Slavenka Drakulić u velikom intervjuu za Telegram: 'Amerikanke nisu mogle vjerovati kad sam im rekla da žene u Jugoslaviji imaju pravo na godinu porodiljnog'

Bolest kao poticaj za početak pisanja knjiga

Nakon što smo joj okolišajući i krajnje delikatno prenijeli našu ideju, Slavenka je odmah, kako je to Grčić predvidio, unatoč tisuću stvari koje su joj se motale po glavi, prihvatila naš prijedlog. Čak je s nama počela razrađivali kako bi se trebao pisati taj dnevnik.

Ovih dana, četrdesetak godina kasnije, prije nego li smo započeli intervju, i Slavenka se prisjetila te anegdote. “Do tada se nisam usudila pisati veće ambicioznije tekstove, bojala sam se da ih neću imati vremena završiti pa mi je taj prijedlog, a i činjenica da sam dobila bubreg, bio poticaj da počnem pisati knjige”.

Presudan životni događaj

Nakon što se oporavila i vratila iz Amerike, Slavenka je donijela tridesetak kartica teksta. Nakon što smo pročitali to jedinstveno svjedočanstvo odmah je bilo jasno da ono daleko nadilazi novinsku formu te da je logično da cijelu tu dramatičnu životnu priču pretoči u knjigu.

“Bolest i prvo presađivanje bubrega bitno su utjecale na moj život. Bila sam mlada, mlad čovjek ne razmišlja o smrti. A ja sam imala potencijalno fatalnu bolest i morala sam na operaciju čiji je ishod, u smislu prihvaćanja bubrega, te 1986. bio neizvjesniji nego danas. I tada shvatiš da moraš odlučiti što ćeš raditi sa sobom te da moraš odrediti životne prioritete”.

Slavenka priča kako je pri tomu imala dvije snažne motivacije: kćer Rujanu te želju da piše o onomu što ju zanima. “Čvrsto sam odlučila da se neću o opterećivati drugim stvarima, da ću izbjegavati raditi stvari koje ne želim”.

Međunarodno nagrađivana autorica

Od te prve knjige, Hologrami straha, u kojoj opisuje svoju bolest i susret sa smrću, Drakulić je još napisala knjige Mramorna koža, Božanska glad, Kao da me nema te Optužena. U tim romanima bavi se ljubavnim pričama, obiteljskim nasiljem i ratnim zločinima te stradanjem silovanih žena. U romanima Frida o boli, Dora i Minotaur te Mileva Einstein, teorija tuge, prati sudbinu žena koje su svoje živote podredile slavnim muževima. U knjizi Tijelo njenog tijela pitala se što čovjeka može potaknuti da posve nepoznatoj osobi donira bubreg.

U zbirci priča Nevidljiva žena i druge priče Slavenka Drakulić piše o ženskom starenju. Za knjigu Oni ne bi mrava zgazili u kojoj je pisala kako obični ljudi postaju zločinci, dobila je na Međunarodnom sajmu knjiga u Leipzigu 2004. “Award for European Understanding”. Njezina posljednja knjiga Café Europa Revisited: How to Survive Post-Communism objavljena je 2021. u velikoj američkoj izdavačkoj kući Penguin Random House što joj je omogućilo odličnu vidljivost.

Objavljivala je u najvažnijim svjetskim medijima

U sedam publicističkih knjiga Drakulić, koja je među najprevođenijim hrvatskim piscima, piše o situaciji u post-komunističkim zemljama, nacionalizmu i ratovima u bivšoj Jugoslaviji, o životu u Europskoj uniji. Istodobno s objavljivanjem knjiga Drakulić je pisala u najvažnijim svjetskim novinama i časopisima kao što su The Nation, The New Republic, The New York Times Magazine, The Los Angeles Times, Harper’s, Ms., The New York Review of Books, The Guardian, The Observer, Spectator, Die Zeit, FAZ, Frankfurter Rundschau, Der Standard, Profil, die Presse, Dagens Nyheter, Politiken, La Stampa.

U Zagrebu su ovih dana predstavljene dvije njene knjige u izdanju Frakture: reizdanje eseja U kavani Europa koji su na engleskom objavljeni 1996., te prijevod nastavka te prve knjige, Café Europa Revisited: How to Survive Post-Communism koji je izašao pod naslovom Ponovno u kavani Europa: kako preživjeti post-socijalizam, obje u prijevodu Rujane Jeger.

U njima Drakulić podsjeća čitatelje kako se nekada živjelo u Jugoslaviji i drugim socijalističkim zemljama, kako je protekla tranzicija, tko su gubitnici i dobitnici, je li sloboda donijela blagostanje, jesu li se ostvarila očekivanja građana Istočne Europe, kako su se na njihove živote odrazili Brexit, financijska i izbjeglička kriza, rast nacionalizma i ksenofobije.

Sedam dana na respiratoru

No, ni s drugim presađivanjem bubrega nije bio kraj zdravstvenim problemima Slavenke Drakulić. Prije nešto više od godine dana zarazila se koronavirusom. “Korona je bila strašna, srećom najgoreg razdoblja, onog na respiratoru, uopće se ne sjećam. Liječnici su dva puta dnevno zvali mog supruga izvještavajući ga o situaciji, a jednom su priznali da ne znaju hoću li preživjeti taj dan jer je moje stanje bilo kritično”.

Sedam dana provela je na respiratoru, a prave patnje počele su kad je prebačena u intenzivnu njegu. “Teško je opisati ono što čovjek osjeća, no najgori je osjećaj potpune slabost i nemoći. Nisam mogla pomaknuti ruke niti noge, trebalo mi je tjedan dana da sjednem… A nisam mogla ni govoriti jer mi je grlo stradalo od intubacije”. Nakon sedam dana prebačena je na odjel koji je blaži od intenzivne njege, a potom u normalnu bolesničku sobu.

“Tu me dočekalo iznenađenje jer su u sobi zajedno bili muškarci i žene. Pitala sam ih kako to, a oni su mi odgovorili da im je neracionalno držati muške i ženske odjele u situaciji epidemije, jer onda jedan može biti poluprazan, a drugi ne može primiti pacijente jer je prepun”. Tako su praktični i racionalni Skandinavci riješili problem nedostatka kreveta.

Ljudi koji se ne žele cijepiti su bahati i bezobzirni

Poslije svega toga provela je deset dana na rehabilitaciji. “Prvo mi je trebalo vremena da stanem na noge, a onda još tjedan dana da dođem od kreveta do prozora. Nisam mogla jesti normalnu hranu pa su me hranili proteinskim napitcima koji su me polako vraćali u život”. S obzirom na sve što je prošla ne čudi njena zgroženost ponašanjem ljudi koji se ne žele cijepiti.

“Potpuno mi je neshvatljivo da ne žele koristiti cjepivo koje je najveće dostignuće moderne znanosti i medicine. Ljudi se ponašaju bahato i bezobzirno, a kod mnogih se vidi da odbijaju cijepljenje zbog raznih frustracija koje akumuliraju u sebi. Ako sam se ja, kao osoba s velikim komorbiditetom, cijepila dva puta, onda se može zaista svatko”, zaključila je Drakulić.

Dezinformiranje na društvenim mrežama

Kaže kako je svjesna da su takvom otporu veliku ulogu odigrale društvene mreže preko kojih su se objavljivale brojne lažne vijesti i netočnosti što je zbunjivalo i plašilo ljude. Mnogi zbog toga ne znaju komu da vjeruju, tko govori laži, a tko istinu.

“Očito je da postoji problem solidarnosti. Pojam javnog interesa u bivšim socijalističkim društvima ostao je nerazvijen. Ulogu brige za druge imala je država. Međutim, možda se zbog toga i razvilo nepovjerenje u državu i njene mjere”, ispričala je Drakulić te dodala da je nedavno medicinski časopis The Lancet zaključio da se, na primjer, baš to dogodilo u Rusiji.

“Društvene mreže svuda u svijetu razvile su snažnu propagandu protiv znanosti, bez dokaza i argumentacije, i to je nažalost dovoljno da se dobar dio ljudi ponaša posve iracionalno.”

Postojane razlike između istoka i zapada

Drakulić drži da između istoka i zapada Europe još uvijek postoje kulturološke razlike. “Mnogi su očekivali da će bivše socijalističke države brzo prevladati te razlike, no pokazalo se da taj proces ide puno sporije. Očekivanja u bivšim socijalističkim državama bila su nerealna. Ljudi kao da su vjerovali da će im život s demokracijom i kapitalizmom odmah postati ljepši, da će postati i bogatiji… Sanjali su o tomu da mogu slobodno putovati i da mogu kupiti u samoposluzi što žele.

“Pitanje demokracije, ljudskih prava i drugih sloboda”, tvrdi Drakulić, “bilo je u drugom planu”. S druge strane, i zapadnjaci su također vjerovali da će se te zemlje promijeniti preko noći. Osim toga, mnoge pojedince je neočekivana sloboda zatekla potpuno nespremnima, dok su se mnoge zemlje našle u novoj situaciji posve nezasluženo. “Samo su se Poljaci borili za promjene i kao reakciju doživjeli su vojni udar. Makar je pad socijalističkog režima i njih iznenadio, oni su bili spremniji.”

Problem su slabašne demokratske institucije

To je vjerojatno razlogom zašto se dubinske promjene nisu ni do sada realizirale. “Ponajprije u mnogim bivšim totalitarnim državama nije uspostavljena istinska demokracija. U njima postoje demokratske institucije, imaju slobodne izbore, parlament, višestranačje, ali su de facto ostale autoritarne države. Sve se formalno promijenilo, ali autoritarni sistem upravljanja ostao je isti”.

Pri tomu Drakulić ističe primjer Mađarske. “Pogledajte Viktora Orbana koji je bio liberal, a sada je neupitni autokratski vladar. Demokratske institucije postoje, ali više u formalnom smislu. Slična je situacija u Rusiji gdje se Vladimir Putin ponaša kao car, a da, primjerice, o Bjelorusiji i nekim drugim državama i ne govorimo”.

Dok je Franjo Tuđman bio na čelu Hrvatske, upozorava Drakulić, i ona je prošla tu autoritarnu fazu, a autoritarni tip vladavine Slobodana Miloševića danas slijedi Aleksandar Vučić. “Ne postoji tečaj za ubrzani razvoj demokracije. Mnoge od tih država preskočile su iz feudalizma u socijalizam, a to se sada pokazuje u mnogim aspektima života, pa i u sadašnjem nesnalaženju u novoj situaciji”.

Korupcija je postala sistem

U knjizi Ponovno u kavani Europa, kako preživjeti post socijalizam, Slavenka Drakulić, među ostalim, kao ilustraciju ponašanja starih članica EU spram novih, navodi kako se neke zapadne tvrtke proizvodile robe za istočna tržišta koje su bile slabije kvalitete od onih za tržište zapada. “To je dodatno razočaralo građana bivših socijalističkih država te ih učvrstilo u uvjerenju da ih se tretira kao građane drugog reda. I naravno, ne treba gajiti iluzije da su stare članice EU primile u svoje redove nove članice samo kako bi se proširila demokracija, njih je ponajviše zanimalo da dobiju nova tržišta”.

Osim primjera s hranom, deterdžentima i drugom robom lošije kvalitete za istočna tržišta, odnos zapadnih država vidi se i po tomu što su početkom devedesetih godina, primjerice u Švicarskoj, porezni organi umanjivali poreznu osnovicu za dva posto kompanijama koje su poslovale s istočnim državama. Tih dva posto je bilo namijenjeno plaćanju mita kupcima njihovih roba i usluga u post socijalističkim državama. Na taj način su poticale korupciju.

“Da, oni su nas korumpirali a mi smo se grčevito branili! Šalu na stranu, korupcija je rak rana svih država u tranziciji jer je s vremenom postala način rada, dakle sistem. Korupcija postoji u svim državama, ali one se bore protiv toga pa se korupcija svede na individualne slučajeve”, napominje Drakulić te objašnjava da se niti jedna vlada u nas i u drugim istočnoeuropskim zemljama nije željela ozbiljno uhvatiti u koštac s tim problemom jer je previše onih koji od korupcije imaju koristi.

Najsramotnija epizoda u hrvatskom novinarstvu

Životni prioriteti koje si je odredila nakon presađivanja bubrega pomogli su joj da lakše prebrodi napade i nepravde koje su joj nanesene početkom devedesetih godina. “Nisam sklona praviti od sebe žrtvu… Optužena sam s nekoliko kolegica da smo ‘vještice’ u tekstu koji smatram jednim od najsramotnijih epizoda u hrvatskom novinarstvu. Svaka od nas nakon desetak godina dobila je sudsku parnicu”.

Objašnjava kako se time nije željela baviti niti dopustiti da ju to potpuno zaokupi. “Prošla sam i gore stvari, naprosto znala sam da to nije najgore što me snašlo u životu”. Najteže joj je pala nemogućnost objavljivanja tekstova u hrvatskim medijima nakon te sramotne epizode, a osim toga mučio ju je taj osobni osjećaj nepravde. Olakotna okolnost je to što je već surađivala s američkim i njemačkim medijima, pa joj nije bila ugrožena egzistencija. “Sve sam to izdržala jer sam imala druge prioritete u životu, pa sam se znala tim problemima nositi”.

Pionirka feminizma na ovim prostorima

Uz to u to vrijeme Drakulić je već živjela sa svojim trećim mužem, Richardom Swartzom, švedskim novinarom i književnikom, pa je puno vremena provodila u Švedskoj te u SAD-u gostujući kao predavačica na univerzitetima. U Hrvatskoj je pak najviše vremena provodila u Istri, gdje nije osjećala nikakve pritiske niti neugodnosti.

Za razliku od Drakulić, dio njenih kolegica, kojima je također nanijeta golema nepravda, bio je prisiljen otići zauvijek iz Hrvatske. Među njima su glumica Mira Furlan, književnica Dubravka Ugrešić koja živi u Nizozemskoj ili Rada Iveković koja je otišla u Francusku. Neke druge su, poput Vesne Kesić, prestale s pisanjem.

Na primjedbu kako je s nekim od tih prijateljica pokrenula pokret feminizma u nas koji ju je odredio u najranijoj fazi njenog javnog djelovanja, Slavenka je uzdahnula: “Isuse kad pomislim kako je to davno bilo”. Tada se okupila mala grupa žena koje su uglavnom studirale na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i koja je željela promijeniti odnos spram žena. Za razliku od Zapada gdje su se žene zalagale za promjene zakona kako bi postale ravnopravne, one su željele popraviti stvari unutar postojećih zakonskih okvira.

Nasilje u obitelji je bio nepoznat pojam

U Jugoslaviji su, naime, zakoni predviđali ravnopravnost i emancipaciju žena, pa je postojala dobra osnova emancipacije. “Međutim, prije Drugog Svjetskog rata mi smo bili zemlja u kojoj je živjelo 80 posto seljaka. Pokazalo se da postoji velika razlika u ravnopravnosti žena između javne i privatne sfere, u kojoj je još uvijek prevladavao patrijarhalni mentalitet karakterističan za seljačku kulturu općenito. Dakle, u kući je položaj žena bio zaista težak.”

Žene su bile puno opterećenije od muškaraca. Na njima je ležala cijela kuća i domaćinstvo te odgoj djece, a tada još nije bilo govora o nasilju unutar obitelji. “To su bile stvari o kojima se moralo progovoriti jer se samo tako mogla osigurati ne samo ravnopravnost nego i zaštita žena. Sjećam se, jedan mi je sudac negdje potkraj sedamdesetih godina rekao da se ne sjeća je li u svojoj praksi imao slučaj nasilja u obitelji.”

Politika ih je optuživala da to rade na poticaj iz inozemstva, dok su istodobno u medijima mogle objavljivati svoje tekstove. “Nije bilo nikakve cenzure, a u tom trenutku mi smo bili jedina grupa žena u socijalističkim zemljama koja se borila za poboljšavanje položaja žena u društvu i politici”.

Šokirala je Amerikanke

No, kad je 1983. godine prvi puta otišla u SAD na feminističku konferenciju i kad je pričala kako u nas žene imaju pravo na godinu dana porodiljnog dopusta, da imaju pravo na pobačaj te da su u pravilu za isti posao plaćena i kao muškarci, puno Amerikanki to nije moglo vjerovati. “I što je za njih još gore, ni danas mnoge žene nisu tamo u puno boljem položaju”, napominje Drakulić.

I danas se bavi pitanjem položaja žena, ali ne više aktivistički već kroz pisanje. Zbog toga je Fraktura prošle godine ponovo objavila Smrtne grijehe feminizma s dodatkom u kojem je odabrala tekstove koji pokazuju kontinuitet pisanja s feminističkog stanovišta do današnjeg dana. “Stalo mi je da to što sam radila ostane kao neki povijesni dokument i da ženska povijest ne započinje uvijek od nule”.

Zašt #MeToo nije zaživio u Hrvatskoj?

S obzirom da je pokret #MeToo postao dio borbe za ženska prava, zanimalo nas je kako Drakulić gleda na činjenicu da on nije zaživio u Hrvatskoj ni na prostorima bivših socijalistički država. S tim problemom Drakulić se bavi i u svojoj najnovijoj knjizi.

“Ponajprije to je američki fenomen koji je potekao iz Hollywooda, a ne europski. On se na ovim prostorima osjetio kao neka daleka jeka, o njemu se pisalo samo na društvenim mrežama, u Mađarskoj je, primjerice, koliko znam javno iznesen samo jedan slučaj. U Švedskoj je odjek bio upravo suprotan”, priča Drakulić, “Bilo je mnogo slučajeva imenovanja seksualnih napasnika uglavnom iz svijeta industrije zabave, televizije, a kampanja #MeToo dovela je do promjene zakona.”

No to nije bio pokret, ističe Drakulić, već kampanja, koja je imala velikih mana. “Dobro je da se o progovorilo o seksualnom uznemiravanju i nasilju te da se prokazalo nasilnike. No problem je u tomu što se to činilo bez oslanjanja na zakonsku proceduru. Muškarci su odmah gubili posao i ugled na osnovu svjedočenja žena. Pa iako su vjerojatno bili pravedno optuženi, bilo je to bez pravnog okvira, bez mogućnosti obrane. Nema odurnijeg od seksualnog zlostavljanja, ali s optužbama treba biti oprezan da ne stradaju nevini.”

Doživljaj uznemiravanja je kulturološki uvjetovan

Kad se radi o uznemiravanju Drakulić upozorava da valja znati da je doživljaj uznemiravanja kulturološki uvjetovan. U Istočnoj Europi, smatra Drakulić, kampanja nije naišla na odjek, jer te zemlje imaju drugačiju kulturu. “Primjerice, u toj mačo kulturi žene su odgojene tako da dobacivanje na ulici ne doživljavaju kao uvreda i poniženje do te mjere da takvo ponašanje prijave policiji”.

Kako bi ilustrirala taj odnos Drakulić je ispričala kako je prije pojave #MeToo, još 2014. godine, napravljeno veliko istraživanje o seksualnom uznemiravanju na 42.000 žena iz 28 europskih zemalja. Ono je pokazalo da se najugroženijima osjećaju Skandinavke, njih čak 81 posto izjavilo je da su doživjele seksualno uznemiravanje. Istodobno, samo 32 posto Poljakinja i Rumunjki i još manje žena u Bugarskoj izjasnilo se da se osjećaju ugroženima.

“Meni se čini prilično jasno da su u pitanju različite kulture. Naime, žene na zapadu nemaju problema s prijavljivanjem seksualnog uznemiravanja, za razliku od Istoka gdje žene toleriraju takvo ponašanje jer društvo, a ne one same, u tomu ne vidi nikakav problem.” Na sličan način društva na Istoku i Zapadu odnose se spram seksualnog zlostavljanja u Crkvi. Drakulić drži da se u Hrvatskoj ne može dogoditi ono što se dogodilo u Francuskoj i unatoč toga da čak i papa Franjo inzistira da se takve pojave razotkriju i osude.

Nekonvencionalna od rane mladosti

S obzirom na toliki broj objavljenih knjiga i tekstova jasno je da je Slavenka Drakulić, unatoč narušenog zdravlja, žena neiscrpne energije, snage i volje. To se najbolje može prepoznati u njenom čvrstom, pa i oštrom glasu koji godinama nije izgubio ni na snazi ni na odriješenosti.

“To je očito stvar karaktera”, objašnjava Drakulić što potvrđuje i način njenog života. Od najranije mladosti živjela je nekonvencionalno, sa 16 godina prokrstarila je Europom u vreći za spavanje, radila je u Švedskoj, tri je mjeseca živjela u Parizu pod čuvenim mostom Pont de Neuf, s 18 godina ostala je u drugom stanje te se prvi puta udala. O tom razdoblju života međutim nikada nije pisala niti želi govori o tomu.

Nakon toga diplomirala je sociologiju, odgajala kćer, počela pisati, zaposlila se, no onda je to mirnije razdoblje života prekinula bolest i transplantacija bubrega. Prvu i drugu operaciju imala je u SAD. Prvo je pisala u Poletu, potom u Startu te u Danasu. Početkom devedesetih udala se za Richarda Swartza i od tada živi na četiri adrese, u Istri, Zagrebu, Beču, Stockholmu. Neprestano je putovala svijetom sve dok se nije dogodila pandemija korona virusa. Te dvije godine najviše vremena provodila je u Istri, uživajući u miru, tišini…

Osobit uvid aktualne procese

Kao osoba koja puno putuje te živi na četiri adrese, Slavenka Drakulić kaže kako je u prilici bolje vidjeti procese koji se događaju u Europi. Drži kako se sada vidi koliko su Britanci pogriješili kad su izglasali Brexit, da Poljaci vjerojatno ipak neće krenuti tim putem, da Mađarska pokušava razbiti EU iznutra, ali da je problem izbjeglica i imigranta, o čemu i piše u novoj knjizi, vrlo kompleksan.

“Velika migracija u Europsku uniju 2016. posljedica je ratova i političkih nemira, a takve su migracije zapravo nezaustavljive. Ljudi i dalje bježe tamo gdje misle da im je bolje, naravno izbjeglicama treba dodati i ekonomske imigrante, a Europa se ne može ograditi žilet žicom. Pitanje je koliko će se dugo svi oni zadržati u Turskoj.”

Kad se dogodio prvi val, tvrdi Drakulić, većina zemalja dobro je reagirala pa i Hrvatska. “Ali zato što je naš zadatak bio da izbjeglice stavimo u autobuse i na željeznicu te da ih prevezemo do Austrije. No, sad kad je Hrvatska postala vanjska granica EU, i kad je dobila zadaću da zaustavi izbjeglice, situacija se promijenila. Više nismo tako gostoljubivi, upravo suprotno. No, to nam Bruxelles očito ne zamjera. Uostalom, na problemu izbjeglica pala je i Angela Merkel jer je njena politika raširenih ruku doživjela poraz”.

Oživljavanje nacionalnih granica

Ta je politika, kaže, i u Švedskoj izazvala probleme. “Švedska je dala azil 160.000 izbjeglica, najviše u Europi u odnosu na broj stanovnika. Država je bila velikodušna, dali su im stanove, pomoć, omogućili zdravstvenu zaštitu, školovanje djece… Kad su istraživanja pokazala da se najviše novaca iz socijalnih fondova troši na izbjeglice, građani su promijenili raspoloženje, a to se ubrzo očitovalo u promjenama na političkoj sceni.

Tako je stranka Švedski demokrati, mala i beznačajna desna stranka, posljednjih godina počela jačati. Sada su druga stranka po snazi u državi. Te su promjene, odnosno skretanje glasača udesno, bile brze, i to ne samo u Švedskoj već i u drugim državama EU.” Izbjeglice i korona kriza poljuljale su ideju Europske unije bez granica. “Za vrijeme korona virusa ponovo su oživjele nacionalne granice, države EU počele su jedne drugima potkradati medicinski materijal poslan iz Kine, nisu slali pomoć Talijanima kad je tamo bilo najgore. I sve je to unazadilo ideju zajedništva.”

Kako se boriti protiv odljeva mozgova?

Kad se problem izbjeglica stavi u kontekst depopulacije, od koje pate sve članice EU, onda je jasno da će mnoge zemlje na kraju morati uvoziti radnu snagu. I tu se javlja treći fenomen, a to je odljev mozgova iz bivših socijalističkih država. To više nisu radnici na bauštele, već visoko obrazovani stručnjaci i njihov odlazak teško pogađa njihove države.

“Eto, iz Rumunjske je otišlo oko 20.000 liječnika i još više medicinskih sestara pa je zdravstveni sustav te zemlje pred kolapsom. U EU živi oko četiri posto unutarnjih migranata, onih koji su iz Rumunjske, Bugarske, Češke, Latvije, Hrvatske, otišli raditi u Njemačku, Austriju, Irsku, ranije i Veliku Britaniju… I naravno da to izaziva probleme u zemljama koje ostaju bez visokoobrazovanih ljudi koji bi trebali biti motor njihova razvoja”.

U nekim zemljama razmišljalo se da od takvih traži da plate školovanje ili da se moraju vratiti nakon pet godina rada u inozemstvu. Umjesto tih besmislica, Slavenka Drakulić drži da bi se političari trebali zapitati zašto se odlazi iz njihovih zemalja. “Nitko ne odlazi jer mu je dobro, svi su otišli u potrazi za kvalitetnijim životom. Stoga bi se morali potruditi da u svojim zemljama stvore uvjete da ljudi ne trebaju odlaziti živjeti u inozemstvo, a ne osnivati ministarstvo za demografiju”.