potpori zaklade Caboga Stiftung koja nas evo već petu godinu partnerski prati. Svi programi, i oni koji se odvijaju na Igrama i oni koji žive preko godine i obogaćuju zajednicu u kulturnom su smislu od neprocjenjive vrijednosti. A sve ostalo, je li neka predstava punila gledališta, je li neka redateljska poetika ostavila više ili manje traga, je li neki koncert bio više ili manje zvjezdani trenutak dostojan Igara – neka valoriziraju drugi. Najmudrije je vrijeme jer sve otkriva, rekao bi Tales.