Scorsese je objavio bitan esej o svojoj ljubavi prema poljskom filmu
Legendarni režiser otkriva zašto su ga poljski filmovi toliko inspirirali
Oscarom nagrađeni redatelj Marin Scorsese za Guardian je napisao svoj osvrt na utjecaj koji je na njega izvršila poljska kinematografija. Točnije, u tančine je objasnio čime su to Roman Polanski i Andrezej Wajda promijenili način na koji je stvarao svoje filmove.
Majstor Wajda
Baš poput mnogih drugih i Martin se s poljskom kinematografijom upoznao gledajući Wajdinu trilogiju. Taj se ciklus sastoji od filmova “Ashes and Diamonds”, “Kanal” i “A Generation”. Filmovi iz tog ciklusa su u SAD-u su oni pušteni nekim ludim redom. Tako su 1961. godine prvo projicirani filmovi “Kanal” i “Ashes”, a tek je onda uslijedio film “A Generation”. “Od svih nabrojenih Wajdinih filmova najviše me se ipak dojmio “Ashes”, istaknuo je Scorsese.
Bio je to jedan od posljednjih filmova koji su svijetu pokazali prave razmjere rata, a pokrenuo je i jednu potpuno novu školu filma. Premda je taj novi filmski pravac bio na neki način natopljen sovjetskom filmskom produkcijom, od iste se ipak poprilično razlikovao. “No, od toga je još važnije što smo zbog te škole dobili Zbigniewa Cybulskija, velikog glumca i novu generacijsku ikonu”, rekao je poznati redatelj.
“Sve što je Wajda napravio utjecalo je na mene”, nastavio je Scorsese. Ovaj je redatelj navodno svaki put kad bi pogledao neki Wajdin film bio i više nego impresioniran njegovim majstorstvom.
Veličanstveni Poljaci
Jerzy Kawalerowicz također je jedan od onih glumaca koji su uvelike utjecali na Scorsesea. “Film koji moram istaknuti, a njegov je, zove se “Faraon”, napisao je Scorsese u svom osvrtu na poljsku kinematografiju. Taj je film iz temelja promijenio pristup povijesnom filmu.
“Oduševili su me i filmovi Wojcieca Hasa. Andrzeja Munka upoznao sam nešto kasnije, a tu su, naravno, još i nezaobilazni Polanski i Skolimowski. Pedesete i šezdesete godine bile su sjajne za poljski film, za film općenito”, zaključio je Martin.
Kad govorimo o elemntima poljskog filma koji su na Scorseseu ostavili najdublji trag svakako valja istaknuti da se radi o”mješavini strasti, tehničke sofisticiranosti, dinamičnih kompozicija, moralnih dilema i vjerskih konflikata”. Sve je to obično bilo začinjeno dobrom dozom oštrog humora. Humor i tragedija su, naime, u poljskoj kinematografiji vrlo bliski.
Ono što je obilježilo drugu polovicu poljskog filma svakako je bila borba protiv službene cenzure za vrijeme komunističke ere. Ta se borba ogleda u ritmu i intenzitetu filmova, a toliko je moćna pokretačka snaga da se usidrila čak i u filmovima koji se ne bave političkim pitanjima. Takva se stanja naslućuju i u onim filmovima koji su tada aktulane političke situacije transponirali u neki raniji povijesni period. Scorsese je u svom eseju istaknuo da je jedan od takvih filmova je Wajdin “Danton”. “Radio ga je u Francuskoj u osamdesetima i obiluje nemirom, očajem i egzistencijalnom panikom”.
Redatelji u egzilu
Mnogi poljski filmaši proveli su određeno vrijeme u egzilu. Polanski je iz Poljske otišao vrlo rano, a Skolimowski je stalno odlazio i vraćao se, ali svemu unatoč bi se obojica ipak vrlo dobro snalazila u radnim uvjetima gdje god da su se našli.
Takva je situacija bila mnogo raširenija pojava. “Što bi se dogodilo s poviješću američkog filma bez priljeva europskih redatelja u dvadesetim i četrdesetim godinama 20. stoljeća?”, nastavlja Sorsese. Fritz Lang, Erich von Stroheim, FW Murnau, Ernst Lubitsch, Robert Siodmak, Michael Curtiz, Jacques Feyder, Edgar G Ulmer, Fred Zinnemann, Julien Duvivier, Max Reinhardt, William Dieterle, Alfred Hitchcock, Max Ophüls, Jean Renoir. Sve su to redatelji bez kojih bi film kakav mi danas znamo bio nezamisliv.
Upravo takva stvarnost nam je pokazala da redatelji u egzilu očito mijenjaju perspektivu iz koje gledatelji promatraju vlastitu zemlju. “Uzmimo primjerice “Chinatown” Romana Polanskog. Rođenom Amerikancu bilo bi nezamislivo napraviti takav film. Doduše, mogla bi se zamisliti neka verzija tog filma, ali finalni proizvod koji svi poznajemo i dalje bi ostao nedosežan”, zaključio je Martin Scorsese.