Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

S Tihanom Lazović, najekspresivnijom performerkom regije, pričali smo o finalu Novina i idealima koji je vuku naprijed

Glumica iz serije "Novine" otkrila nam je kako je završilo snimanje, ali i terete s kojima se nosi kroz svoj rad

ZADNJA IZMJENA: svi 13, 2020
Foto: Filip Tot

“Nakon dvadeset i osam dana samoizolacije, sjeli smo u auto i krenuli u napad na livade, šume, planine i gore. Mislim da smo svi u ova čudna vremena spoznali da nam malo za sriću triba. Sad smo u Beogradu a sutra krećemo na Zlatibor i jedva čekamo da se otvore granice, pa da pobjegnemo na more. Što sam starija, sve mi više nedostaje more…”, iskreno mi povjerava Tihana Lazović koja sa svojim dečkom, sjajnim srpskim glumcem Branislavom Trifunovićem, krstari po Srbiji.

Antizvijezda u svakom pedlju svoje posebne senzibilnosti, Tihana Lazović jedna je od najekspresivnijih performerki regije. Posebna u gardu potkožnog vulkana, buntovna i lynchovski nemirna. “Ako glumac nema slobodu, uginut će”, kaže ona. U Hrvatskoj je netom završila serija “Novine“ u kojoj briljira kao idealistička novinarska gerilka, a u Srbiji se upravo svježe vrti serija “Tajkun” gdje je Tihani pripala jedna od glavnih ženskih uloga. Prekogranično se napričasmo za Telegram, koristeći sve blagodati virtualnih alata.

TELEGRAM: Prisilna izolacija dobro vam je došla kao neki zen? Osjećate li se kao junakinja Voltaireovih vrtova?

LAZOVIĆ: Moram priznati da unatoč svim psihičkim testovima koje nam je karantena donijela, ja sam našla načina da uživam, i da anksioznost i tjeskobu koja je prirodno nastupila, prihvatim. Kad sam prihvatila i zagrlila ova osjećanja, automatski su nestala. Nisam postala ni bolja ni osvještenija ni pametnija, ali sam dopustila tijelu da se odmori.

Dozvolila sam si da budem lijena, da ne radim baš ništa i da ugasim onaj glas u glavi koji trkelja non-stop da moram ovo ili ono, da moram pročitati sve što nisam, odgledati sve što nisam, da moram, moram, moram, nešto… Na što smo kao društvo navikli, na ganjanje i trčanje prema nečemu, na žurbu ka cilju, uspjehu, brzo, brzo napraviti film, snimiti seriju, napraviti predstavu! Biti uspješan, zaraditi, brže bolje i jače. Uh, ne! Stani. Nekad je ništa baš ono što nam treba.

TELEGRAM: Upravo smo odgledali finale maestralne trilogije “Novine“ u kojoj igrate jednu od glavnih uloga. Treća sezona je najbrutalnija, djeluje posve apokaliptično, kidišu svi jedni na druge bez milosti. Jeste li imali takav dojam još dok ste snimali?

LAZOVIĆ: Meni je treća sezona omiljena. Kako je odrastala Tena, odrastala sam i ja. “Novine“ su jako važna serija i jako sam ponosna na cijelu ekipu. U moru ispraznog televizijskog sadržaja drago mi je vidjeti da ljudi prepoznaju kvalitetu ove serije. Zadnji dan snimanja bio mi je čudan, nisam mogla pojmiti da je zaista gotovo, imala sam osjećaj da se opet vidimo najesen. Tek kad sam odgledala zadnju epizodu, zaplakala sam.

TELEGRAM: Jedna od najekspresivnijih scena u cijeloj trilogiji jeste ona u 8. epizodi kad Tena dolazi kući pijana, shvaća da ju Alen u egzistencijalnom užasu želi napustiti, i urla kao ranjena zvjerka… Je li to njeno pucanje zapravo panika da će morati odustati od svoje borbe za pravdu?

LAZOVIĆ: Tena je, usudila bih se reći, najčišći lik u seriji, najneukaljaniji, ispočetka možda naivna, ali borbena, ambiciozna, pravična … Razni su ispušni ventili likova u njenoj blizini, a ona je uvijek negdje čvrsto stajala na svoje dvije noge. U zadnjoj sezoni, u 8. epizodi, prvi put vidimo njeno „pucanje“, oslobađanje, krik i konačno – odrastanje. Ne mislim da je odustala od borbe za pravdu, mislim samo da je promijenila kut gledanja na stvari i prioritete. Tena je sretna nakon završene serije, obećavam vam, ha, ha…

TELEGRAM: Rekao bih da ste vi i privatno izgradili visoku ljestvicu tog idealističkog fighta. Strahujete li da ćete morati izdati te ideale?

LAZOVIĆ: Imam strah od ogorčenosti. Bojim se razočaranja koja će me odvesti u frustraciju i cinizam. Nekad, iskreno ću vam reći, imam osjećaj da je situacija na ovim prostorima nepopravljiva. A onda, opet, u meni je gorljiva želja da bljujem sve to u filmove i predstave. Da, gotovo terapijski, “poklonim“ svu ljutnju, frustraciju i bol, likovima koje igram. I pričam priče koje su važne nama koji živimo na ovim prostorima. To ne znači da ne želim glumiti u projektima koji nisu društveno angažirani, ali sve me manje zanimaju i naprosto su mi dosadni. Divno je zabavljati narod, i nasmijavati ga, ali mene to osobno ne “rajca”.

TELEGRAM: A kako je u borbama za ljubav? Rezignirate olako ili bijete bitke dok god ima nade da se ljubav sačuva?

LAZOVIĆ: Jedina ljubav za koju se borim je ljubav prema samoj sebi.

TELEGRAM: Izgleda da s Daliborom Matanićem imate posve opaljen anarhoidan odnos. Jako ste slični po habitusu. Je l’ to u poslu nekad ispadne i problematično?

LAZOVIĆ: Dado je kategorija za sebe i ne može ga se svrstati ni u jedan koš. Ja vam ne mogu dovoljno opisati u ovom intervjuu rad s Dadom, ta snimanja koja su nešto najljepše što se jednom glumcu može dogoditi. Kad Dado i ja radimo zajedno, imam osjećaj kao da sviramo, improviziramo, “jamamo“ kao dva luda jazzera.

Dadina sposobnost da svakom glumcu izgradi igralište u kojem se slobodno igra, istražuje i stvara, je nevjerojatna. Ako glumac nema slobodu, uginut će. Ali, na stranu sa svime, nas dvoje smo dvije velike budale koje uglavnom umiru od smijeha većinu vremena i prolijevaju kavu po setu, ha, ha… Jer, jedina osoba za koju znam da je smotanija od mene je Dado.

TELEGRAM: Prevažan je bio „Zvizdan“ za naše mentalno zdravlje, kada ga je Matanić ostvario. Vama se tada dogodilo da ste praktički u nekoliko tjedana doživjeli i crveni tepih u Cannesu i virtualni linč od anonimne bagre u Hrvatskoj. Mora da je bilo traumatično živjeti na tim amplitudama?

LAZOVIĆ: Da, intenzivno je bilo razdoblje “Zvizdana“. Mislim da ja još uvijek probavljam sve što se tada dogodilo. Na puno razina je to razdoblje na mene utjecao. Na mene kao glumicu i na mene privatno. Ne znam kako bih opisala vrtlog osjećaja kada doživiš premijeru na najvećem filmskom festivalu na svijetu, čitaš divne kritike u Hollywood Reporteru i Screenu, a onda se vratiš doma gdje seciraju tvoja krvna zrnca, umanjuju i podcjenjuju uspjeh koji je taj film donio ne samo nama, nego cijeloj kinematografiji, na koncu i samoj državi Hrvatskoj koja se nakon 30 godina vratila u Cannes.

Ono što sam tada izjavljivala u medijima je da Hrvatska teško oprašta uspjeh i iza toga stojim i danas, samo me manje “peče“ nepravda i manje mi je stalo do tuđeg mišljenja. Nekada me anonimna bagra na internetskim portalima, kao klinku od 23 godine, uznemiravala. Danas sam, nažalost, navikla da koji god članak s mojim imenom i prezimenom izađe, komentari su uglavnom odakle potiče moje prezime.

TELEGRAM: Kakvo je bilo iskustvo da kao neprilagođena Adela u “Domu Bernarde Albe“ imate premijeru pred publikom rodnog Zadra? Da li vas je prala posebna trema?

LAZOVIĆ: Prihvatila sam taj projekt u najluđem razdoblju u životu. Nećkala sam se jer sam u to vrijeme putovala sa „Zvizdanom“, pa bi se dogodilo da sam iz Dubaija letjela ravno u Zadar na probe, nakon par dana opet sjedala u avion za Tel Aviv i tako u krug. Mislila sam da će me iscrpiti taj tempo, ali mi je proces rada na toj predstavi bio kao odmor. Divno mi je bilo nakon probe otići mami na ručak, družiti se sa svojim Zadrankama i uživati u sporijem tempu koje taj grad sam po sebi nameće.

Cijeli proces je bio jedno lijepo druženje, i opet bih ga ponovila sigurno. Nisam imala veću tremu nego inače, Zadrani obožavaju kazalište i voljela bih još projekata raditi u tom mom ludom i predivnom gradu. U meni dugo čuči osjećaj da želim Zadru približiti film, na koji način ne znam, ali mi je porazno da taj grad ne posjeduje art kino, a sigurna sam da ima publiku koja bi voljela gledati nešto sto nije CineStar i blockbuster.

TELEGRAM: Iako se film “Aleksi“ Barbare Vekarić nadobivao nagrada po svijetu, kod nas je nepravedno otpiljen kao eskapistička razglednica. Mislim da film itekako govori o tjeskobama ustajale sredine, slažete li se?

LAZOVIĆ: Ono što je zanimljivo u ovom našem poslu je što jednom kada završiš svoj posao, kad je film gotov, nikad ne znaš kako će biti primljen i koji će put imati. Sa “Zvizdanom“ je nevjerojatno koliko su ga Talijani obožavali, igrao je u kinima, bio vrlo gledan i ja dan-danas primam poruke od Talijana. Meni je žao da film “Aleksi“ nije dobio ni jednu nagradu u Hrvatskoj, ali to je vrlo subjektivna stvar žirija. U kinima je igrao vrlo kratko i nije bio baš gledan, ali ja sam navikla na činjenicu da se kod nas vrlo slabo gleda domaći film i nije me to iznenadilo.

Ono što je zanimljivo je da je “Aleksi“ gotovo godinu dana nakon Pule počela igrati na raznim festivalima po cijelom svijetu i ubirati nagrade. Dosad ima već 19 nagrada. Kod nas nije “prošao “ ali što nije divno i ludo da smo, recimo, dobili nagrade u Indiji?! Meni je taj film posebno drag jer nije tako često slučaj da je glavni lik jedna žena, koja ima vrlo aktivan seksualni život, koja je slobodna, bezobrazna, koja podriguje, psuje, puši travu, koja je živa i divlja. Obično su takve uloge rezervirane za muškarce, a mi žene smo strpane u razne stereotipe. Definitivno nam fali više ženskih karaktera koji su i nešto drugo osim u službi muških likova.

TELEGRAM: U tom filmu dobili ste i priliku igrati s nenadmašnom Nedom Arnerić. Kakve blagodati nosite iz vašeg odnosa?

LAZOVIĆ: Povezanost koju smo Neda i ja imale, teško je opisati riječima. Topla, jednostavna, normalna, predana, talentirana… sve je to bila Neda. Ali, naše noćne razgovore uz času vina poslije snimanja na Pelješcu, sačuvat ću za sebe. Mogu vam samo reći da je utjecala na mene na svim razinama, i da ću do kraja života biti zahvalna što sam ju imala prilike upoznati.

TELEGRAM: “Posljednji Srbin u Hrvatskoj“ posebna je priča o zdravom sprdanju naših demona. Uživali ste radeći na tom projektu?

LAZOVIĆ: Uh, možete samo zamisliti koliko smo uživali u snimanju zombi horor komedije. Zahvalna sam Peđi Ličini do kraja života što je snimio taj film i molim boga da snimi nastavak i da me pozove. Na stranu sa svim predivnim budalaštinama iz tog filma, mislim da je jednako važan kao i bilo koja drama koja govori o životu na Balkanu. Ispričan na jedan specifičan način, ovaj film je zapravo, ako ćete me dobro shvatiti, jedna vrlo realna priča.

TELEGRAM: *Govorimo li o metodama glume, čini mi se da imate poseban habitus. Kao da ste totalno izvan, nepripadajuća, a onda iz prikrajka ključate, razorno djelujete… Nešto slično sam vidio još samo kod Sonje Savić.

LAZOVIĆ: Hvala vam na lijepim riječima. Često slušam o sebi kako sam “netipična“. Ja bih rekla da sam upravo suprotno, da sam vrlo tipična. Ljudi su na ovim prostorima odgajani na telenovelama, reality showovima i razno-raznim TV emisijama s puno šminke i puno glume. Ja razumijem potrebu da ljudi vole pobjeći u izmišljen i “našminkan” televizijski set, vole vidjeti lijepo i nestvarno, ali mislim da je to vrijeme polako iza nas.

Ja sam vrlo obična, moji likovi su raščupani, imaju akne, kopaju nos, imaju podbradak, živi su… U tom smislu sam eventualno “drugačija” ili “netipična”. Mislim da nam na umjetničkoj sceni fali više hrabrosti da budemo “prljavi”, bezobrazniji, tužniji, frustriraniji, ogoljeniji, da dozvolimo da budemo “ružni“. Inače smo dosadni i općeniti, lijepo govorimo, imamo lokne i maskaru, a zapravo smo dosadni do bola.

TELEGRAM: Recite mi nešto o svojoj najnovijoj ulozi u Srbiji, ulozi Ksenije u seriji „Tajkun“. Ona je slična Teni, očajnička gerilka protiv moćnih mrcina?

LAZOVIĆ: Ksenija je djevojka jednog tajkuna, koja mu zapravo radi iza leđa da bi spasila svog brata, ne očekujući da će se između njih roditi prava ljubav. Uh, kakav loš opis, prava sapunjara, ha, ha… Šalim se malo. “Tajkun” je vrlo dobra serija, i sretna sam što me ovaj projekt doveo u Beograd. Voljela bih da više surađujemo.

TELEGRAM: Razmišljate li o tome na što će sličiti snimanja u budućnosti?

LAZOVIĆ: Iskreno ću vam reći, ne razmišljam trenutno o poslu uopće. Samo čekam more i onaj zvuk zrikavaca.

Davor Špišić
Telegram autor
74 članka Više o autoru
Više s weba