Slavoj Žižek sinoć je opet gostovao u HNK-u, ovo su najvažnije točke njegova izlaganja

Slavoj Žižek je svoje izlaganje u Filozofskome teatru, kao što je prethodno i najavio na predstavljanju njegove drame Antigona, usredotočio upravo na izbjegličku krizu, a ne na samu dramu kako je bilo najavaljeno.

Uvodno je iznio stajalište kako je inzistiranje na uništenju Islamske države deklarativno, a on je uvjeren kako bismo se trebali bezuvjetno fokusirati na uništenje Islamske države. Ali, upozorio je, “mnogi su, pa čak i Izrael, sumnjivo oprezni u osudi te države, naravno iz oportunističkih razloga jer se Islamska država bori protiv Irana koji je za Izrael jedna od najvećih neprijatelja”.

O ratu protiv Islamske države

Žižek je tako objasnio da je njegova “prva točka kao ljevičara” ta što smatra kako rat protiv Islamske države uopće nije ozbiljno mišljen što je, dodao je, vidljivo iz spomenute ‘mutne pozicije’. Ipak, za njega je nedvojbeno da se događa sukob unutar civilizacija – kršćanstva i islama, ali i unutar samih civilizacija, primjerice SAD-a i zapadne Europe protiv Rusije, a u islamskome prostoru rat sunita protiv šiita. Pri tomu, uvjeren je kako “monstruoznost islamske države služi kao fetiš da pokrije sve te sukobe u kojima svaka strana hini da napada Islamsku državu kako bi udarila na svog istinskoga neprijatelja”.

O atentatu u Parizu

Osvrnuo se i na nedavne atentate u Parizu koje je ocijenio kao oblik terorizam koji u trenutku brutalno narušava svakodnevicu i karakterističan je za napade na zapadne zemlje za razliku od mnogih zemalja u razvoju kojima je nasilje životan konstanta – Kongo, Afganistan, Sirija, uz veće ili manje suučesništvo zapada. Mi na zapadu pak, rekao je, živimo u nekoj vrsti ‘staklenoga vrta’ u kojemu terorističko nasilje postoji kao prijetnja koja povremeno egzistira.

Žižek smatra kako zapad čine nepopravljivo krivim dvije opcije u odnosu na, kako je rekao, “stotine tisuća očajnika koji u bijegu od rata i gladi čekaju u sjevernoj Africi ili na obalama Sirije pokušavajući prijeći Mediteran i pronaći utočište u Europi”.

Jer, istaknuo je, postoje dva ključna odgovora – dvije inačice ideološke ucjene koje nas na zapadu čine nepopravljivo krivim, a to su lijevi liberali, koji u izrazu bijesa jer Europa dopušta da se u Mediteranu utope tisuće ljudi tvrde kako Europa treba pokazati solidarnost i široko otvoriti svoja vrata; s druge strane, antiemigrantski nastrojeni populisti tvrde kako trebamo štititi svoj način života i zatvoriti granice i pustiti Afrikance i Arape da sami riješe svoje probleme.

Ustvrdio je kako su loša oba spomenuta rješenja, a odgovarajući na pitanje koje je gore, Žižek je parafrazirao Staljina kako su “oba rješenja gora”.

O tome da je radikalni pesimist

Slavoj Žižek jer, kako je rekao ‘potajno’ znaju da se to nikada neće dogoditi jer bi to istoga trenutka potaknulo populistički revolt u Europi.

Dodao je kako oni “izigravaju ‘lijepe duše’ koje se osjećaju superiorne prema korumpiranome svijetu dok su istovrmeno njegovi sudionici jer im je potreban taj ‘prljavi svijet’ kao jedini teren na kojemu mogu iskazati svoju moralnu superiornost”. Podsjetio je kako je njihov razlog za poziv na “empatiju prema sirotim izbjeglicama” već formulirao Oscar Wilde kada je rekao da je “mnogo lakše suosjećati s patnjom nego s mislima”.

O tretiranju izbjeglica kao objekt humanitarne pomoći

Ocijenio je da će, što više budemo tretirali izbjeglice kao objekt humanitarne pomoći, a situaciju koja ih je natjerala na bijeg ostavljamo takvom kakva jest, rasti napetosti sve dok ne nartastu do točke eksplozije.

To ne znači, ustvrdio je Žižek, da je u bilo kojem smislu protiv izbjeglica, već da trebamo promijeniti sve jer osnovna lekcija za kritičko mišljenje jest: nije dovoljno samo davati prave odgovore na probleme kako nam ih postavlja javna sfera – mediji, već trebamo promijeniti cijelu problematiku. Dok nam, naime, mediji danas postavljau pitanje – jesi li za ili protiv izbjeglica, rješenje je da se trebaju riješiti uzroci problema.

Ako se to ne dogodi ne znam što će biti jer, zaključio je Žižek, je sam radikalni pesimist koji smatra da se potencijalno približavamo katastrofi, barem unutar granica Europe ako se problem ne riješi.