Sjeo sam s intendanticom HNK; rezimirali smo ovu, završenu sezonu, i razgovarali o planovima za sljedeću

Tako je bilo do sada, a bit će, čini mi se, i sljedeće sezone, kada nas na sceni nacionalne kazališne kuće očekuju već u rujnu u dramskom programu Medvešekova adaptacija Golikova filma Tko pjeva zlo ne misli, te do kraja sezone praizvedba teksta Ciganin, ali najljepši, prema istoimenom romanu Kristiana Novaka, u režiji Ivice Buljana, s Ninom Violić u glavnoj roli Milene, adaptacija Kralja Leara Janusza Kice, s Mikijem Manojlovićem i Mustafom Nadarevićem, Peer Gynt, u inscenaciji norveškog redatelja Erika Ulfsbyja te predstava koja će iskočiti iz klasične dramske produkcije, Ispravci ritma Badco Gorana Sergeja Pristaša.

Primila me u svom uredu, još uvijek na istoj adresi

Opernu sezonu obilježit će zasigurno avangardni genijalac planetarne reputacije Robert Wilson, koji dolazi u Zagreb postaviti autorski projekt Two Oars, rađen u suradnji sa skladateljicom Paolom Prestini, prema motivima Hemingwayeva Starac i more. Dok će Baletna sezona kulminirati, baš kao ova, netom završena, s Mujićevim Glembajevima, adaptacijom famozne Mahlerove Smrti u Veneciji, koreografkinje i redateljice Valentine Turcu, Zagrepčanke s mariborskom adresom.

Dubravka Vrgoč primila me u svom uredu u kući na još uvijek istoj adresi, Trgu maršala Tita, ispred koje se održavaju prosvjedni skupovi, oko koje javnost, anonimni komentatori društvenih mreža, lijeva i desna politička polutka i manje, više isti likovi s kulturne scene, poput recimo sveprisutne Snježane Banović, uvijek imaju što reći. No, mi smo se u ovom intervjuu za Telegram, u kojemu sugovornica izričito izbjegava bilo kakve konotacije s privatnošću i njezinom osobnošću, rađenim na sparnih tridesetak stupnjeva, ipak bazično bavili kazališnom magijom, a ne dnevnopolitičkom zamornom svakodnevicom.

VRGOČ: Znate, najvećim postignućem ove, ali i zalogom za buduću sezonu vidim u povratku naše publike. Balet nam je primjerice fascinantno pun, od Labuđeg jezera, do Glembajevih.

TELEGRAM: Ali, balet uvijek ima svoju vjernu publiku.

VRGOČ: Da, ali nemaju svi naslovi. Što se tiče domaćih tekstova, svoju sam karijeru kao ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih i izgradila na domaćim tekstovima. Dok sam bila kritičarka u Vjesniku u za teatar „tužnim devedesetima“, domaći tekstovi bili su nužno zlo, nametali su se teatrima koji nisu željeli ulagati u domaće naslove, pa čak niti natječaj Marin Držić, koji je osiguravao neka produkcijska sredstva, nije tada motivirao kazališta.

Čim sam 2004. došla u ZKM, krenula sam pozivati domaće pisce i dramaturge, te sam inzistirala na igranju njihovih tekstova, što se s vremenom pokazalo dobrim potezom. Jer smo na uprizorenjima domaćih tekstova imali više publike, nego na klasičnim naslovima. Nama su Krijesnice Tene Štivičić i Moj sin malo sporije hoda Ivora Martinića bili gledaniji od Galeba i Buđenja proljeća. Došlo je vrijeme kad je publika željela naći znak identifikacije i s autorima postaviti neka pitanja o našoj prilično kompleksnoj stvarnosti.

Taj model sam došavši u HNK ne prenijela, već dalje istraživala. I potvrdilo se kako naša publika doista voli domaće tekstove, oni su komunikativniji, popularniji, prepoznatljiviji od klasika. Kad bih imala dvanaest dramskih premijera godišnje, imala bih više domaćih tekstova na repertoaru. Sretna sam da imam i četiri dramska naslova u sezoni, od tog jedan domaći. Taj niz nastavljamo i u ovoj sezoni s novim tekstom Kristiana Novaka. Klasični tekstovi su potrebni u HNK, usprkos kao što vi kažete “našim ovosezonskim usponima i padovima”.

No, ono što je vama bio pad s Nekrošiusovim uprizorenjem Ivanova, kritičarki Nataši Govedić bio je najveći uspon ovog kazališta. I dok je jednima Zimska priča bila pad, drugima je bila najuspješniji naslov u sezoni.

TELEGRAM: Još uvijek su ključan, gorući problem u vašoj kući zahtjevi ansambla Drame, Opere i Baleta za termine proba i predstava, koje je nemoguće pomiriti i zadovoljiti.

VRGOČ: Apsolutno. Smatram to trenutačno i najvećim problemom zagrebačkog HNK. U ovim uvjetima uskoro doista više nećemo uspjeti funkcionirati. Uostalom, taj austro-ugarski model funkcioniranja kazališta ne poznaje suvremena Europa. Ako je i zaostao u nekim zemljama, kao što su teatri u Srbiji ili Rumunjskoj, onda barem tamo postoje adekvatni prostori za pokuse, koji omogućavaju ansamblima da probaju predstavu u prostoru iste veličine kao i scena pa se tek pred premijeru presele na pozornicu.

Dok mi za pokuse imamo jednu pokusnu dvoranu bitno manju od scene i jednu scenu koju dijele tri ansambla. Raditi nešto ambiciozniji program u sva tri segmenta kazališta gotovo je nemoguće, a da pritom svi imaju i prostora i vremena za pokuse, ali i izvedbe predstava. U takvim uvjetima čini mi se da će sljedeću sezonu biti iznimno teško sastaviti.

TELEGRAM: Bojim se da u svom mandatu nećete uspjeti ne samo riješiti problem druge scene HNK-a, nego je i konkretno pokrenuti. O tome se priča već 30-ak godina, ali samo priča.

VRGOČ: Doista, priča se jako dugo, predugo. U posljednjih 120 godina od kada je izgrađena naša zgrada, izgradilo se u gradu još samo jedno kazalište, dok su svi ostali teatarski prostori samo rezultat raznih adaptacija. Nama je druga scena nužna i nekako mi se čini da je to i prepoznato te da ćemo uskoro krenuti u rješavanje toga problema. Bilo koje rješenje omogućit će razvoj ansambala HNK-a, kojima je danas za umjetnički napredak prostor neophodan.

TELEGRAM: Kakav je danas vaš odnos s Ministarstvom kulture i gradom? Dok je Hasanbegović bio ministar, sve je izgledalo nerješivo. Kako se nosite sa silnim promjenama Vlada, ministara kulture i koliko se to izravno reflektira i na vaše djelovanje?

VRGOČ: Naš je odnos s Ministarstvom kulture i Gradom Zagrebom iznimno dobar. Na obje strane prepoznata su naše estetska i organizacijska nastojanja, naši su programi financirani iznimno dobro s obzirom na okolnosti, a i međunarodni projekti koji su prošle godine bili stopirani, nastavljeni su te su još i prošireni.

TELEGRAM: Kad sam napisao da nije dovoljno dovesti velika imena, poput Nekrošiusa i Pippa Delbona, da bi nastale velike predstave, vi ste se naljutili. Dok ste bili kritičarka u Vjesniku pratio vas je glas da se nikad niste usudili napisati da je predstava loša ili režija promašena, iako ste to mislili.

VRGOČ: Ne bih baš rekla da sam se naljutila. Kao što nisam sigurna da bih i sama mogla rekonstruirati ono što sam prije dvadesetak godina mislila, a kamoli bi to mogao netko drugi. Kritiku sam učila na zagrebačkoj Akademiji od velikih, sada već pokojnih profesora kao što su bili Nikola Batušić, Vladimir Švacov i Zvonimir Berković. Kada sam započela raditi u novinama, pohađala sam po svijetu brojne radionice za mlade kritičare, koje su vodili isto tako sjajni profesori europskih sveučilišta kao što je bio primjerice pokojni Carlos Tindemans.

Potom sam, kao Fulbrightov stipendist na proučavanju američkog teatra i kritike pohađala nastavu na NYU kod profesora Schechnera pa sam bila stipendist Britanske vlade za proučavanje istog područja…. I kroz sve te godine i kod svih tih ljudi prvo što sam naučila je bilo to da moja mama ima pravo reći „predstava je loša, a režija promašena“, dok ja kao kritičar to nemam pravo napisati. Jer sam dužna pomno analizirati sve ono što se na pozornici nudi meni kao „povlaštenom gledatelju“ u luku od teksta, mizanscene, izvedbenih mogućnosti, pa sve do reakcija publike.

I sve to mora biti ispisano argumentirano, iza toga mora biti znanje i mogućnost kontekstualiziranja, usporedbe s onim što je bilo prije ili onim što se nudi u širem kontekstu i u stanovitim okolnostima. Svrha takvog pisanja prvenstveno je da se omogući bolje razumijevanje predstave i ponudi kompleksniji uvid u predstavu onom koji čita prikaz ili kritiku. Ali da se tako izbjegnu površne kategorizacije koje se primjerice svode na dobro/loše, lijepo/ružno, promašaj/uspjeh ili sviđa/ne sviđa mi se…

TELEGRAM: Kako u ovakvim teškim i nemogućim uvjetima mislite zadržati plesače i operne pjevače u vašoj kući? Kad imaju svega par predstava mjesečno, i to za relativno male plaće.

VRGOČ: Mislim da ih jedino možemo zadržati dobrim predstavama. Odnosno, projektima koje radimo, a koji podrazumijevaju i predstavljanje u inozemstvu te koprodukcijsku suradnju s vodećim europskim, pa i svjetskim kazalištima. Mislim da je izlazak našim plesača na rusku scenu, odnosno naše nedavno gostovanje u Aleksandrijskom teatru u Sankt Peterburgu gdje je 900 ljudi u publici vikalo „bravo“ nakon izvedbe Ane Karenjine, iznimno važno, kako bismo pokazali da smo jednako dobri kao ruski plesači te da danas možemo mnogo toga ponuditi našoj, ali i stranoj publici.

Kao što je i našim pjevačima važno da u projektima koji se rijetko prikazuju i na europskim scenama, kao što je verzija Don Carla izvedena prije nekoliko mjeseci u Zagrebu ili pak Sicilijanskih večernjih, pokažu da ne zaostaju za svojim inozemnim kolegama u kvaliteti, koliko god zaostajali u plaćama ili uvjetima rada.

TELEGRAM: Svjesni ste kako danas imate najjači glumački ženski ansambl u zemlji. Kako svima njima dati prostor da se razvijaju, kad odigraju par predstava mjesečno? Ne bojite li se da bi vas i one mogle početi napuštati?

VRGOČ: Ne bojim se. Neke su od njih i došle za mnom iz mog prijašnjeg kazališta. Doista, imamo sjajan glumački ansambl koji danas može sve. O tome svjedoče i iskazi nekih od najvećih redatelja današnjice kao što su Pippo Delbono, ili Eimuntas Nekrošius, pa i komentari koje smo dobili gostujući po europskim festivalima i kazališnim kućama. Glumačka spremnost ovoga ansambla da se upusti u sve rizike i odgovori svim izazovima svakako je zalog za budućnost Drame zagrebačkoga HNK.

TELEGRAM : S muškim ansamblom ste slabiji, sve spada na Despota i Grgića, te povremeno Badurinu i Čavajdu. Dolazi li Krešimir Mikić u vaš ansambl, kao pojačanje?

VRGOČ: Ne smatram da smo bitno slabiji. Često se govori kako su muški ansambli uvijek u svim našim teatrima slabiji od ženskih, ali se zaboravlja da žena u ansamblima ima uvijek više, a uloga manje. I to je taj nesrazmjer. Naši su muški glumci isto tako u nizu glavnih i sporednih uloga od Tri zime do Ljudi od voska, Tartuffeu ili Ivanovu ostvarili u posljednjoj sezoni sjajne, antologijske uloge.

Krešimir Mikić od jeseni nastupa u predstavi Tko pjeva zlo ne misli. On je veliki glumac koji svoje mjesto svakako može naći na pozornici nacionalnog kazališta. A što se gostujućih glumaca tiče, za svaki ansambl čini mi se važnim gostovanja u pojedinim predstavama nekih velikih glumaca, kao što će u Kicinom Kralju Learu to biti slučaj s filmskom i kazališnom zvijezdom Mikijem Manojlovićem i doista velikim glumcem, koji je 50 godina proveo u našem kazalištu, Mustafom Nadarevićem.

TELEGRAM: Mnoge je iznenadio prvi repertoarni naslov iduće sezone: Tko pjeva zlo ne misli. To čak nije interpretacija Dnevnika malog Perice, nego, navodno, hommage Zagrebu tog doba. Zašto baš taj naslov, a ne, recimo, Kiklop kao velika ansambl predstava, kojoj je mjesto isključivo u HNK?

VRGOČ: Kad smo kod izbora naslova uvijek se može postaviti pitanje zašto Kralj Lear, a ne Richard III, zašto Peer Gynt, a ne Gospođica Julija… I tako redom. Nekako iz iskustva, čini mi se da vrijeme i prilike u kojima živimo uvijek najbolje odgovore na pitanje zašto ovo, a ne ono. Tako je i s Tko pjeva zlo ne misli. Bila je to ideja još od prije nekog vremena, pa sam ponudila predstavu Reneu koji se jako iznenadio tom ponudom, pa je potom umro Relja i svi su ponovno počeli pričati o gospodinu Fuliru, pa je prije nekoliko dana Tomo Ricov u Maksimiru organizirao događanje na tu temu….

Izgleda kao da je nešto u vremenu sklono toj ideji… A s druge strane, nekako mi se čini da je Zagreb zaslužio svoju predstavu, onu u kojoj će se prepoznati grad i mi u njemu, a za koju izgleda da nema boljeg predloška od kultnog filma, kojeg već četiri desetljeća s jednakim zanimanjem iznova gledamo. Ne kažem da ćemo uspjeti, izazov je iznimno težak, ali vrijedi pokušati s pozornice središnjeg nacionalnog teatra otvoriti barem pitanja kakav je bio Grad u kojem živimo u 30-im ili 70-im godinama prošlog stoljeća i kakvi smo mi sada u usporedbi s tim vremenom.

A za Kiklopa ima vremena, treba naime potražiti ključ po kojem nećemo samo dekonstruirati ili rekonstruirati neku kultnu predstavu, već ćemo je iznova znati ispričati ono što je Marinković prije pedesetak godina napisao.

TELEGRAM: Još dok ste bili u ZKM-u pojavila se afera kako ste skloni mobbingu prema zaposlenicima. Neki mediji objavili su da isti problem, navodno, imate i u HNK.

VRGOČ: Takozvana afere o mobingu pratile su me uvijek kada bih otkrila u kazalištu neku nelegalnu djelatnost, ili bih željela promijeniti način rada. Dramaturgija je uvijek bila ista: uslijedila su anonimna pisma citirana u nekom biranom mediju koja su me trebala kompromitirati i zastrašiti, a ja nisam znala kome bih trebala odgovarati, jer se nikada ti anonimni pisci pisama nisu razotkrili, ili izašli iz svoje „anonimnosti“. U njemačkim i većini europskih teatara intendant ili ravnatelj kada dođe u neko kazalište dođe sa svojim ekipom.

To nisu samo umjetnički direktori, već i oni vodeći djelatnici o kojima ovisi organizacija i funkcioniranje kazališta. To kod nas nije slučaj. Ti se konstantno moraš boriti s ljudima koje je zaposlio netko od tvojih prethodnika, koji zataškavaju pogreške iz prijašnjih vremena i nisu spremni na nikakve promjene.

Došla sam u kazalište u kojem sam zatekla iznimno veliki dug, zapuštenost u mnogim segmentima, prazno gledalište s prosjekom od godišnje 30 posto gratis karata, s rijetkim gostovanjima i europskim uzletima. Uz sjajne umjetničke ansamble, zatekla sam neke ljude u iznimno važnim službama koji su se protivili svakom redu i svakom radu te su energiju, koju su trebali uložiti u razvoj teatra ulagali u otpore, ucjene, prijetnje mobingom, dnevne subverzije… No, i to se mijenja.

TELEGRAM: Koliko se kao ravnateljica svakodnevno potrošite na rješavanje tekućih problema pogona i toalet papira? Ostaje li vremena za kreativno promišljanje?

VRGOČ: U omjeru 80:20, i to s većim postotkom za tekuće poslove. Održavati tako veliki mehanizam kao što je HNK, u kojem trenutačno radi više od 500 ljudi, što je jednako broju jedne oveće tvornice, nije lako. Svakodnevno se javljaju problemi, svakodnevno se nešto mora ne samo rješavati, nego većinom „popravljati“. To uzima mnogo vremena i još više energije. No, kada vidiš pomake u svim segmentima, bez obzira kako mali bili i kako se do njih teško dolazi, znaš da se isplatilo.

TELEGRAM : Kakav je vaš odnos prema političkom teatru? Treba li HNK biti oaza u koju će publiku bježati, gledajući domaće tekstove i klasiku, ili i ono mora reagirati na sve ovo političko ludilo, koje nas svakodnevno zapljuskuje?

VRGOČ: Tu se postavlja jedno jednostavno, ali čini mi se za odgovoriti prilično kompleksno pitanje, a to je – kako u vremenu koje je krajnje ispolitizirano definiramo politički teatar? Te na koji način i kome bi se od on danas trebao obraćati? Živimo u vremenu u kojem ništa nije stabilno, te čak ni novine od danas ne mogu pratiti ono što se u međuvremenu na političkoj sceni promijenilo.

Kako mislite da bi teatar to svakodnevno dnevnopolitičko ludilo mogao pratiti? Za mene je politički teatar onaj koji govori o našim osobnim dramama što su u nesrazmjeru s onim društvenim i koje nas čine još osamljenima na političkoj pozornici, na kojoj je odavno sve već razotkriveno. Iako su Ljudi od voska možda i jedina drama Mate Matišića koja eksplicitno ne bi trebala biti tretirana kao primjer političkog teatra, za mene je ona mnogo više politički teatar od njegovih prijašnjih dramskih tekstova.

TELEGRAM: Nekad je HNK imao velike glumačke osobnosti. Kad su na sceni bili Mira Župan, Eliza Gerner, Tonko Lonza, Boris Buzančić, Neva Rošić, Vanja Drach…, javnost se s daleko više poštovanja odnosila prema glumcima, nego danas kad su najveće zvijezde u Hrvatskoj političari i zvijezde realityja?

VRGOČ: Možda će za pedeset, ili sto godina netko pisati da su se vremena kada su na sceni bili Goran Grgić, Dragan Despot, Alma Prica, Nina Violić, Zrinka Cvitešić, Ksenija Marinković, Bojan Navojec, Milan Pleština, Ana Begić, odnosila s mnogo više poštovanja, nego prema tadašnjim zvijezdama. Vremena se mijenjaju, kao što se mijenja i pojam zvijezda te odnos kazališta i estrade.

Trebalo bi istraživati te društvene fenomene. Ali ono što svakako treba istaknuti da je kazalište u posljednje vrijeme postalo opet nekako važno, te da se broj publike povećava, a time i interes prema nama. Svakako ohrabruje da više gledatelja dolazi u kazalište nego na nogometne utakmice i da se o kazalištu govori na mjestima na kojima se donedavno nije govorilo.

TELEGRAM: Ima li mjesta za Olivera Frljića i njegove scenske provokacije u vašoj kući?

VRGOČ: U ovoj kući ima mjesta za sve. Ne mislim da treba postavljati rigidne granice. Ali, treba znati kada što postavljati i koja je publika koja će to gledati. To mi se čini najvažnijim pri osmišljavanju svakog repertoara. Jer, samo predstave koje odgovaraju očekivanju publike i koje u sebi, ovako ili onako, nose znak vremena u kojem živimo mogu izazvati interes i učiniti kazalište živim mjestom susreta i kulturnih dodira.

Ne zanimaju me teatarski muzeji, već kazališta koja se upuštaju u dijalog s vremenom i prostorom u kojem nastaju, s tim da taj dijalog prepuštam ponajprije onima koji predstavu stvaraju i onima koji ju gledaju.

TELEGRAM : Zašto se nikad niste upustili u režiju, kao mnogi ravnatelji, pa i kritičari?

VRGOČ: To me ne zanima, a nemam ni obrazovanja, niti znanja za takve izazove. Držim da moj posao jednako može biti kreativan, kao i režijski, te jednako može pridonijeti boljitku teatra, pa i čitave sredine u kojem se taj teatar nalazi. Volim svoj posao.