I tako je sve otkad se pojavio kao mlada zvijezda u predstavi i filmu ‘Bure baruta’ pa sve do danas kada se očito još uvijek oporavlja od uzaludnog i traumatičnog političkog angažmana koji ga je doveo do toga da bude fizički napadnut na prethodnim protestima protiv Vučićeve vlasti.
Njegov književni prvijenac nepretencioznog naslova Stovarište, u izdanju beogradske Geopoetike, stoga je dijelom i terapeutska knjiga nakon tolikog trošenja i traume te pokušaj da se podvuče crta i krene dalje. Znakovito je da je u njoj političkom angažmanu posvetio jedva jednu stranicu obojenu bijesom i gađenjem, što zapravo i ima smisla s obzirom na to da mu je donio samo nevolje i omeo ga u primarnom poslu.
Knjiga je, ne treba napominjati, i užasno zabavna
Stovarište je žanrovski teško odrediva knjiga, budući da je sastavljena od pjesama i proznog teksta, reportaža, bizarnih putopisa, autorovih razmišljanja o prošlosti, filmskog nasljeđu i pop-kulturi, ali i od filmskih scena i dijaloga. Međutim, unatoč tome, rukopis funkcionira kao cjelina, ali i kao očita poruka da su u Trifunovićevoj osobi sudaraju ekstrovert i introvert, s očitim naglaskom na prvoga.
Knjiga je, ne treba napominjati, i užasno zabavna. I ako nešto ostaje na prvo čitanje, to je taj neprekinuti ludi ritam teksta, ritam koji ga je vodio kroz karijeru i život, praktično do krajnjih granica. Rukopis ima nekoliko nivoa. Jedan je njegova pojava u srpskom glumištu, drugi četverogodišnje iskustvo rada i življenja u Americi, treći njegov privatni život, a četvrti introspekcija.
I svaka od ovih linija priče je posve različita, dok im se u pozadini provlači politička situacija. Pratimo tako njegov meteorski uspon u beogradskom glumištu koji smatra samorazumljivim, ali uz neskriveno divljenje idolima iz djetinjstva kojima se često i suprotstavlja drukčijim zaključcima o glumačkim velikanima. Tako ga je Danilo Bata Stojković skoro fizički napao kad je zaključio da je Cico Perović ‘naš’ najbolji glumac. Spominje tako i kako mu je Tanja Bošković pred Ateljeom 212 rekla kako mu Bog sve dao, talent, kreativnost, pamet i ljepotu, ali je ‘pust’ preko svake mjere. Saznajemo detalje o snimanju ‘Bureta baruta’, ‘Munja’ i ‘Karaule’, te o predstavi ‘Voz’ s Vojom Brajkovićem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poveznice s Mraovićevim ‘Konstantinom Bogobojaznim’
Američki dio priče je sasvim drugačiji po pristupu, jer u njoj srećemo sad već formiranu beogradsku zvijezdu koja se pokušava probiti u Americi, živeći na relaciji New York-Los Angeles, kojeg naziva Aranđelovac i koja se istovremeno kreće u visokom društvu, upoznaje se sa svojim idolima i ne skriva dječačku radost oko toga, bilo da je riječ o Seanu Pennu ili Stevieju Wonderu, dok magična priča o propuštenom upoznavanju Marlona Branda predstavlja jedan od vrhunaca knjige. Kao i njegova tamošnja bliskost s crnom populacijom i stalni pokušaj da se nekako preživi u kontrastu s društvom u kojem se kreće. Trifunović nam je zapravo u ovom dijelu omogućio da zavirimo u stvarnost Amerike i Hollywooda koja ne izgleda nimalo privlačno i nakon koje se vratio u Beograd.
Treća linija pripovijedanja, njegov privatni život, dijalozi i autentična iščašenost predstavlja možda i najbolji dio knjige i negdje u dalekom odjeku, bez obzira na različitost njihovih energija, podsjeća na Simu Mraovića i njegov roman ‘Konstantin Bogobojazni’. U pjesmama je Trifunović ipak slabiji, iako su ‘Tužna kurva’ i posljednja pjesma ‘U osvit III svetskog rata’, s kojom se knjiga zaključuje, dirljive i uvjerljive.
Stovarište pritom ima i jednu minijaturu, dirljivu tajnu
Nije zaobiđena ni ona, sad već kultna priča o novoj godini kod Branimira Štulića u Nizozemskoj, Trifunović je odao počast i Splitu te kultnoj konobi Hvaranin uz divan minijaturni portret pokojnog Vinka Radovanija. U knjizi ima i nacionalističkih zaključaka, ali puno manje od autorovog talenta, dok je od naslovnice pa sve do kraja teksta rukopis obogaćen dječjim crtežima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stovarište ima i jednu dirljivu tajnu, a to su dva crteža Alema Ćurina, koji su ostali praktično u skicama, a nacrtao ih netom prije iznenadne smrti. Jedan je crtež rukovanja Štulića i Trifunovića, a drugi crtež susreta glazbenog menadžera Bijelog dugmeta, Rake Marića i Caneta iz Partibrejkersa u Hotelu Moskva na Terazijama. Taj Trifunovićev susret s Ćurinovom poetikom i čuđenje odakle iznad Hotela Moskva leteće krava, uz Alemov lakonski odgovor da je to najnormalnija stvar, predstavljaju još jednu divnu minijaturu knjige, u što spada i ona s Pavlom Vujisićem u Zemunu.
Sergej Trifunović je, dakle, napisao svoju prvu knjigu i koliko god se trudio da je predstavi kao nešto usputno i neobavezujuće, nema nikakve sumnje da je ovo tek prva u nizu, što je publika prepoznala razgrabivši momentalno prvo izdanje, za što nije zaslužna samo njegova ličnost, nego i kvaliteta rukopisa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sergej Trifunović napisao je prvu knjigu. I odlična je
Recenzija književnog prvijenca koji nosi nepretenciozni naslov 'Stovarište'
Tako ga je Danilo Bata Stojković skoro fizički napao kad je zaključio da je Cico Perović ‘naš’ najbolji glumac. Spominje tako i kako mu je Tanja Bošković pred Ateljeom 212 rekla kako mu Bog sve dao, talent, kreativnost, pamet i ljepotu, ali je ‘pust’ preko svake mjere. Saznajemo detalje o snimanju ‘Bureta baruta’, ‘Munja’ i ‘Karaule’, te o predstavi ‘Voz’ s Vojom Brajkovićem
Sergej Trifunović je jedan od onih ljudi koji, da se poslužim onom otrcanom frazom, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Enfant terrible srpskog, ali i postjugoslavenskog glumišta i generalno javne scene, u taj je prostor nastupio s nevjerojatnom energijom, talentom, svestranošću, ali i sklonošću tome da odlukama i izjavama polarizira javnost i ne zadržava se u komfornom položaju glumačke zvijezde.
I tako je sve otkad se pojavio kao mlada zvijezda u predstavi i filmu ‘Bure baruta’ pa sve do danas kada se očito još uvijek oporavlja od uzaludnog i traumatičnog političkog angažmana koji ga je doveo do toga da bude fizički napadnut na prethodnim protestima protiv Vučićeve vlasti.
Njegov književni prvijenac nepretencioznog naslova Stovarište, u izdanju beogradske Geopoetike, stoga je dijelom i terapeutska knjiga nakon tolikog trošenja i traume te pokušaj da se podvuče crta i krene dalje. Znakovito je da je u njoj političkom angažmanu posvetio jedva jednu stranicu obojenu bijesom i gađenjem, što zapravo i ima smisla s obzirom na to da mu je donio samo nevolje i omeo ga u primarnom poslu.
Knjiga je, ne treba napominjati, i užasno zabavna
Stovarište je žanrovski teško odrediva knjiga, budući da je sastavljena od pjesama i proznog teksta, reportaža, bizarnih putopisa, autorovih razmišljanja o prošlosti, filmskog nasljeđu i pop-kulturi, ali i od filmskih scena i dijaloga. Međutim, unatoč tome, rukopis funkcionira kao cjelina, ali i kao očita poruka da su u Trifunovićevoj osobi sudaraju ekstrovert i introvert, s očitim naglaskom na prvoga.
Knjiga je, ne treba napominjati, i užasno zabavna. I ako nešto ostaje na prvo čitanje, to je taj neprekinuti ludi ritam teksta, ritam koji ga je vodio kroz karijeru i život, praktično do krajnjih granica. Rukopis ima nekoliko nivoa. Jedan je njegova pojava u srpskom glumištu, drugi četverogodišnje iskustvo rada i življenja u Americi, treći njegov privatni život, a četvrti introspekcija.
I svaka od ovih linija priče je posve različita, dok im se u pozadini provlači politička situacija. Pratimo tako njegov meteorski uspon u beogradskom glumištu koji smatra samorazumljivim, ali uz neskriveno divljenje idolima iz djetinjstva kojima se često i suprotstavlja drukčijim zaključcima o glumačkim velikanima. Tako ga je Danilo Bata Stojković skoro fizički napao kad je zaključio da je Cico Perović ‘naš’ najbolji glumac. Spominje tako i kako mu je Tanja Bošković pred Ateljeom 212 rekla kako mu Bog sve dao, talent, kreativnost, pamet i ljepotu, ali je ‘pust’ preko svake mjere. Saznajemo detalje o snimanju ‘Bureta baruta’, ‘Munja’ i ‘Karaule’, te o predstavi ‘Voz’ s Vojom Brajkovićem.
Poveznice s Mraovićevim ‘Konstantinom Bogobojaznim’
Američki dio priče je sasvim drugačiji po pristupu, jer u njoj srećemo sad već formiranu beogradsku zvijezdu koja se pokušava probiti u Americi, živeći na relaciji New York-Los Angeles, kojeg naziva Aranđelovac i koja se istovremeno kreće u visokom društvu, upoznaje se sa svojim idolima i ne skriva dječačku radost oko toga, bilo da je riječ o Seanu Pennu ili Stevieju Wonderu, dok magična priča o propuštenom upoznavanju Marlona Branda predstavlja jedan od vrhunaca knjige. Kao i njegova tamošnja bliskost s crnom populacijom i stalni pokušaj da se nekako preživi u kontrastu s društvom u kojem se kreće. Trifunović nam je zapravo u ovom dijelu omogućio da zavirimo u stvarnost Amerike i Hollywooda koja ne izgleda nimalo privlačno i nakon koje se vratio u Beograd.
Treća linija pripovijedanja, njegov privatni život, dijalozi i autentična iščašenost predstavlja možda i najbolji dio knjige i negdje u dalekom odjeku, bez obzira na različitost njihovih energija, podsjeća na Simu Mraovića i njegov roman ‘Konstantin Bogobojazni’. U pjesmama je Trifunović ipak slabiji, iako su ‘Tužna kurva’ i posljednja pjesma ‘U osvit III svetskog rata’, s kojom se knjiga zaključuje, dirljive i uvjerljive.
Stovarište pritom ima i jednu minijaturu, dirljivu tajnu
Nije zaobiđena ni ona, sad već kultna priča o novoj godini kod Branimira Štulića u Nizozemskoj, Trifunović je odao počast i Splitu te kultnoj konobi Hvaranin uz divan minijaturni portret pokojnog Vinka Radovanija. U knjizi ima i nacionalističkih zaključaka, ali puno manje od autorovog talenta, dok je od naslovnice pa sve do kraja teksta rukopis obogaćen dječjim crtežima.
Stovarište ima i jednu dirljivu tajnu, a to su dva crteža Alema Ćurina, koji su ostali praktično u skicama, a nacrtao ih netom prije iznenadne smrti. Jedan je crtež rukovanja Štulića i Trifunovića, a drugi crtež susreta glazbenog menadžera Bijelog dugmeta, Rake Marića i Caneta iz Partibrejkersa u Hotelu Moskva na Terazijama. Taj Trifunovićev susret s Ćurinovom poetikom i čuđenje odakle iznad Hotela Moskva leteće krava, uz Alemov lakonski odgovor da je to najnormalnija stvar, predstavljaju još jednu divnu minijaturu knjige, u što spada i ona s Pavlom Vujisićem u Zemunu.
Sergej Trifunović je, dakle, napisao svoju prvu knjigu i koliko god se trudio da je predstavi kao nešto usputno i neobavezujuće, nema nikakve sumnje da je ovo tek prva u nizu, što je publika prepoznala razgrabivši momentalno prvo izdanje, za što nije zaslužna samo njegova ličnost, nego i kvaliteta rukopisa.