Slavna srpska glumica vodi novi festival u Labinu: ‘Nadam se da smo mi na ovim prostorima završili s dijeljenjem’
Razgovarali smo sa Sonjom Damjanović koja je inicirala ideju osnivanja Festivala umjetnosti i tolerancije
“U Istru dolazim cijelog života, i kada smo bili neka druga zemlja i sad… Neka od najranijih sjećanja koja imam, vezana su za tu crvenu zemlju i kamen. Moje djetinjstvo je bilo šareno, radoznalo, i bez granica. Istra je, za mene kao djevojčicu, bila cijeli svijet u malom. Prve kontakte s umjetnicima sam imala upravo tamo. Djetinjstvo u mnogome oblikuje čovjeka, i mislim da je upravo Istra najviše zaslužna što se bavim umjetnošću. Tamo sam prvi put otkrila svoju maštu i inspiraciju. U jednom trenutku, poželjela sam da vratim ono što mi je dala. Mislim da je to obaveza svakog umjetnika i ljudskog bića, da dobro koje je dobio, i vrati“, uzbuđeno i nadahnuto opisuje mi glumica Sonja Damjanović svoje dubinske veze s Istrom.
Nije stoga čudo da je prvakinja Drame Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu inicirala ideju osnivanja Festivala umjetnosti i tolerancije – LABINA, koji će se u staroj gradskoj jezgri Labina održati od 19. do 21. svibnja. Damjanovićeva je i umjetnička direktorica ovog eklektičkog internacionalnog festivala prožimanja različitih izvedbenih umjetnosti; Miran Hajoš je savjetnik za kazališnu i kulturnu suradnju, a dobri duh, zaštitnica i domaćica prve Labine je Mia Begović. Važno je istaknuti da će se cjelokupni prihod od ulaznica donirati za kupovinu mamografa za Labinštinu.
‘Tolerancije nikad dovoljno’
Jako bitna idejna i pogonska odrednica festivala, istaknuta i u njegovom naslovu, jeste tolerancija. Tolerancije nikad dovoljno, a kako 21. stoljeće odmiče, paradoksalno je sve više ugrožena. Mi smo se na Balkanu baš nagledali netrpeljivosti. Što je Sonji u tom smislu ostalo u najgorem sjećanju? Da li je neku vrst netolerancije ili nasilja pretrpjela na vlastitoj koži?
“Puno se o toleranciji priča, ali je nikada nema dovoljno. I da, mi smo se zaista, na ovim prostorima svačega nagledali, i nadam se završili s dijeljenjem“, kaže Sonja, jer: “U ovim, po svijet teškim vremenima, moramo se pokušati razumjeti, zbrojiti a ne oduzimati, slušati i poštovati razlike među nama. Meni osobno to nije teško. Volim ljude. Razumijem ih i nikada mi nije bilo teško saslušati i pokušati razumjeti i ono što možda ne podržavam.“
Potvrđuje mi da je puno netolerancije i sama osjetila, u svakom smislu. Ali, ne želi pričati o tome, nego je gorko svjesna da je to dio njenog života i biografije, i kao pripadnice određene nacije, i kao žene i kao glumice… Protiv svega toga ima vlastite supermoći: “Odavno sam odlučila pričati o lijepom, o pozitivnom, o dobrom… Ne zato što sam naivna, ili glupa idealistkinja, ili sam nešto zaboravila, nego zato što mislim da jedna dobra misao, jedna plemenita želja, jedno dobro djelo više pomiču svijet nego tisuću mržnji i sjećanja na loše.“
Što nas čeka na festivalu?
Kako gleda na indolenciju ljudi prema nasilju kojem često svjedoče? Da li je ravnodušje zapravo plodan teren za svaku vrstu nasilja?
“Ja nisam ravnodušna. Ni prema čemu, posebno bilo kakvoj vrsti patnje. Uvijek se borim protiv, i nikad ne šutim. Iskreno, teško mi je vjerovati da postoje ljudi koji su ravnodušni. Radije mislim da su uplašeni, pa zato ne reagiraju“, kaže Sonja.
Tajming pokretanja Labine bogme se sada ovim novim ratom drastično aktualizirao, čega je i umjetnička direktorica itekako svjesna. Ovaj festival je, kao i svaka umjetnost, neka vrsta reakcije na grube stvari koje su nas zadesile. U okviru festivala bit će organiziran okrugli stol Art is the power of tolerance. O nadmoći umjetnosti razgovarat će umjetnici, političari i građani s raznih strana svijeta, i kako Sonja ističe: “Dijalog uvijek, monolog ne.“
U gustom bogatom festivalskom programu bit će promocija knjiga, koncerata, kazališnih predstava, izložbi… Publika će, između ostalog, moći uživati u predstavama zagrebačkog Teatra EXIT, Bitef teatra iz Beograda (Kretanje), Zijaha Sokolovića (Lijevo, desno glumac), Mije Begović (Sve što sam prešutjela)… Dražena Šivaka i Zijaha Sokolovića (Demokracija)… Na otvaranju će harfistica Doris Karamatić izvesti svoj stand up, a zatvaranje će ozvučiti jazz session Aleksandra Bahuna i prijatelja. U vizijama budućnosti Labine, kako navodi umjetnička direktorica, planiraju se i vlastite festivalske produkcije te suradnja s drugim europskim art festivalima.
Jačanje veze između Novog Sada i Labina
Nije zanemarivo da Sonja Damjanović dolazi iz Novog Sada, ovogodišnje Europske prijestolnice kulture. Hoće li u tom smislu i jačati povezivanje Novog Sada i Labina? “Naravno, Vojvodina i Istra imaju dogovor o regionalnoj suradnji. Ja samo nastavljam tim putem“, odgovara Sonja. Ove dane, bolje rečeno noći, provodi na setu šeste sezone izvrsne serije Ubice moga oca a na jesen je u matičnom teatru (koprodukcija SNP-a i Gradskog pozorišta iz Bijeljine) čeka rad na Hasanaginici Ljubomira Simovića.
Umjetnici bi po vokaciji, po nekom svom iskonskom živcu, trebali biti puni razumijevanja. No, nerijetko se događa da umjetnik privatno bude krajnja baraba, čak nasilnik. Ja vjerujem da najbolji ljudi rade i najuzvišenija djela, ali što kad to nije slučaj? Kako Sonja tumači takav paradoks? “Kad to nije slučaj, trudim se da odvojim umjetnika od djela koje je napravio. Nekada mi to uspijeva, nekada ne. Moraš biti povezan i s mračnom stranom da bi se bavio životom i svijetom, a na nama umjetnicima je da iz te mračne strane izvučemo svjetlo. To je teško, pa neki u tom procesu ostanu na polovini“, razmišlja ona.
‘Prilika za klince da se upoznaju s umjetnošću
U konceptu Labine pridaje se osobita važnost demetropolizaciji kulture i energiji lokalne zajednice. Onoj pulsirajućoj narodnoj živosti grada-teatra. Tako da su i labinska djeca i mladi pozvani da pokažu svoja dostignuća iz bilo koje vrste umjetnosti. Festival je koncipiran u smislu vertikale i horizontale, gdje vertikala (večernji dio) podrazumijeva nastupe vrhunskih umjetnika, a horizontala (dnevni dio), dostignuća lokalne zajednice.
O tome Sonja Damjanović čuvstveno govori: “Korijen te ideje je da upravo klincima, onima koji dolaze poslije nas, pružimo priliku da vide vrhunsku umjetnost. Često mi, odrasli ljudi, smatramo da je u umjetnosti nešto dosadno i da nas ne zanima. I na to imamo pravo. Ali, nemamo pravo da zbog toga naša djeca ne budu u prilici da i ona sama o tome odluče. U manjim mjestima, gdje god da živimo, rijetko smo u prilici da čujemo opernu pjevačicu ili vidimo bilo kakvu predstavu. A kako će klinci znati što je balet, ako nikada nisu bili u prilici da vide balerinu?
To kaže ta mala Sonja, koju je upravo ono što je u djetinjstvu vidjela, opredijelilo da se bavi umjetnošću. Pružit ćemo priliku mladima da vide i čuju nas, ali također i mi njih. Mislim da će taj dijalog biti najuzbudljiviji dio festivala. Važno je da mladi budu u prilici da vide ono što njihovi vršnjaci u velikim gradovima mogu. Kultura je najvažnija. Nikada je nije dosta i previše. Umjetnost ne smije biti odvojiva od osobnog razvoja mladih, upravo zato što budi emocije. A, osjetljivi ljudi, postaju i empatični ljudi.“