Splitski HNK doista je zaslužio sjajnog novog intendanta Vicka Bilandžića. On kazalištu vraća pravu suštinu narodnog
Izbor splitskog glumca, koji će kao intendant zaigrati svoju dosad najtežu životnu ulogu, ulijeva povjerenje i nadu
U moru groznih vijesti, ovih dana primismo i jednu dobru. Dapače, sjajnu. Napokon se okončalo mrcvarenje oko izbora novog intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. To ova ugledna tvornica hrabre, žive i kvalitetne umjetnosti zaista zaslužuje. Da više dahne i udahne, prestane biti monetom za potkusurivanje političarskih taština i posveti se snovima i žilavim vizijama. Izbor 45-godišnjeg splitskog glumca Vicka Bilandžića, koji će kao intendant zaigrati svoju dosad najtežu životnu ulogu, ulijeva povjerenje i nadu. Iz više razloga.
Uvjeren sam da su neposredni proizvođači umjetnosti najpozvaniji voditi teatre. Dakako, ne oni koje ego zaslijepi pa mandate jalovo krčme, namještaju si uloge, režije i dirigentske gaže, a za zajednicu ih zabole rukovodstveni organ. Nego oni koji organski osjećaju fragilna bića i srž umeteonstva kojemu služe. Posebno kad stasavaju, padaju i ustaju se na tim istim pozornicama.
Bilandžić je performer kontinuiteta i kolektiviteta
Okej, Splitu se i u tom smislu dogodila zlatna iznimka – za intendanture pravnika Ivice Restovića, osamdesetih godina 20. stoljeća, mudrog upravljača koji je imao beskrajno povjerenje u slobodu svojih umjetničkih suradnika, kalibra jednog Marina Carića i Vjekoslava Šuteja. Hrvatsko narodno kazalište u Splitu tada se plasiralo u sam vrh jugoslavenske scene, zasluženo donoseći u grad svjetska priznanja.
Elem, visokonaponski glumački habitus Vicka Bilandžića bogat je znatiželjom i ekspresivnim žarom, ali i nekom jedinstvenom melankolijom samozatajnosti. Na granici introverta stidljivosti. I kad igra noseće role, on ih nesebično razdaje partnerima. Stvarajući jako polje zajedništva na sceni ili pred kamerama. Bilandžić je naprosto performer kontinuiteta i kolektiviteta. Ne gubeći ni uncu svoje individualne slobode, slobodan je do kraja ugraditi se u zanos momčadi. To su osobine koje će nesumnjivo ugraditi u restauraciju kuće kojoj služi kao prvi među jednakima.
Ključna mantra Bilandžićevog programa
“Kazalište mora biti društveni događaj u punom smislu riječi, o njegovim predstavama se mora razgovarati na svim nivoima i preko svih kanala, ono se mora ticati svakoga, ono mora govoriti o aktualnim stvarima i istinskim ljudskim osjećajima, ono mora dirati u emocije cijelih skupina i ostavljati tragove u gledateljima. Vijest o predstavi mora se širiti u šetnjama, na zidićima i kavama, od usta do usta. Predstave nas se moraju ticati i moraju biti u skladu s mogućnostima prihvaćanja kod ciljane publike. Za taj posao uprava ima i hrabrosti i vizije. Hrabrosti da se uhvati u koštac s pitanjima koja nekad i nisu ugodna, a vizije da uoči društvena kretanja i emotivne potencijale”, ključna je mantra Bilandžićevog programa s kojim je zadobio povjerenje splitskog Gradskog vijeća.
Program se zove “Vaš Teatar” i njegov kreator već naslovom sugerira temelj žuđene misije: teatar koji služi građanima, kojemu su građani jedini mogući vlasnici. Novi splitski intendant vraća kazalištu pravu suštinu narodnog. Pogubljenu u često izlizanom prefiksu otaljavanja forme. Narodnog u smislu zahuktale, udarničke komunalne turbine. U čijoj se proizvodnoj moći neprestano ogledaju sve nade i dileme jednog grada.
Provedena je pomna i opsežna analiza
Kazališni natječaji u nas se često shvaćaju kao puko lopatanje naslova četverogodišnjeg repertoara. Pobjednik se zadovoljno uvali u kabinet, izbaci koji plakat ili fikus prethodnika, malo promijeni raspored namještaja, a programski dosje zaboravi u ladici. I blaženo čeka kraj mandata. Naprotiv, Bilandžićeva četveroljetka (2023.-2027.) pomno je i opsežno provedena analiza ne samo teatra nego i grada. Kulturalna, ekonomska, sociološka i psihološka.
Program je pisan kao živi bedeker i pouzdani alat kojim će osigurati stalno disanje i ekspanziju složenog organizma jednog teatra. Tvrdoglavo riješen da razigra sve zanemarene prostorne i ljudske resurse, Bilandžić je odlučan žilavo se držati timskog rada, ne samo u užem smislu svog umjetničkog tima i izvedbenih ansambala, nego i svih radnika u kući. On s pravom govori o proizvodnji predstava kao radničkoj odgovornosti kvalitetno prebačene norme. Kennedyjevski zvuči kad poziva: “Ne pitajte se što Grad može učiniti za Kazalište nego i što Kazalište može učiniti za Grad.”
Bilandžić ne želi samo potpisivati plaće
Prečesto se komunikacija između teatra i gradskih uprava svodi na potpisivanje plaća i programskih sredstava, a pritom se nitko ni ne počeše ako se programi ne ispunjavaju, proizvodnja stoji a ljudi hrđaju… Bilandžić se ne želi miriti s takvim stanjem.
I ne zanosi se iluzijama da je nedodirljiva sveta pozicija nacionalnog mastodonta nešto čemu treba težiti: “Kazalište ili mora biti žilavo i agilno, sklono mijenama i aktivno u praćenju i poslovnih i umjetničkih trendova ili će, prvom novom jačom krizom, doći vrijeme kad će argumenti onih koji tvrde da nam Kazalište ne treba postati prejaki. Kontraargumenti iz prakse u tom slučaju neće postojati, ostat će samo teorija i niz floskula, koje, bojim se, neće biti dovoljne.”
Novi intendant svjestan je činjenica u gradu
Iznimna socijalna osviještenost i uključivost ugrađene su u dobre namjere novog intendanta. Kazalište kao zaštitnik potlačenih, visoko je na njegovoj listi prioriteta. U tu svrhu, ne namjerava se zatvarati u oholu kulu od slonovače, nego poput kulturnih brigada doslovce ići među ljude – često odstranjene od teatra zbog neimaštine. Dilema kruh ili duh ne bi smjela biti na usnama. Nikome.
Naposljetku, i ne manje važno, Bilandžić je potpuno svjestan činjenice da je splitski HNK zapravo najznačajniji i najprodorniji medij u gradu. Medijska srž kazališta oko koje se okupljaju deseci hiljada konzumenata izniman je komunikacijski potencijal. Da želi služiti javnom interesu a ne se bahatiti, Bilandžić sažima i u amanetu tako netipičnom u zemlji stalnih diskontinuiteta: “Razvijat ćemo i pripremati upravljačke strukture da bi se osigurao kontinuitet upravljanja. ‘Iza nas potop’ nije poruka koju šaljemo.” Poželimo mu dobro more.