Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Sjeli smo s Edvinom Liverićem, glumcem i redateljem čija nova predstava u nedjelju ima premijeru u Budimpešti

Kompleksna memorijska predstava "Sjećanja gradova" doživjet će premijeru u Rijeci sljedeće godine

ZADNJA IZMJENA: ruj 21, 2019

Performer u punom egzistencijalnom smislu, glumac, redatelj i koreograf, Edvin Liverić se prije godinu dana odlučio vratiti u grad u kojem je došao na svijet. Napustivši stalni angažman u Zagrebačkom kazalištu mladih, na pragu pedesete godine života (rođen u Rijeci 1970.), preuzeo je vođenje Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, s vizijom stvaranja baze živog performerskog organizma.

Liverić trenutno u Budimpešti režira kompleksnu memorijsku predstavu “Sjećanja gradova”, u koprodukciji budimpeštanskog Studia K Szinhaz i HKD-a. Premijera u mađarskoj metropoli je 22. rujna, a riječka je sljedeće godine, u vrijeme kada ovaj grad preuzima titulu Europske prijestolnice kulture. U razgovoru s Edvinom pošao sam od prirode koja nas stoički trpi i hrani.

TELEGRAM: Da mi prvo provjerimo najvažnije: jesu li masline rodile?

LIVERIĆ: Jesu, ali ne tako dobro kao što sam očekivao. Bura je u lipnju, kad su cvjetale, ipak uzela danak.

TELEGRAM: Tamo u masliniku u Istri, osim što punite baterije, osjećate li i posebnu kreativnu vibru prirode?

LIVERIĆ: Oduvijek sam imao potrebu odlaska u zeleno, a divne šume u Zagrebu, kao Jelenovac ili Dubravkin put, spašavale su me u najtežim trenucima. S prirodom sam posebno povezan i tamo se najbolje napajam, a i izvor mi je inspiracije i kreativnih ideja. Sad otkako sam se preselio u Rijeku, rjeđe odlazim u “zeleno”, jer Rijeka baš nema niti parkova niti šuma, ali zato šetnja uz more liječi sve. Kada imam prilike, odem na obiteljsku farmu u Istri i tamo mi je zapravo najljepše. To su krajolici mog djetinjstva, pitomi i prepoznatljivi. Što sam stariji to je ta potreba za prirodom i tišinom snažnija. Zapravo, kad bolje razmislim, najviše smo zagađeni bukom. Tišina je neprocjenjiva. A ona kazališna skoro pa nedostižna.

TELEGRAM: Vratimo se teatru… Kako je došlo do koprodukcije HKD-a i Studia K Szinhaz?

LIVERIĆ: Cijela se priča pokrenula još prošlog ljeta kad je dramaturginja Kata Gyarmati, s kojom već duže vremena surađujem, pozvana na mjesto ravnateljice kazališta Studio K u Budimpešti. Kako se već tada naslućivao moj dolazak na mjesto ravnatelja Hrvatskog kulturnog doma u Rijeci, krenuli smo s planovima za projekt koji po nekoj osnovi povezuje ta dva grada.

Rijeka je u drugoj polovici 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, pa do kraja Velikog rata, bila mađarska luka. Preko nje je emigrirao u SAD jedan veliki broj Mađara, ali i ostalih narodnosti tadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Kroz tu priču, koja je mahom sastavljena iz dokumenata nađenih u arhivima, govorimo o migracijama u prošlom stoljeću. Priča je dakle bila već tu. Trebalo ju je samo sakupiti i uobličiti u dramski tekst. I tako se rodila predstava “Memoria civitatis” ili “Sjećanja gradova”.

TELEGRAM: Zvuči epski ambiciozno, poput Bertoluccia, zahvatiti u tkivo cijelog 20. stoljeća pa sve do danas.

LIVERIĆ: Da, s jedne nas je strane oduševila količina fantastičnih dokumenata koje smo pronalazili po raznim arhivima, a s druge strane uhvatila nas je panika, kako to sve uobličiti u jednu priču. Sudbine na koje smo nailazili -pronalazeći ih u raznim pismima, razglednicama, svjedočanstvima, reklamnim kampanjama, zakonskim propisima, policijskim i medicinskim kartonima, pa čak i u svojevrsnim grafitima zabilježenim u potpalubljima brodova koji su prevozili emigrante- bile su toliko zanimljive i pune života.

Istovremeno ispunjene i radošću i tugom. Ti su nam se ljudi u razdoblju kopanja po arhivskoj građi, zavukli pod kožu i svo ovo vrijeme stvaranja predstave žive s nama svakodnevno. Oni su za nas postali lica, a ne samo brojke. Jer, znamo kako povijest, okrutna kakva već jest, uvijek svoje žrtve zaokružuje na nulu. Tisuću i jedan i dalje je tisuću. A nas su zanimali baš ti pojedinci.

Ono što nas je još više zapanjilo jest da se razlozi iseljavanja uopće nisu mijenjali – ili su ekonomski ili politički. I danas smo svjedoci velikih migracija. Jedina je razlika što smo te aktualne priče naših suvremenika sakupljali uglavnom po internetu. Sve ostalo zapravo u suštini ostaje isto. Prošle sam godine odlazio u Irsku, u Limerick poslom, a prijatelji su me pitali kamo idem, pa kad bih im odgovorio: “U Irsku”, prva bi reakcija bila – “Pa, zar i ti!?”.

A ja sam odlazio samo kratko zbog nekih poslovnih obaveza. Ta scena govori sve o vremenu u kojem živimo. Situacija u Mađarskoj je gotovo identična kao i u Hrvatskoj. Ali, jednako tako zanimao nas je i naš odnos, kao naroda, spram drugih emigranata. Onih koji su potencijalni useljenici u naše zemlje. Jer, naravno, olako zaboravljamo da su naši najbliži rođaci, poznanici i prijatelji bili, ili još uvijek jesu, u istoj takvoj situaciji. Nevjerojatan je nedostatak empatije kojom smo okruženi.

TELEGRAM: Da, migracije na našim prostorima redovito se dočekuju fobijama i ksenofobijama. Kojim terapeutskim sredstvima se vaša predstava suprotstavlja takvim paranojama?

LIVERIĆ: Mi smo puno raspravljali zašto zapravo obrađujemo tu temu Velikog vala i složili smo se da nas ona zanima upravo zbog onoga što danas proživljavamo. Želja nam je, a nadam se da smo to i uspjeli, navesti svakog našeg gledatelja da promisli o tim ljudima prije negoli donese neki svoj konačni sud, a koji nam je uglavnom politički dociran i vrlo olako na njega pristajemo. Ne krije li se i danas u tim izbjegličkim valovima neki budući veliki znanstvenik, filozof ili umjetnik?

Jer, povijest nas je učila upravo tome. Treba samo malo pogledati unatrag i prisjetiti se tko je sve od velikana bio u izbjeglištvu. I da li bi svijet kojeg danas živimo bio isti bez njih? Nismo željeli docirati sa scene, već smo željeli stvoriti mogućnost empatije kod gledatelja. Često u našoj inscenaciji iskoračujemo iz prošlosti u sadašnjost, i obrnuto, želeći navesti gledatelja na razmišljanje i izbaciti ga iz one ugodne “komforne zone kazališnog mraka”.

Ono što mi se čini posebno vrijedno u predstavi “Sjećanja gradova” je, da ništa izgovoreno na sceni nije fikcija i sve je bazirano na faktičnim podacima ili, pak, na književnim tekstovima. Uglavnom se radi o osobama koje povezuju gradovi Rijeka, odnosno tadašnja Fiume, i Budimpešta. Tako je zaključni monolog, kojeg izgovara kolega Nagypál Gábor igrajući Ödöna von Horvátha, zapravo i poanta naše predstave. A on kaže: “Ja ne priznajem tu znanost spektralne analize krvi, znanost uostalom sasvim sumnjive vrijednosti, opasnu i nehumanu, pogotovo za ovo vrijeme i ove naše krajeve – gdje ta opasna teorija tla i krvi stvara samo sumnjičavost i mržnju i gdje se ta spektralna analiza krvi i podrijetla vrši najradije vrlo spektakularno i primitivno – nožem i revolverom.“

TELEGRAM: Isprepletene historije Rijeke i Budimpešte često su nosile tjeskobe i traume. Jeste li s mađarskim glumcima prolazili tim tamnim stranama?

LIVERIĆ: Naravno. Puno smo razgovarali o povijesnim momentima tih dvaju gradova. Njima je Rijeka bila fascinantna sa svojim turbulencijama i čestim mijenjanjem granica, te velikim egzodusima kroz 20. stoljeće. Kako su oni u jednom razdoblju stvaranja predstave boravili kod nas u Rijeci, proveli smo ih po tim povijesnim lokacijama i prenijeli im sve te sulude historijske epizode našega grada. A kad “prošetate” kroz 20. stoljeće grada Rijeke nailazite na fascinantan slijed događaja i likova.

Evo, uskoro nam se približava i stogodišnjica od prve službene fašističke tvorevine u povijesti čovječanstva – “Carta del Carnaro” ili “Talijanska uprava za Kvarner”, koju je u Rijeci osnovao Gabrielle D’Annunzio. S druge pak strane, mi domaći dio ekipe nismo imali pojma da je jedan od najomraženijih povijesnih ličnosti u Mađarskoj rođen upravo u Rijeci, ne baš tako davne 1912. Radi se o Czermanik Janos Joszsefu, poznatijem kao Janos Kadar.

Povijesne odjeke i udarce 20. stoljeća u našim gradovima, osjećamo i živimo još i danas. Glumački ansambl predstave čine šest kolega glumaca iz Studia K u Budimpešti, te mlade domaće snage: Nina Sabo, Nika Ivančić i Deni Sanković, mahom moji bivši studenti s Akademije u Rijeci. Kroz taj brojni ansambl uspjeli smo dobiti na sceni duh Rijeke kao istinskog “melting pota” – grada koji svoj identitet gradi uzimajući i integrirajući ponešto od svake svoje etničke i kulturne skupine. Predstava “Sjećanja gradova” se i igra na raznim jezicima: na mađarskom, hrvatskom, talijanskom, engleskom, njemačkom, a obiluje i dijalektima.

TELEGRAM: U vašim posljednjim režijama u ZKM-u, “Velikoj bilježnici” i “Probi orkestra”, bavili ste se različitim refleksijama nasilja čovjeka nad čovjekom. Čini mi se da vas primarno zanima odgovorno, angažirano kazalište?

LIVERIĆ: Uvijek me zanimalo kazalište koje je angažirano i korespondira s vremenom u kojem nastaje. Ono mora biti živo, pa makar se bavilo i dalekom poviješću. Za mene ono kao takvo jedino i ima smisla i razloga postojanju. To ne znači da ne cijenim i ne pratim autore koji se bave visokom estetiziranošću i vizualnim eksperimentima, ali osobno takav vid teatra za mene ne posjeduje stvaralački erotizam koji me pokreće.

TELEGRAM: Jako ste osjetljivi na bilo kakvu vrst nasilja?

LIVERIĆ: Što se tiče nasilja, ono je vrlo zanimljiva tema, zato što je povijesno sveprisutno. Znamo što ono donosi i koje su njegove posljedice, ali ga nismo u stanju iskorijeniti. Ono je kao neka tamna sila koja nas pokreće. Čovjek će čovjeku uvijek biti najveći krvnik. A kako tek okrutni možemo biti spram prirode i drugih živih vrsta na ovome svijetu. Nasilje je sveprisutno u raznim oblicima i zato treba ukazivati na njega i stigmatizirati ga, kako ne bi postalo općeprihvaćeno ili još gore – amnestirano u glavama ljudi. Ne trebamo otići daleko od našeg doma u traganju za takvim primjerima, zar ne? A sve nam se to vraća kao bumerang i udara kad najmanje očekujemo. Samo što tada već zna biti kasno. Ono što je jezivo jest da je zlo u suštini banalno.

TELEGRAM: Prošlo je godinu dana od vašeg imenovanja za ravnatelja HKD-a. Kakve su vizije? Ovu riječku bazu zamišljate polifono, kao mrežu izvedbenih umjetnosti?

LIVERIĆ: Da, za koji dan će godina dana od mog imenovanja na čelo HKD-a, a prvih osam mjeseci od vođenja ove nove institucije u kulturi Rijeke je već iza mene. Koliko god mi se čini da se može i više i bolje, u suštini nisam nezadovoljan. Moj malobrojni i vrijedan tim suradnika i ja, napravili smo puno toga u ovom kratkom vremenu. Osim što smo ostvarili niz projekata, posložili smo neka pravila igre, obogatili infrastrukturno zgradu, oformili novi vizualni identitet i online prodaju, ali ono što je najbitnije – dobili smo publiku.

Rijeka već sad osjeća da ima jedan novi centar suvremenih umjetnosti, kojeg je godinama priželjkivala. Mučimo se s nedovoljnom financijskom potporom samih programa, ali ne želim sada otvarati tu temu. To je i onako “svakidašnja jadikovka” kulturnih djelatnika. Moja je ideja da se HKD mapira regionalno kao centar suvremenog kazališnog, plesnog, glazbenog i likovnog izričaja. A u tom ćemo se smjeru kretati i dalje.

TELEGRAM: Što je s idejom pokretanja nagrade za angažiranu dramu, koja bi nosila ime Daše Drndić?

LIVERIĆ: Ta je ideja i dalje aktualna i ako sve bude po mom planu, možda se već realizira u 2020. Razgovarao sam s kolegom Seidom Serdarevićem iz Frakture, njezinim izdavačem, kao i s njezinim kolegama Igorom Štiksom i Teom Tulić, kako bismo dobro pripremili taj književni natječaj koji bi nosio njezino ime. Došli smo do zaključka da bi ga trebalo svakako napraviti na međunarodnom nivou, s mogućnošću rezidencije u Rijeci.

Jako mi nedostaje Daša i naši neformalni susreti u Rijeci. Mislim da Rijeka još ni danas nije svjesna koliko smo veliku književnicu imali među nama. Uvjeren sam da njezino vrijeme tek dolazi. Ali Rijeka je zapravo uvijek bila nepoštena spram svojih velikana. Ona je sklona ne pamtiti svoje ljude. I često te pogreške, kad su njezini sugrađani u pitanju, ispravlja jako kasno. Drago mi je da spominjete Dašu, jer se i ona uz Calvina, Von Horvatha, Kossutha Lajosa, Josepha Pulitzera, ušuljala potiho u našu predstavu.

TELEGRAM: Kakav je osjećaj bio vratiti se u grad rođenja?

LIVERIĆ: Ja nekako tih 30 godina provedenih u Zagrebu, koje su mi bile prekrasne da se razumijemo, nisam niti imao osjećaj da sam ikad iz Rijeke i otišao. Valjda je to zbog toga što sam u Rijeci i svo to vrijeme i dalje bio prisutan uz skupinu Trafik, te usko povezan s njezinom umjetničkom scenom. Uostalom, tu mi je i obitelj i dosta prijatelja. Ali, lagao bih da je odluka stigla lagano. Dugo sam razmišljao o tome i imao mnogo argumenata pro et contra. Ali onog trena kad sam odlučio, više se nisam osvrtao. Vrijeme će pokazati da li je odluka bila ispravna.

A što se Rijeke i mene tiče, to je taj vječiti odnos “ljubavi i mržnje”. Istovremeno se obožavamo, ali si pokazujemo i koliko se u suštini ne razumijemo. Na tom smo polju Daša i ja imali neiscrpni izvor tema za rasprave. S druge strane, i ona i ja, od nebrojenih gradova, odlučili smo se ipak nastaniti u Rijeci. To je nepobitna činjenica koju si nikada nismo mogli objasniti.

Davor Špišić
Telegram autor
40 članaka Više o autoru
OGLASI
učitavanje...
Više s weba