Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Kultura

Splitu se godinama nije dogodila predstava poput Magellijeve 'LizistRATe'

Predstavom na Splitskom ljetu Paolo Magelli vratio se u taj grad nakon 21 godinu

15.07.2022., Split - Redatelj Paolo Magelli sa ansamblom na probi pred premijernu izvedbu drame LizistRATa na Splitskom ljetu.   Photo: Miroslav Lelas/PIXSELL
FOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL

Koliko će ova predstava uspjeti u tome da u splitskoj sredini, koja je devedesete godine potisnula duboko izvan aktivnog sjećanja, neke stvari pomakne, teško je prognozirati. No, Magelli i tim dali su sve od sebe da se to dogodi. A Petra Kovačić Botić u naslovnoj ulozi upisat će se u povijest Splitskog ljeta s ovom izvedbom

Dolazak Paola Magellija na Splitsko ljeto s ‘LizistRATom’ u koju je uklopio songove Aristofana, Homera, Predraga Lucića i Matišićevog ‘Generala’, označio je njegov povratak u taj grad nakon 21 godinu. No, taj povratak, barem što se tiče samog redatelja, nije bio slučajan, niti u potpunosti iznenađujući. Naime, posljednjih godina Magelli je u čitavom nizu intervjua o teatru, društvu i politici, redovno spominjao Split i Dubrovnik, žaleći što su ta mjesta ostala bez revolucionarnog teatarskog sadržaja i svela se na to da se u njima može samo promatrati more.

To njegovo viđenje, naravno, nije bilo bez temelja, iako je po običaju pretjerivao. No, da je dobro što se Splitu i Splitskom ljetu dogodila jedna ovakva predstava, u kojoj se propituje modernost na temeljima antike, dobro je. Ovakva predstava je na Splitskom ljetu uostalom falila još od Frljićevih ‘Bakhi’ 2008.

O besmislu ratovanja i ženskom otporu

LizistRATa je predstava o besmislu ratovanja, o patrijarhatu i ženskom otporu, o suludim tuđmanističkim mitovima i o svim vrstama tabua koje pritišću javni prostor. Što su, nažalost, aktualne teme, bilo zbog trenutačnog rata u Ukrajini, bilo zbog beskonačnih ratova na ovim prostorima iz kojih nikako ne izlazimo ili zbog novog konzervativizma koji pokazuje neobičnu vitalnost i sjajne organizacijske sposobnosti.

Predstava je postavljena u Meštrovićevom ‘Kaštilcu’, izmjestivši publiku u čarobni prostor pod Marjanom i neku vrstu paralelne stvarnosti u odnosu na sve masovniji i sve teže podnošljiv turizam koji je okupirao kompletan centar grada. No, prava je istina da je turistički šušur izmaštana paralelna stvarnost, koja doduše dominira i drži ekonomiju Splita i države u cjelini iznad površine, ali time ne može prikriti činjenicu da je riječ o eskapizmu usmjerenom ka tome da se o temama iz Lizistrate ne razmišlja i ne razgovara.

Potisnute devedesete godine

Koliko će ova predstava uspjeti u tome da u splitskoj sredini, koja je devedesete godine potisnula duboko izvan aktivnog sjećanja, neke stvari pomakne, teško je prognozirati.

No, Magelli i dobar dio mahom mladog ansambla gradskog HNK, jednako kao i Željka Udovičić Pleština, autorica adaptacije te Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević s muzikom dali su sve od sebe da se to dogodi. Petra Kovačić Botić u naslovnoj ulozi svakako će se upisati povijest Splitskog ljeta s ovom izvedbom.

Splitski HNK pokazao da može kad hoće

I na kraju, koliko god da je završni obrat s Matišićevim dijelom odveo predstavu do kraja u suvremenost i, nadajmo se, barem malo probudio nelagodu kod splitskih uglednika koji su prespavali kič i užas devedesetih, najljepši dio predstave su songovi Predraga Lucića, s čijim je jednim ‘odjebi’ i odjavljena predstava.

Bez obzira na to što se taj nevjerovatno talentirani čovjek pred kraj pomalo počeo vraćati kazalištu u kojem je počeo karijeru, ponajprije songovima za Brechtovu ‘Majku hrabrost’ i ‘Azizom’ koji je došao prekasno, Magelli ga je ovim potezom ostavio da se na kraju u posljednjoj sceni gleda s vlastitim gradom i njegovim ljudima koje je obožavao i o kojima je posao u neprevaziđenoj zbirci pjesama ‘Mjesec iznad Splita’, da odšute gledajući se, dok se prave da između njih nije iskopan ponor u devedesetima, koji još nije do kraja zatrpan.

A splitski HNK je pokazao da može kad hoće.