Drakulić pripovijeda o bračnim odnosima koji se s vremenom dezintegriraju i pretvaraju u sitna predbacivanja i trajnu zlovolju, o novootkrivenoj strasti u zrelim godinama, o našoj zarobljenosti u tijelu, o činjenici da sve naše misli, sva naša kreativnost, sve naše težnje i želje, sav naš psihofizički napredak ovise o vrlo tankoj koži koja naše tijelo drži na okupu. Knjigu će premijerno predstaviti na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu početkom rujna, što je i povod za ovaj razgovor s jednom od najprevođenijih hrvatskih spisateljica.

TELEGRAM: Vaša nova knjiga bavi se starošću, bolešću, nemoći – svime onime što postaje aktualno kad se čovjek približi smrti nekim prirodnim tijekom protoka godina – meandrirajući između svojevrsne dijagnoze tuge čekanja neizbježnog kraja i sjećanja. Može li se i u ovakvoj vrsti “svođenja računa” govoriti o nekom obliku sazrijevanja? Iznenađujete li sami sebe ponekad u tim promišljanjima?

DRAKULIĆ: Knjiga se bavi temama o kojima nije uobičajeno govoriti u društvu, a bogme nije ni ugodno. Tko želi slušati tuđe tužaljke? Dosta nam je naših. Ljudi su svjesni i starosti i bolesti, smrti, gubitka, izdaje, padova, poniženja i straha, ali o tome izbjegavaju misliti, a pogotovo govoriti. Ali kad ovo već nisu teme razgovora, mogu biti – i često jesu – tema književnosti. No tu ima različitih priča, neki se likovi zaista bave svođenjem računa, financijskih na primjer, neki se pitaju o smislu, ili pokušavaju doznati istinu o sebi, neki se prisjećaju svojih promašaja, a neki nemaju više snage da bilo što učine jer im istječe vrijeme.

Ali čini mi se da starenje, međutim, ne znači nužno i sazrijevanje. Sazrijevanje osobe podrazumijeva samosvijest, a meni izgleda da to nije dominantno obilježje starosti. Zrelost, u smislu staloženosti, znanja o svijetu i o sebi u tom svijetu, treba mir i vremena za refleksiju. Zrelost nam nije dana, ona se stječe i zapravo je pitanje koliko je danas ljudima stalo do toga, koliko se zrelost smatra vrijednošću u društvu.

TELEGRAM: U ovoj prozi čitam jednu posebnu vrstu lirične sugestivnosti; možda, nisam sigurna, nostalgije. Postajete li s godinama nostalgični za nekom starom sobom?

DRAKULIĆ: Vjerujem da nas u nekim godinama barem na kratko sve obuzme nostalgija. Ona se prije svega odnosi na djetinjstvo i mladost. Mada bih rekla da nostalgije u ovim pričama nećete naći. Što se mene osobno tiče, realistična sam osoba i nisam sklona vraćanju u prošlost, niti žalim za nekom starom sobom. Nisam sanjala niti planirala nešto što mi se nije ostvarilo, pa da se zbog toga moram vraćati u bolju prošlost. Moja je mladost bila opterećena raznim problemima i, vjerujte mi, ne bih se rado tamo vratila.

TELEGRAM: Puno je u ovim pričama bolnica, bolesti, boli, traumatičnih tjelesnih iskustava, o čemu pišete bez romantizacije ili trivijalizacije. Je li teško izbjeći zamku književne eksploatacije patnje?

DRAKULIĆ: Pa književnost je nekako zadužena za razne oblike patnje, gubitaka, straha i svakovrsne nesreće. Naime, kao što znamo još od Lava Tolstoja, dosadno je pisati o sreći i zadovoljstvu. Ipak, iz mog iskustva najteže je pisati o fizičkoj boli. Zapravo nas pokušaj da izrazimo veliku bol dovodi do samog ruba jezika. Naime, bol ukida jezik i svodi ga na krikove, urlike, jecaje… Isto je i s opisom boli, pokušajem da je izrazite u književnosti. Morate pribjeći usporedbama i metaforama i raznoraznim stilskim figurama i trikovima da biste čitateljima približili to iskustvo. Baš kao što riječi izmiču čovjeku koji osjeća bol, tako one izmiču i piscu.

TELEGRAM: Sve vaše žene, ne mogu se oteti tom dojmu, “žrtve” su muškaraca, čak i u odnosima koji djeluju harmonično. Uvijek dominacija, nasilje – makar i verbalno, psihološko. Mora li biti tako? Muškarci su zajedljivi, često i pakosni… jer su ustvari slabi? Trebamo li ih, na kraju, žaliti?

DRAKULIĆ: U pravu ste utoliko što su moji likovi uvijek ženski. Na primjer, u romanima o Fridi Kahlo, Dori Maar i Milevi Einstein opisujem njihove odnose s muškarcima kao odnose moći. Svaki je takav odnos, odnos moći. Ali kako se radi o poznatim osobama, utoliko je zanimljiviji kao tema romana ili priče. Naravno da žene ne moraju biti žrtve, ali povijesno to jesu.

Međutim, u romanima me ne zanima toliko njihova društvena potlačenost u smislu analize neravnopravnosti, već teške situacije u kojima se žene zbog toga nađu i ne nalaze izlaza, nemaju podršku društva. Muškaraca, kao i žena, ima svakakvih, mnogi od njih ne koriste moć koju im daje društveni položaj. Ali ne mislim da ih trebamo sažalijevati kao, ustvari, slabiji spol – mada to često jesu. Ne bi trebalo sve dok imaju mogućnost izbora da tu moć iskoriste.

TELEGRAM: Što o nama govori “slučaj” Rodnih studija i kleropopulistička nazadnjačka interpretacija koja nastoji spriječiti njihovo uvođenje? Kako objašnjavate zemlju koja živi na korak od Zapada s kojim se silno želi gospodarski izjednačiti, koja svako spominjanje roda automatski tumači kroz nepoželjnu “ideološku” matricu?

DRAKULIĆ: Bojim se da vaše pitanje sadrži i odgovor! Reakcija na uvođenje Rodnih studija govori prije svega o neobrazovanosti i neznanju, o primitivnosti ali i strahu od žena. No cijela ta priča nije nova. Dapače, rekla bih da se ovakav rezultat, tj. pokušaj sprječavanja uvođenja studija mogao i očekivati. Već tri decenije traje povratak u tradicionalno društvo, na tzv. tradicionalne vrijednosti.

Te vrijednosti, naravno, određuje Katolička crkva koja ima neproporcionalno velik utjecaj na vlast u zemlji u kojoj država i Crkva ipak nisu ujedinjene. U takvom jačanju patrijarhata žene mogu biti samo “drugotne” a Rodni studiji, kao i Istambulska konvencija, samo nepotrebni. Zna se gdje je ženama mjesto, samo se nadam da one to više ipak ne žele prihvatiti.

TELEGRAM: Živimo u zemlji u kojoj je ekstremno desni Domovinski pokret treća najveća politička stranka u državi. Što se to događa s Hrvatskom? Glasači su odlučili – njima ne možete jednostavno reći da su u krivu. Znači li to da su hrvatski glasači “u pravu”?

DRAKULIĆ: Prije svega, ta većina glasača je ustvari – manjina. Naime, ako na izbore izađe pola glasača, pa otprilike polovica te polovice biračkog tijela izglasa desnu vladu, možemo li reći da ta polovina polovine, a ustvari četvrtina svih glasača, vjerno reprezentira interese hrvatskih birača? Mislim da ne možemo. Postavlja se pitanje zašto ljudi ne izlaze na izbore. Možemo nagađati da su ovi koji nisu glasali možda rezignirani, da nemaju povjerenje u vladavinu demokracije u Hrvatskoj itd.

To mi se čini kao ozbiljna tema kojom bismo se trebali baviti. Kad je o desnici riječ, u Švedskoj je desna stranka bila druga na parlamentarnim izborima. Pogledajte Francusku ili Nizozemsku, Španjolsku, Portugal… O Italiji, Mađarskoj, Finskoj, Slovačkoj i Češkoj koje imaju desnu vladu, da i ne govorimo. U skoro cijeloj EU, osim u Poljskoj, pušu desni vjetrovi, politička atmosfera se brzo mijenja, tako da je naša desna vlada posve u ovom, bojim se, opasnom trendu!

TELEGRAM: Na koji način književnost može pomoći u transformaciji političkog diskursa iz dominantno polariziranog u konstruktivan? Kako vi vidite sebe u tom procesu, kao posrednika ili kao provokatora?

DRAKULIĆ: Ne smeta mi polarizacija u političkom tzv. diskursu. Problem je u tome što se ono što političari govore uglavnom svodi na populističko mazanje očiju, promoviranje sebe, pa čak i bezočno laganje. Nema tu ozbiljnog govora ni razgovora o javnom interesu, o interesu zemlje – a sve u situaciji rastuće korupcije na svim nivoima. Njihov govor je siromašan, često reduciran na standardizirane fraze tipa “Neka institucije rade svoj posao”, kao da su zaboravili govoriti normalnim, svakodnevnim jezikom, kao da su se ljudi pretvorili u automate.

Mislim da političkog diskursa zapravo nema, to je uglavnom pred-političko naklapanje. Istovremeno, javni govor je prepun banalnosti, poštapalica, krivo upotrijebljenih izraza i mucavih, nedovršenih rečenica i sve se to tolerira… Ako me pitate za mjesto i moć književnosti u ovakvom javnom, medijskom i političkom govoru danas u Hrvatskoj, čini mi se da književnosti tu nema mjesta, i to doslovno, fizički. Pa dakle nema ni utjecaja. Nije javno prisutna ni na koji način, u procesu obrazovanja svedena je na štrebanje kao i svi drugi predmeti – što je žalosno zato jer djeca ne nauče uživati u tekstu.

Čini mi se da književnicima nije moguće društveno se angažirati osim u marginalnim, bolje rečeno, marginaliziranim medijima. Krležini su tekstovi i polemike imali odjeka, značaja i utjecaja. Danas toga nema niti je takav utjecaj uopće više moguć, tehnologija nalaže drugačija pravila komunikacije. Ako pisci u svojim djelima i tematiziraju društvene probleme, koji to doseg i utjecaj danas ima?

TELEGRAM: Nedavno istraživanje New York Timesa pokazalo je da se više gotovo nitko ne sjeća napada Trumpovih povampirenih pristaša na Capitol u siječnju 2021. Nakon nedavnog neuspjelog pokušaja atentata, Trumpova je popularnost dodatno porasla – sve je izglednije da bi se on mogao ponovno naći u Bijeloj kući. Što bi to značilo za Ameriku i za svijet?

DRAKULIĆ: Mislim da je prilično jasno što bi to značilo, pa i sam Trump o tome često i rado govori! Meni se čini važno pitati se upravo o porastu popularnosti, o pažnji koju je neuspjeli atentat izazvao, koju izaziva svaki njegov potez i prije i poslije atentata, ma koliko da su zanemarivi. I uopće o medijima koji prate svaki njegov korak i daju mu ogroman prostor i reklamiraju ga čak i kada o njemu govore kritički. Sve je to besplatna reklama. I prošli puta je Trump pobijedio mahom uz veliku podršku određenih medija.

TELEGRAM: Knjigu ste posvetili Ireni Vrkljan. Ona je, kao i vi, živjela između gradova, država, identiteta. Dijelite, dakle, brojne toponime života ženskih autorica između istočnoeuropske domovine i zapadnoeuropskog “izgnanstva” u istom vremenskom razdoblju. Sad, budućnost je stigla, konačna i beskrajna istodobno. Je li razočarala?

DRAKULIĆ: Da, posvetila sam knjigu Ireni Vrkljan kao izraz poštovanja za njeno stvaralaštvo i trag koji je ostavila za sobom u književnosti, a kojeg, čini mi se, nismo dovoljno svjesni. Ona i njeno pisanje jako mi nedostaju. Što se budućnosti tiče, ukoliko mislite na političke i ekonomske promjene nakon 1989. – one su nesumnjivo ovdje i živimo ih i doživljavamo svakodnevno. Doduše, na različite načine, ovisno prije svega o godinama a zatim i o ekonomskom položaju.

Nama starijima život je podijeljen na prije i poslije 1989. i prije i poslije rata, tako da se naš život, koji uključuje i sjećanje, ne može usporediti s onima rođenim kasnije, recimo osamdesetih, devedesetih ili još mlađih. Oni ne pamte i ne znaju ništa osim sadašnjice. Štoviše, o prošlosti uče vrlo selektirano i ideologizirano. Posljedica toga su, na primjer, vidljive nedavno na koncertima u Imotskom… Mislim da se službena povijest i privatno pa i kolektivno sjećanje prilično razlikuju, što ni za jedno društvo nije dobro.

TELEGRAM: Pomislite li ikad da ste pogriješili, da ste mogli i trebali drugačije? Predbacujete li si išta?

DRAKULIĆ: Da naravno! Toliko toga sam mogla drugačije, toliko toga sebi predbacujem, samo to nije ono o čemu govorim, niti pišem.

TELEGRAM: Dok čitam “O čemu ne govorimo”, razmišljam o razočarenjima. Kako možemo preživjeti razočarenja života?

DRAKULIĆ: Rekla bih da je ovo pitanje za psihologa pa je moj odgovor banalan: koliko se meni čini, moramo prihvatiti da su razočaranja dio života, moramo naći načina da ih preživimo uz pomoć stručnjaka, prijatelja, možda i književnosti, premda nije na književnosti da nudi odgovore.

TELEGRAM: U naše vrijeme neprekidnog brbljanja, teško da postoji išta o čemu ne govorimo. Ipak, naslov vaše nove knjige precizno upire prstom u praznine u govoru o nama; jučer, danas, sutra. Kako razgovarati o onome o čemu se ne govori? Gdje naći riječi?

DRAKULIĆ: Izgleda mi da je ljudima stvarno teško o nekim temama uopće razmišljati, a kamoli artikulirati ih i govoriti o njima, osim na površnoj, da ne kažem praktičnoj razini. Ako već nađu snage ili imaju potrebu progovoriti o vlastitoj intimi i nekome se povjeriti, znači da trebaju sugovornika ili barem slušatelja. Mislim da nam svima nedostaje razgovora koji nije usputno brbljanje. Ali živimo tako da za razgovor rijetko imamo priliku i želju; nije lako izložiti sebe na taj način. Ne vjerujem da će se to promijeniti, što je žalosno jer u čovjeku ostavlja prazninu. Utoliko su više potrebne knjige koje će nam pomoći da se osjećamo manje usamljenima. Ne mislim pri tom na priručnike za samopomoć, nego na književna djela.

TELEGRAM: “Ne želim zbrajati gubitke, nego dobitke”, kažete. Na kraju, dakle, što ostaje?

DRAKULIĆ: Ostaje, nadam se, svijest da je život ipak dobitak, jer što je alternativa?