Nekad je nužno odabrati stranu

Slavenka Drakulić i Rajko Grlić prisjećaju se Dubravke Ugrešić: ‘Bila je najtransparentnija žrtva nacionalističkog ludila 90-ih’

Ivica Buljan kaže pak da se literatura Dubravke Ugrešić može usporediti sa stvaralaštvom Miroslava Krleže

Status preminule Dubravke Ugrešić u hrvatskoj književnosti najbolje je definirala književnica i novinarka Slavenka Drakulić: „ Svijet ju je volio, a hrvatska javnost – kako kada. Možda će nam tek njezin odlazak osvijestiti koliku je prazninu ostavila iza sebe“.

Bojim se, nažalost, da se ta očekivanja Slavenke Drakulić neće ostvariti. U nekrolozima se uglavnom spominje da su joj djela prevedena na dvadesetak jezika, da je dobitnica više uglednih međunarodnih nagrada i priznanja, među njima i nagrade Neustadt, da je predavala na najboljim europskim i američkim sveučilištima.

Tek tu i tamo podsjeća se da je bila kandidatkinja za Nobelovu nagradu iz književnosti, a vrlo rijetko govori se o kvaliteti njene literature. Samo se nekolicina književnih znalaca odvažila napisati da je Dubravka Uglješić najbolja suvremena hrvatska književnica.

Vrijeme koje ju je odredilo

To ne treba čuditi. I sama je govorila kako se trudi biti prisutna na hrvatskoj kulturnoj sceni, ali da ne uspijeva. Žalila se kako u knjižarama možete kupiti tomove knjiga hrvatskih književnika, ali njene ćete rijetko naći i to tek u ponekim knjižarama. Stoga ne čudi što je znala rezignirano zaključiti da u hrvatskoj književnosti jedva da postoji. Za razliku od svjetske, gdje je već zauzela istaknuto mjesto.

Na pitanje zašto se to događa filmski redatelj i književnik Rajko Grlić odgovara da je to zbog toga što je Dubravka Ugrešić najtransparentnija žrtva nacionalističkog ludila s početka devedesetih godina. „Njeno je stvaralaštvo svojevrstan spomenik vremenu koje ju je zauvijek odredilo u životu. Nakon što je napisala niz sjajnih knjiga, preko noći proglašena je izdajicom, iz voljene i cijenjene književnice pretvorena je neprijateljicu Hrvatske.“

Razlog: u jednom od najprljavijih i najsramotnijih tekstova pod naslovom Vještice iz Rija, Dubravka Ugrešić, zajedno sa Slavenkom Drakulić, Jelenom Lovrić, Vesnom Kesić, Radom Iveković, optužena je da se protivila organizaciji kongresa PEN kluba u Hrvatskoj te da je prikrivala srpske zločine i silovanja žena u Domovinskom ratu.

Nakon toga krenula je lavina uvreda i šikaniranja: susjedi su joj dobacivali da se mora iseliti iz Zagreba, dio kolega s fakulteta okrenuo joj je leđa, ljudi na ulici su je vrijeđali, primala je zastrašujuće pismene prijetnje, u medijima su objavljeni njena adresa i telefon pa je za njom praktički raspisana medijska potjernica.

Morala je napustiti Zagreb

Nakon svega, malo je onih koji ne bi pobjegli u inozemstvo. U takvom neprijateljskom ozračju morala je napustiti Zagreb. Odselila je u Nizozemsku u Amsterdam gdje je boravila do kraja života. Zbog žestoke kritike nacionalizma i šovinizma u inozemstvu je stekla status političke disidentice.

Tako je, priča Rajko Grlić, Dubravka Ugrešić postala jedna od najtransparentnija žrtva nacionalističke histerije koja je vladala početkom 90-tih godina u Hrvatskoj. „Bila je to najveća nesreća njenog života.“

Više puta Ugrešić je pričala kako su pravi umjetnici užasno ranjivi i nesigurni, pa ne čudi da je sve ono što joj se događalo ostavilo trajnog traga na ne samo na njoj nego i njenom stvaralaštvu.

Njezin čuveni Patchwork roman

Nakon što je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala komparativnu i rusku književnost, Dubravka Ugrešić zaposlila se u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Postaje poznata široj javnosti po romanu Štefica Cvek u raljama života, s podnaslovom Patchwork roman. U tom romanu na ironičan i duhovit način poigrava se u to doba iznimno popularnim ljubićima, a kasnije je po njemu Rajko Grlić snimio film U raljama života.

U svom prepoznatljivom postmodernističkom stilu, u kojem propitkuje odnos ozbiljne i popularne kulture, nastale su zbirke kratkih priča Poza za prozu, Život je bajka, te roman Forsiranje romana-reke. Zajedno s profesorom Aleksandrom Flakerom uredila je Pojmovnik ruske avangarde, djelo u devet svezaka.

Slavenka Drakulić prisjeća se dana kad je došao rat i kad se naša lakoća bivanja promijenila zauvijek. „Dijelile smo sudbinu progonjenih „vještica“, otišle smo svaka u svoju vanjsku ili unutrašnju emigraciju, kao i druge naše kolegice. Biti spisateljica, k tome glasno izražavati svoje mišljenje, nije ovdje ni danas neka sreća.“

Slavenka Drakulić objašnjava da je svijet prepoznao njezine spisateljske i intelektualne vrijednosti zato što je zaista bila odlična i važna. „Pogotovo je bila važna za ovu malu književnost, na ovom malom jeziku, u ovoj zemljici gdje se rodila slučajno, poput svih nas.“

Najugledniji američki i europski listovi

Rajko Grlić pak tvrdi da nitko od ljudi koji su odselili u inozemstvo nije to primio tako strašno kao Dubravka Ugrešić. „To iskustvo nikako nije mogla istjerati iz sebe, ta nesreća njenog života trajno ju je obilježila. I uvijek se vraćala na tu temu.“

Njeno stvaralaštvo poslije devedesetih, posebice u vrhunskim knjigama poput Muzeja bezuvjetne predaje i Ministarstva boli, bili su pod snažnim utjecajem traume, frustracija, izgnanstva i nepravde koja joj je nanesena. Veliku pozornost u inozemstvu izazvale su njene zbirke eseja, Američki fikcionar, Kultura laži, Nikog nema doma, Napad na minibar i Europa u sepiji.

Tekstove su joj objavljivali najugledniji američki i europski listovi, a esej joj je štampao i New York Times Book Review, najprestižniji časopis za književnost i kulturu u svijetu. Njena promišljanja o previranjima u istočnoj Europi, o globalizaciji i kulturi, uzimana su s velikim uvažavanjem.

Nije se pomirila s nacionalizmom

Grlić je istaknuo da je poznavao dvije potpuno različite Dubravke Ugrešić, onu do devedesetih godina, i onu poslije toga. „Bila je prijateljski nastrojena prema svim ljudima, otvorena, uvijek spremna na šalu i zezanciju. Nakon 1991. potpuno se zatvorila, imala je osjećaj da ju proganjanju, da svi atakiraju na nju.“ Prestala se javljati prijateljima i dolaziti u Hrvatsku. „No uvijek je imala do kraja jasno stajalište pa je za svakog tko je ostao ili se vratio mislila da je napravio strašan kompromis na koji ona nije pristajala.“

Unatoč svim nesrećama, što pokazuje koliko je ipak bila snažna i hrabra, Dubravka Ugrešić postala je međunarodno priznata književnica. Nikada se nije pomirila s nacionalizmom, a to je objašnjavala činjenicom kako se u svijetu etničkih, religijskih i ideoloških koordinata naprosto ne snalazi. Žalila se kako je hrvatsko društvo s promjenama, nacionalizmom, ratom, enormnim utjecajem Crkve postalo rigidno, retrogradno i na svoj način sumanuto, tako da svaka normalna reakcija i svaki poziv na normalnost zvuči subverzivno.

Krleža je bio izolirani incident

Držala je da su sva etiketiranja, od toga da netko mrzi svoju domovinu do toga da je jugonostalgičar, obična glupost i promašaj. Isticala je da je nacionalizam tako duboko ušao u sve pore hrvatskog i ostalih postjugoslavenskih društava, da je postao prirodan poput zraka koji se udiše.

Tvrdila je da je kulturna izvrsnost u Hrvatskoj iznimka i incident. Zbog toga za nju Miroslav Krleža nije bio predstavnik hrvatskog književnog kontinuiteta, već izolirani kulturni incident. Kao dokaz tomu navela je listu akademika, profesora književnosti, kritičara koji se u Hrvatskoj drže vrhunskim književnim predstavnicima.

Upozoravala je također da nikada nisu bile žešće i primitivnije ideološke manipulacije s kulturom kao danas, a da je politička apatija uzrok mnogih ružnih stvari koje živimo. Zaključila je kako ju je strah da još ružnije tek dolaze.

Za ispriku nije kasno, no…

Dramaturg i kazališni redatelj Ivica Buljan uvjeren je da se literatura Dubravke Ugrešić može usporediti sa stvaralaštvom Miroslava Krleže te da bi, kao u slučaju Krležine smrti, jedan dan zbog smrti Dubravke Ugrešić, trebalo proglasiti Danom žalosti.

Zaključio je kako iskrenu ispriku nije kasno uputiti ni nakon fizičkog nestanka. Nažalost, ni to ne treba očekivati. Ime Dubravke Ugrešić zauzeti će iznimno važno mjesto u povijesti hrvatske književnosti, kad će ga, dakako, ocjenjivati objektivni stručnjaci. A, do tada će njena literatura u Hrvatskoj biti više-manje ignorirana te će i dalje tavoriti na marginama.