Senka Bulić u Dubrovniku igra Blanche DuBois, u Tramvaju zvanom žudnja. Razgovarali smo s njom

Drama Tennessee Williamsa u režiji Paola Tišljarića premijerno je izvedena 9. listopada

ZADNJA IZMJENA: lis 11, 2020
Foto: Hrvoje Margaretić

“Ne treba mi stvarnost. Treba mi iluzija”, kaže Blanche DuBois, jedna od najzagonetnijih i najveličanstvenijih ikona svjetske dramaturgije. Esencija teatra i mantre životne utopije zgusnuta je u toj njenoj replici iz remek-djela “Tramvaj zvan žudnja” Tennessee Williamsa, drame koja je u režiji Paola Tišljarića premijerno izvedena 9. listopada u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića. Zamamna, osjetljiva uloga Blanche pripala je Senki Bulić, glumici posebne karizme, iskonskoj rokerici u venama, avanturističkoj i hrabroj performerici nepatvorene scenske žudnje.

Blanchein zavjet željezne iluzije prokleto je težak, o tome i načimamo razgovor za Telegram. “To je njen jedini odabir, jer joj je život drugačije nepodnošljiv. Blanche osjeća trenutak u kojem živi, taj bijeg ima razloge u mrtvoj prošlosti i sve goroj sadašnjosti. Neprilagođenost svijetu koji favorizira drugačije ideale i osobine gura je u potrebu za novom pričom i utočištem bez obzira na to što tako produbljuje sukob s okolinom. Zavjet je težak jer iluzija ne postane zamjena za stvarnost”, razmišlja Senka o svojoj novoj personifikaciji.

Kako Bulić promišlja o Blanche?

U nekim promašenim čitanjima “Tramvaja” (vidio sam takvih dosta) Blanche se prvoloptaški tretirala kao slaba porculanska lutka. Naprotiv, mislim da je riječ o itekako snažnoj rebelijanskoj ženi. Kako ju Senka Bulić promišlja?

“Ona se čini poražena okolnostima, ali njen izbor traži i hrabrost, prkosna je u svojoj neprilagođenosti. Njen otpor želi stvoriti alternativu, ne odustaje od ideje da su mogući drugačiji ishodi iako društvo više voli osobine Kowalskog. I danas je zanimljivo njenu nesigurnost i nesnalaženje povezati s našim promjenjivim i nesigurnim okolnostima. Na što se odlučujemo kad ne pristajemo na pravila današnjeg svijeta? Koliko je iluzija, a koliko pragmatičnosti? Smijemo li tražiti više ili moramo pristati na ograničen pristup životu?” odgovara ona.

Senka Bulić u Tramvaju zvan žudnja Hrvoje Margaretić

Savršeno izdržavanje ispita vremena

Veliki dramski komadi savršeno izdržavaju ispit vremena i uvijek se otvaraju novim tajnama. Paolo Tišljarić redatelj je znatiželjnog maštovitog senzibiliteta, magičnorealistične geste, pa me zanima što je s ansamblom (uz Senku Bulić igraju Marjan Nejašmić Banić, Ivana Gulin, Zdeslav Čotić, Hrvoje Sebastijan, Bojan Beribaka, Srđana Šimunović, Branimir Vidić, Ines Tričković) istraživao u Williamsovoj zadužbini iz rakursa današnjice?

“Paolo je radio suvremeni pomak koji uvijek nosi izazove i rizike, ali točno osjeća današnje značenje Williamsa”, sa zadovoljstvom Senka opisuje proces, naglašavajući da odnosi Williamsovih junaka danas imaju drugačiju napetost: “Kroz njihove sukobe vide se političke, društvene dileme, odnos prema različitim idealima. Stalne borbe za prevlast jednih nad drugima otkrivaju dramatične razlike između romantičnog i naturalističkog, sofisticiranog i sirovog. Istraživali smo različita značenja ženstvenosti, muževnosti, seksualnosti, društveno vrednovanje žena, muškaraca. Ranjivost i nesigurnost Blanche dobiva novu dimenziju u okolnostima u kojima je sve teže osigurati ravnotežu.”

Bulić ima snažnu rokersku crtu

“Ja sam Dama s kamelijama!” strastveno krikne Blanche u jednom prizoru, pobjegavši u literaturu. Bogme, ima tu nekog spoja, između Marguerite Gautier i Blanche DuBois. Zanimljivo je da je Senka u svom Kazalištu Hotel Bulić već odigrala Dumasovu heroinu, radeći “Damu s kamelijama”, uz partnera Stipu Kostanića, kao duo dramu. O tom iskustvu kaže: “Iako se radi o tekstu s kraja 19. stoljeća predstava je imala suvremeni senzibilitet, depatetizirala sam tekst. Zanimalo me shvaćanje ljubavi danas. I tu sam gradila razne opreke, mladosti i starenja, racionalnosti i emocija, intimnih želja i društvenih očekivanja. Williamsov tekst je direktan, subverzivan, bitno je samo naći način na koji će problem teksta biti važan nama koji ga radimo danas.”

Glumački habitus Senke Bulić nosi snažno izraženu rokersku crtu “staromodne” pobune. Uostalom, utjelovila je i kultnu Patti Smith. Pitam ju koliko današnjim generacijama nedostaje prosvjetiteljska uloga rock ‘n’ roll filozofije?

Da ne može olako govoriti o zakinutosti današnjih generacija priznaje ona i dodaje: “Imaju oni svoje idole, a ima ih dosta koje inspiriraju i naši idoli. Možda se meni čini da je to bilo sretnije vrijeme, ali okolnosti su bile oslobađajuće, bilo je puno povezanih, velikih umjetnika koji su mijenjali vrijeme, nisu ga bilježili. Za moje formiranje to je bilo ključno, naša očekivanja i ambicije nismo lako odbacivali jer nam se puno toga činilo mogućim, mogli smo pokazati na ljude koji su tako živjeli. Zato nam se usporedba s današnjim vremenom čini gora. Iako ja nisam sklona idealiziranju prošlosti, stalnom traženju zlatnih doba… Svako vrijeme je inspirativno. Bitno je koliko nam je stalo.”

Nakon Blanche, nastavit će redateljski rad na Edipu

Ritmičke izmjene redateljskih i glumačkih poslova u kojima se nalazi, daju joj posebnu energiju i sve su češće. Stalno izlazi iz jedne u drugu poziciju. Svaka od tih stvaralačkih pozicija jednako joj je važna u kreiranju. Teže joj pada jedino kad je u istovremenoj redateljskoj i glumačkoj situaciji: “I za suradnike je kompliciranije, jer ne znaju kad u njima vidim partnera na sceni, a kad ih gledam kao redateljica.”

Kad uskoro privremeno napusti kožu Blanche, u svom Kazalištu Hotel Bulić nastavit će redateljski rad na “Edipu” Lucija Aneja Seneke. Hrvatsku premijeru je ta Senekina verzija fatalnog mita imala 2001. u HNK Split, u režiji Ivice Buljana. Tada je Senka Bulić igrala Mantu, Tirezijinu kćer. “Već smo pri kraju, period izolacije smo iskoristili za intenzivan rad na tekstu. Radimo po izvrsnom prijevodu Tomislava Ladana, veliku arhetipsku temu. Senekin tekst je prepun prizora koji provociraju naš odnos prema tragediji, zločinu, kazni, krivnji.”

“Igraju Dubravka Miletić, Mateo Videk, Alan Katić, Jure Radnić, Damir Martinović Mrle koji je i autor glazbe i Sergej Gajić. Scenografiju radi Tomislav Ćurković, kostime Oliver Jularić. Premijera će biti uskoro. Tražimo najbolje uvjete za izvedbu s obzirom na sve nove okolnosti”, govori Senka i najavljuje nove projekte: “Radim i na ‘Ljubavnicama’ Elfriede Jelinek s dvije glumice, Beti Lučić će igrati u Zagrebu, a Lora Orlović u Beogradu. Jelinek u ‘Ljubavnicama’ parodira ljubavni roman, secira poziciju žene koja je nažalost danas slična kao i u vrijeme kad je pisan tekst.”

Senka Bulić u Tramvaju zvan žudnja Hrvoje Margaretić

Kako je u današnjim uvjetima voditi indie kazalište

Kazalište Hotel Bulić gerilski ustrajno se bavi marginaliziranim a važnim društvenim temama, daleko od bilo kakve komercijalizacije. Voditi takvo indie kazalište nikad nije bilo lako, a u današnjim uvjetima mora da je koma?

“Da, nije lako…”, potvrđuje Senka, ali odmah nabraja i dragocjenosti takvog iskustva: “Omogućuje slobodnije bavljenje temama, autorima, glumačke podjele koje nisu predvidive, zanimljive suradnje, neočekivana rješenja… Otežavajuće okolnosti se prvenstveno tiču problema s prostorom koji postaje sve veći za nezavisne grupe, i financijske nesigurnosti i nemogućnosti dugoročnijeg planiranja. Rad u nezavisnim uvjetima nosi velike umjetničke potencijale. Trebao bi biti bolje vrednovan i sačuvan posebno zbog novih uvjeta koji nezavisne grupe puno više pogađaju i dovode u pitanje budućnost ovakvih projekata. Treba spriječiti da posljedice pandemije stvore novu krizu nezavisne scene.”

Ostavila je snažan trag na kazalištu u Velikoj Gorici

Kad već govorimo o promišljanju i vizijama teatra, moram podsjetiti da je Senka Bulić snažan trag ostavila vodeći kazalište u Velikoj Gorici. To je bio punokrvni potez i dokaz onoga što Paolo Magelli zove važnom kazališnom demetropolizacijom. Kako Senka danas gleda na tu životnu i umjetničku epizodu? U današnjoj Hrvatskoj još više se doima kao utopija.

“Nije mi žao zbog tog angažmana bez obzira na to što nije potrajao ili se nastavio radom u nekoj drugoj instituciji“, sjeća se ona i rezolutna je u motivima: “Nisam se u to upuštala iz banalnih karijernih motiva, da bih popunjavala životopis, stvarala rezervne pozicije ili profite od angažmana ljudi koje sam tamo pozivala. To je za mene bio veliki pothvat u uvjetima koji nisu bili najskloniji. Ali ipak s jednim velikim i ozbiljnim repertoarom.”

“Razočaralo me u način provođenja kulturne politike, a s druge strane učvrstilo u ideji da se mogu baviti vođenjem kazališta, da je umjetničko iskustvo važno u kreiranju programa. Pokazalo se i da bi takvi modeli mogli funkcionirati i biti rješenje i za umjetnike i za lokalne sredine koje postaju mjesta kreacija , a ne samo gostujućih programa.”

Autor fotografija: Hrvoje Margaretić

Davor Špišić
Telegram autor
95 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program