Na kraju, Grad Split je čitavu ovu godinu, stotu od Smojinog rođenja, proglasio godinom Miljenka Smoje i u sklopu tog obilježavanja u splitskom je HNK premijerno postavljena predstava Gorana Golovka, po tekstu Ivice Ivaniševića i Miljenka Smoje, nazvana “Tiha noć”, a riječ je o proširenoj epizodi “Malog mista”, “Borbena ponoćka”.
Ovo je ujedno i prvo Smojino uprizorenje u splitskom HNK u posljednjih više od trideset godina. Kad se netko odluči postaviti ga u HNK, nakon svega navedenoga i s punom sviješću o tome koliko je Smojina sudbina i međuodnos njega i Splita potencijalno snažna dramska priča, može to napraviti na nekoliko načina.
Kao da se ništa nije dogodilo
Prvi, gradu najpotrebniji i iscjeljujući, bio bi da ponudi neki odgovor na to zašto se sve odvilo upravo onako kako se odvilo i odakle ti lomovi i amplitude, od apsolutnog obožavanja, do potpunog odbacivanja i na koncu do današnjeg službenog prihvaćanja. To bi bilo i najlogičnije, budući da je riječ o stotoj godišnjici rođenja i da je to savršena prilika za rekapitulaciju nasljeđa.
Takvo što bi konkretno podrazumijevalo novi autorski tekst, koji bi obilovao Smojinim citatima, ali bi bio nešto novo. Drugi način je taj da se pravimo kako se ništa od navedenog između Smoje i Splita, pa i između splitskog kazališta i Smoje, nije dogodilo i kako je riječ o očekivanoj, regularnoj počasti svom velikom piscu povodom stote godišnjice rođenja, pa izaberemo neki od njegovih najreprezentativnijih i gradu najzanimljivijih tekstova i postavimo ga na pozornicu s tek nužnim dramaturškim i konceptualnim doradama.
U tom slučaju, opet ne bi bilo ničeg logičnijeg od toga da se na scenu HNK postavi “Velo misto”. Postoji naravno i treći put, onaj koji su autori i HNK odabrali, a taj je da se nominalno pravimo kako se ništa od navedenog nije dogodilo i kako naprosto regularno obilježavamo jubilej velikog pisca, ali radimo predstavu s punom sviješću o tome zbog čega je radimo i zašto tek sada, pa zapravo donosimo poželjnu sliku Miljenka Smoje koja neće uznemiriti duhove.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Autori naizgled pokušavaju obraniti Smoju
Drugim riječima, autori naizgled pokušavaju obraniti Smoju od nacionalističkih kritičara, ali ne na način da puste njega da se brani vlastitim tekstovima, nego prikazujući poželjnu sliku očišćenu od svih problematičnih mjesta, a zapravo nude lagano iskupljenje Splićanima. Nešto slično napravljeno je već s dokumentarnom serijom Željka Rogošića na HRT-u.
Upravo to je razlog zašto na sceni ne gledamo “Velo misto” koje bi i danas uzburkalo duhove, ali je u istoj mjeri i razlog zbog kojeg gledamo baš “Borbenu ponoćku”, epizodu iz “Kronike o našem Malom mistu” s najvećom kritikom socijalizma i blagonaklonošću prema Crkvi.
I posljednje, prije nego pređem na samu predstavu, a što objašnjava navedeno: pitanje odnosa Smoje i Splita, oko čega je svojevremeno bivši gradonačelnik Andro Krstulović Opara bio u pravu kad je rekao da je on simbol nekakvog lijevog Splita, a ne grada u cjelini, jest danas pitanje odnosa onih koji su ga obožavali sa samima sobom. To je pitanje suočavanja s vlastitim odnosom prema Smoji i prema načinu na koji su ga odbacili, odnosno pitanje suočavanja s devedesetima i sa savješću, a na to po svemu sudeći nitko nije spreman.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Idemo dalje, što je bilo, bilo je
Stoga je ključna poruka predstave “Tiha noć” – idemo dalje, što je bilo, bilo je, a ionako nije vrijedno spominjanja. Ili, kako čak i doslovno jedan od likova u predstavi kaže, parafraziram, “u grubim vrimenima se svašta kaže”.
Kako pak konkretno izgleda to dalje? Predstava ima dvije razine. Na jednoj gledamo skoro doslovnu adaptaciju “Borbene ponoćke”, sa zabavnom nadopunom Mirkovog dijaloga s Bogom, koji je izvađen iz jednog vanvremenskog teksta iz “Libra Miljenka Smoje” u kojem on vodi dijalog s Bogom i moli ga za pomoć prilikom pristupa ženi kraj koje se sunča na plaži, a Bog mu na kraju usliši molitve jer ona progovori hrvatskim jezikom.
Druga razina je međuigra Servantesa, samog Smoje i njegove supruge Lepe, koji se kao starci iz zagrobnog života osvrću na vlastiti život i na proces stvaranja Malog mista, opet bez ijednog osvrta, osim usputne rečenice koju sam maloprije spomenuo, na to u kojim su se društvenim okolnostima oprostili sa Splitom i životom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Karikaturalan prikaz pokojnika
I ovdje dolazimo do toga da su i Ivanišević i Golovko zanatski itekako potkovani, da u samom tekstu i to u njegovim dopisanim dijelovima ima humora u izobilju, da u predstavi, sve do završnog dijela koji je previše produžen, ima ritma, da je muzika odlična i da će ona nedvojbeno postati hit-predstava koja će rasprodavati teatar.
Emocionalni vrhunac predstava doseže u plesu Lepe i Servantesa u koji je ugrađena sva tuga zbog prolaznosti života, a vrhunac nazovimo je provokacije u momentu prvog susreta i upoznavanja Smoje i Lepe, u kojem ona deklamira revolucionarne parole partizanskog pokreta, a on ga ironizira. Taj njihov dijalog na dan oslobođenja Splita od fašizma, 26. listopada 1944., se doista jeste dogodio i bio je takav.
Međutim, koliko god ta paralelna priča bila i glumački zanimljiva, na momente dirljiva i zabavna, ostaje pitanje zbog čega je ona u predstavi. Imala bi smisla da je poslužila za suočavanje s devedesetima, a ovako ga jednostavno nema. Jer nešto što bi trebalo izgledati kao počast Smoji, Lepoj i Servantesu i objašnjenje zajedničkog stvaralačkog procesa njih dvoje, na kraju se izrodi u karikaturalan prikaz dvoje pokojnika koji su u predstavi starci, iako je tekst “Malog mista” nastao prije pedeset godina, dok su bili mladi i u naponu snage, i to prikaz koji podržava sve gradske mitove o Smoji kao čovjeku zainteresiranom samo za dobru marendu i bocu vina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vrhunske glumačke izvedbe, ali…
,Nives Ivanković briljira u ulozi Lepe i ima nevjerojatnu fizičku transformaciju. Nenad Srdelić, dobra duša splitskog teatra i čovjek koji stalno dobiva vidljive, ali ipak epizodne uloge, konačno je dobio priliku kao Smoje i odigrao ga je nenadmašno, a Donat Zeko napravio je autentičnog Servantesa, odnosno Ivicu Vidovića, tako da ga je publika ispratila ovacijama.
Što nas dovodi do još jednog problema, a taj je da svi glumci zapravo ne igraju uloge iz Smojinog teksta, nego glume glumce iz serije. I, kao što sam već naveo, rade to sjajno, posebno pored ovo troje navedenih, to vrijedi za Stipu Radoju koji glumi Roka, tj. Borisa Dvornika, te Joška Ševu i Arijanu Čulinu, koji glume Dotura Luiđija i Bepinu, odnosno Karla Bulića i Asju Kisić.
Jedini u predstavi koji ne glumi uštogljenog sekretara iz serije, nego neku posve novu zabavnu ulogu, je Vicko Bilandžić. Sve ovo znači da je potrebno znati napamet i Smoju i seriju “Malo misto” da bi se mogla gledati predstava, što u Splitu sigurno neće biti problem. Ali to je to, idemo dalje, ništa se nije desilo i “Bog nas blagoslovio”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Smoje je konačno u splitskom HNK. Ali šteta što predstava šuti o onome što su mu napravili 90-ih
Pogledali smo novu predstavu 'Tiha noć' u splitskom HNK
Autori naizgled pokušavaju obraniti Smoju od nacionalističkih kritičara, ali ne na način da puste njega da se brani vlastitim tekstovima, nego prikazujući poželjnu sliku očišćenu od svih problematičnih mjesta, a zapravo nude lagano iskupljenje Splićanima
Miljenko Smoje je najsplitskiji, najdalmatinskiji i uvjerljivo najpopularniji splitski pisac ikad. Istovremeno, Smoje je umro prezren i odbačen od vlastitog grada, pronašavši utočište u Feral Tribuneu i sa sprovodom od desetak najbližih prijatelja, kolega iz Ferala i par agenata tajnih službi koji su ispraćaj promatrali.
Na kraju, Grad Split je čitavu ovu godinu, stotu od Smojinog rođenja, proglasio godinom Miljenka Smoje i u sklopu tog obilježavanja u splitskom je HNK premijerno postavljena predstava Gorana Golovka, po tekstu Ivice Ivaniševića i Miljenka Smoje, nazvana “Tiha noć”, a riječ je o proširenoj epizodi “Malog mista”, “Borbena ponoćka”.
Ovo je ujedno i prvo Smojino uprizorenje u splitskom HNK u posljednjih više od trideset godina. Kad se netko odluči postaviti ga u HNK, nakon svega navedenoga i s punom sviješću o tome koliko je Smojina sudbina i međuodnos njega i Splita potencijalno snažna dramska priča, može to napraviti na nekoliko načina.
Kao da se ništa nije dogodilo
Prvi, gradu najpotrebniji i iscjeljujući, bio bi da ponudi neki odgovor na to zašto se sve odvilo upravo onako kako se odvilo i odakle ti lomovi i amplitude, od apsolutnog obožavanja, do potpunog odbacivanja i na koncu do današnjeg službenog prihvaćanja. To bi bilo i najlogičnije, budući da je riječ o stotoj godišnjici rođenja i da je to savršena prilika za rekapitulaciju nasljeđa.
Takvo što bi konkretno podrazumijevalo novi autorski tekst, koji bi obilovao Smojinim citatima, ali bi bio nešto novo. Drugi način je taj da se pravimo kako se ništa od navedenog između Smoje i Splita, pa i između splitskog kazališta i Smoje, nije dogodilo i kako je riječ o očekivanoj, regularnoj počasti svom velikom piscu povodom stote godišnjice rođenja, pa izaberemo neki od njegovih najreprezentativnijih i gradu najzanimljivijih tekstova i postavimo ga na pozornicu s tek nužnim dramaturškim i konceptualnim doradama.
U tom slučaju, opet ne bi bilo ničeg logičnijeg od toga da se na scenu HNK postavi “Velo misto”. Postoji naravno i treći put, onaj koji su autori i HNK odabrali, a taj je da se nominalno pravimo kako se ništa od navedenog nije dogodilo i kako naprosto regularno obilježavamo jubilej velikog pisca, ali radimo predstavu s punom sviješću o tome zbog čega je radimo i zašto tek sada, pa zapravo donosimo poželjnu sliku Miljenka Smoje koja neće uznemiriti duhove.
Autori naizgled pokušavaju obraniti Smoju
Drugim riječima, autori naizgled pokušavaju obraniti Smoju od nacionalističkih kritičara, ali ne na način da puste njega da se brani vlastitim tekstovima, nego prikazujući poželjnu sliku očišćenu od svih problematičnih mjesta, a zapravo nude lagano iskupljenje Splićanima. Nešto slično napravljeno je već s dokumentarnom serijom Željka Rogošića na HRT-u.
Upravo to je razlog zašto na sceni ne gledamo “Velo misto” koje bi i danas uzburkalo duhove, ali je u istoj mjeri i razlog zbog kojeg gledamo baš “Borbenu ponoćku”, epizodu iz “Kronike o našem Malom mistu” s najvećom kritikom socijalizma i blagonaklonošću prema Crkvi.
I posljednje, prije nego pređem na samu predstavu, a što objašnjava navedeno: pitanje odnosa Smoje i Splita, oko čega je svojevremeno bivši gradonačelnik Andro Krstulović Opara bio u pravu kad je rekao da je on simbol nekakvog lijevog Splita, a ne grada u cjelini, jest danas pitanje odnosa onih koji su ga obožavali sa samima sobom. To je pitanje suočavanja s vlastitim odnosom prema Smoji i prema načinu na koji su ga odbacili, odnosno pitanje suočavanja s devedesetima i sa savješću, a na to po svemu sudeći nitko nije spreman.
Idemo dalje, što je bilo, bilo je
Stoga je ključna poruka predstave “Tiha noć” – idemo dalje, što je bilo, bilo je, a ionako nije vrijedno spominjanja. Ili, kako čak i doslovno jedan od likova u predstavi kaže, parafraziram, “u grubim vrimenima se svašta kaže”.
Kako pak konkretno izgleda to dalje? Predstava ima dvije razine. Na jednoj gledamo skoro doslovnu adaptaciju “Borbene ponoćke”, sa zabavnom nadopunom Mirkovog dijaloga s Bogom, koji je izvađen iz jednog vanvremenskog teksta iz “Libra Miljenka Smoje” u kojem on vodi dijalog s Bogom i moli ga za pomoć prilikom pristupa ženi kraj koje se sunča na plaži, a Bog mu na kraju usliši molitve jer ona progovori hrvatskim jezikom.
Druga razina je međuigra Servantesa, samog Smoje i njegove supruge Lepe, koji se kao starci iz zagrobnog života osvrću na vlastiti život i na proces stvaranja Malog mista, opet bez ijednog osvrta, osim usputne rečenice koju sam maloprije spomenuo, na to u kojim su se društvenim okolnostima oprostili sa Splitom i životom.
Karikaturalan prikaz pokojnika
I ovdje dolazimo do toga da su i Ivanišević i Golovko zanatski itekako potkovani, da u samom tekstu i to u njegovim dopisanim dijelovima ima humora u izobilju, da u predstavi, sve do završnog dijela koji je previše produžen, ima ritma, da je muzika odlična i da će ona nedvojbeno postati hit-predstava koja će rasprodavati teatar.
Emocionalni vrhunac predstava doseže u plesu Lepe i Servantesa u koji je ugrađena sva tuga zbog prolaznosti života, a vrhunac nazovimo je provokacije u momentu prvog susreta i upoznavanja Smoje i Lepe, u kojem ona deklamira revolucionarne parole partizanskog pokreta, a on ga ironizira. Taj njihov dijalog na dan oslobođenja Splita od fašizma, 26. listopada 1944., se doista jeste dogodio i bio je takav.
Međutim, koliko god ta paralelna priča bila i glumački zanimljiva, na momente dirljiva i zabavna, ostaje pitanje zbog čega je ona u predstavi. Imala bi smisla da je poslužila za suočavanje s devedesetima, a ovako ga jednostavno nema. Jer nešto što bi trebalo izgledati kao počast Smoji, Lepoj i Servantesu i objašnjenje zajedničkog stvaralačkog procesa njih dvoje, na kraju se izrodi u karikaturalan prikaz dvoje pokojnika koji su u predstavi starci, iako je tekst “Malog mista” nastao prije pedeset godina, dok su bili mladi i u naponu snage, i to prikaz koji podržava sve gradske mitove o Smoji kao čovjeku zainteresiranom samo za dobru marendu i bocu vina.
Vrhunske glumačke izvedbe, ali…
,Nives Ivanković briljira u ulozi Lepe i ima nevjerojatnu fizičku transformaciju. Nenad Srdelić, dobra duša splitskog teatra i čovjek koji stalno dobiva vidljive, ali ipak epizodne uloge, konačno je dobio priliku kao Smoje i odigrao ga je nenadmašno, a Donat Zeko napravio je autentičnog Servantesa, odnosno Ivicu Vidovića, tako da ga je publika ispratila ovacijama.
Što nas dovodi do još jednog problema, a taj je da svi glumci zapravo ne igraju uloge iz Smojinog teksta, nego glume glumce iz serije. I, kao što sam već naveo, rade to sjajno, posebno pored ovo troje navedenih, to vrijedi za Stipu Radoju koji glumi Roka, tj. Borisa Dvornika, te Joška Ševu i Arijanu Čulinu, koji glume Dotura Luiđija i Bepinu, odnosno Karla Bulića i Asju Kisić.
Jedini u predstavi koji ne glumi uštogljenog sekretara iz serije, nego neku posve novu zabavnu ulogu, je Vicko Bilandžić. Sve ovo znači da je potrebno znati napamet i Smoju i seriju “Malo misto” da bi se mogla gledati predstava, što u Splitu sigurno neće biti problem. Ali to je to, idemo dalje, ništa se nije desilo i “Bog nas blagoslovio”.