Srpski hit režiser čiji je novi film večeras na ZagrebDoxu: ‘Još sam pod tragičnim dojmom ovih izbora’

TELEGRAM: Nemojte da se ‘šegačite’ pa da stvarno abdicirate od režiranja.

BALJAK: Naravno da neću (smijeh). Ali, zaista sam se tako osjećao. Jer, to je bio posebno emotivan trenutak za mene, zbog Lordana pogotovo, a i zbog cijele situacije da se vraćam u te prostore… Pogotovo što sam ja na tom festivalu sedam godina bio umjetnički direktor, a praktički sam bio najuren s te pozicije 2014., dolaskom Aleksandra Vučića na vlast.

TELEGRAM: U međuvremenu se i Vučić vratio, a da nije ni odlazio.

BALJAK: Nije ni odlazio (smijeh). Ja se ne bih ni ove godine natjecao da nisam osjetio neku obavezu i pred beogradskom publikom i pred mojim suradnicima koji su imali želju da se natječu. Jer, pitanje je treba li bojkotirati život zbog toga što i dalje u institucijama i kulture i grada i onih koji organiziraju ovaj festival, sjede ljudi iz režima. Drago mi je da je taj žiri bio međunarodni i da je prepoznao naš film. Posebice mi je drago zbog Lordana i baš sam se osjetio privilegiran u toj situaciji.

TELEGRAM: Fakat su i Žilnik i Zafranović ikone kojima puno dugujemo.

BALJAK: Naravno. Kako da vam kažem, možda je glupo ili neukusno pričati o ljudima koji su živi ali vrijeme nas sve gazi, dakle, moramo. Iz ovog filma, a samo je nekih osam mjeseci prošlo od svjetske premijere koja je bila ljetos na Sarajevo film festivalu, nažalost već nema dvoje ljudi. Nema mog kompozitora Predraga Peđe Vraneševića koji je do posljednjeg trenutka, bukvalno iz bolesničkog kreveta, komponirao glazbu za ovaj film. U međuvremenu je preminuo…

TELEGRAM: I Milan Vlajčić…

BALJAK: Tako je, Milan Vlajčić koji se također pojavljuje u filmu, a koji je ikona srpske kritike i uopće osoba čije nestajanje ne možemo nikako nadoknaditi, posebice ne danas. Ja sam uvijek imao u podsvijesti kako ne samo da pravim film o jednom fantastičnom redatelju izuzetne biografije, nego da je to nešto što mora imati svaki dobar dokumentarac – da ostavi trag o našoj ljudskoj civilizaciji, svjedočenje da smo postojali u nekom vremenu i prostoru.

Siguran sam da će se i sa Žurnalom o Želimiru Žilniku dogoditi ono što se događalo s nekim mojim prethodnim filmovima, a to je da se izučavaju i na društvenim fakultetima kao fenomen. Iz mog filma Vidimo se u čitulji vi u 35 minuta možete puno više saznati o Srbiji devedesetih, nego da ste prolistali tomove i tomove knjiga o tom razdoblju. Vjerujem da će ovo na kraju biti ozbiljna referenca za sve koji u narednim godinama budu izučavali i Žilnika i crni val. Svi smo prolazni i treba ostaviti trag o tim vremenima.

TELEGRAM: Film počinjete scenom u kojoj Žilnik vesla u čamcu na Dunavu. Je li to svojevrsni citat Boormanovog Oslobađanja? Jer, Žilnik je cijeli svoj opus posvetio vlastitom i našem oslobađanju i traganju za slobodom.

BALJAK: Znate kako je, kad razmišljate o kadrovima filma, pogotovo s čovjekom koji nije glumac, tada se sve događa na nivou intuicije. Dolaze vam nekakvi prizori, pejzaži u koje biste mogli smjestiti aktera. Kad smo sjeli u čamce da Želimir proba, on je otišao na potpuno sedmu stranu Dunava, trebalo nam je pola sata da ga nađemo (smijeh). On nam je stalno bježao. Znači, ne samo što ga ne drži mjesto tijekom njegove karijere, on je i našoj ekipi bježao…

Kad smo snimali u Beču tijekom prvosvibanjskih demonstracija, isto nam se izgubio pa smo ga morali po „bubici“ identificirati. To je taj “neizdrž“ u njemu. On nije zadovoljan prostorima slobode ni danas kad ima osamdeset godina, nego i danas žudi da nešto sazna, da zadrži tu dječačku radoznalost. I to je nešto što mene kod Žilnika fascinira. Kad meni studenti nešto kao kukaju Joj profesore nemamo ideje, nemamo scenarije, nećemo stići…’, ja im onda kažem Žilnik je za vas dječak. Ja zaista ne osjećam koliko taj čovjek stvarno ima godina. Za mene je Žilnik vjerojatno najmlađi redatelj u Europi.

TELEGRAM: Dok nas vodite kroz Žilnikovo traganje za nedovršenim a bunkeriranim djelom iz 1972. Sloboda ili strip, kao da se nalazimo u road movieu?

BALJAK: Jeste, ali kad sam ja završio scenarij i kada smo konkurirali za nekakva sredstva ja nisam znao da će se to dogoditi. U tom trenutku se poklopilo s početkom snimanja da su Žilnik i snimatelj Karpo Godina pronašli tu kopiju. To je za mene bilo fantastično otkriće jer u ovom našem poslu moraš imati i neku mrvicu sreće. Žilnik i ja smo bili prijatelji puno prije nastanka ovog filma, a nekako smo naše prijateljstvo još više učvrstili na jednom nevjerojatnom putovanju na Tajvan.

Prije devet godina, dok sam bio direktor Beogradskog festivala dokumentarnog filma, pozvala me neka profesorica s Tajvana i pitala mogu li prirediti retrospektivu najboljih srpskih filmova u proteklih pedeset godina, oni bi napravili tamo projekcije i organizirali diskusije na univerzitetima i tako… Napravio sam listu svojih omiljenih filmova od šezdesetih do početka 21. stoljeća. Među njima je, naravno, bilo i nekoliko za mene kultnih Žilnikovih filmova. I onda je ona predložila da ja dođem tamo na dva tjedna, da govorim o filmovima, i ako nemam ništa protiv, da dođe i Žilnik. Tako smo se nas dvojica našli u avionu na putu za Tajvan, a tamo smo u dva tjedna, 24 sata dnevno, proveli zajedno, pričajući o životu, umjetnosti, politici, povijesti…

Mi smo dva tjedna intenzivno živjeli zajedno. I ja sam zapravo na Tajvanu riješio da te svoje osjećaje podijelim s ostatkom čovječanstva (smijeh). Nisam htio raditi neki puki hommage, nego je meni uzor bilo ona poznata knjiga intervjua Truffauta s Hitchcockom, iako me je sramota spominjati sebe u kontekstu ove dvojice velikana, ali zaista mi je motiv taj dijalog dva velika redatelja, jednog u naponu snage koji se bavio i kritikom i praksom, Truffauta, i maestra režije Hitchcocka . Ta Truffautova knjiga za mene je kao neka…

TELEGRAM: Biblija režije?

BALJAK: Upravo tako. Ja znam reći studentima, ako smatraju da ništa nisu naučili od nas koji smo na katedri, Gorana Markovića, Olega Novkovića, Srđana Golubovića, Stefana Arsenijevića, mene…, da ih k’o Boga molim da pročitaju ovu knjigu. Da vide način na koji ova dva redatelja razgovaraju i što imaju jedan drugom za reći. Knjiga je fenomen jer je zanimljiva i ljudima koji nemaju nikakve veze s filmom, ni s filmskom režijom, ona se čita kao bestseler a istovremeno je i udžbenik režije.

Meni je bilo inspirativno kako u tom njihovom dijalogu obojica preispituju neke svoje zablude i greške, koliko je Hitchcock kritičan prema sebi, nema ni trunke sujete, i koliko ga Truffaut kritički preispituje i to je prava stvar. Ja sam htio ući u takvu avanturu sa Žilnikom i to mi se i dogodilo. Ovo je moj ulaz u Žilnika i ja sam zadržao svoje ekskluzivno pravo da to napravim na takav način. Samo snimanje i montaža trajali su tri godine, zbog pandemije i svega što nam se događalo. Treba i vremena da ti se slegnu utisci pa da napraviš neku definitivnu verziju u montaži. Tako da sam ja presretan da je sve to trajalo “samo“ tri godine (smijeh).

TELEGRAM: Fascinantni su u Žurnalu odlasci na mjesta snimanja nekadašnjih Žilnikovih filmova, s potragom za preživjelim sudionicima… Nije to puko spajanje mjesta, vremena i ljudi, nego čini mi se kao tužna rekonstrukcija svega onog što je izgubljeno.

BALJAK: Jest. Kad sam ušao u tu priču vidio sam da krećemo u putovanje kroz zemlju koje više nema, a čiji je Žilnik bio reprezent i kritičar, ali da to neće više biti samo priča o čovjeku nego i o kontekstu i jednom prostoru, jer drugačije priča o Žilniku ne bi ni išla. Ne možete ga izdvojiti iz vremena u kojem je stvarao, tako da to jest i jednim dijelom priča o Jugoslaviji koje više nema, o nekim ljudima koji više nisu s nama i prostorima koji više možda ne izgledaju kako su izgledali… I to sve daje tu neku vrstu tuge koju ste vi opazili. Svako se veže emotivno za neke prizore ili ljude, kao što je možda ova scena s Pirikom…

TELEGRAM: Da, meni je to jedan od centara filma, Pirikine scene djeluju emotivno, duhovito, gorko…

BALJAK: Ona je bila trinaestogodišnja djevojčica u to vrijeme…

TELEGRAM: Nevjerojatne su njene scene u filmu Pioniri maleni…, ona je Sonja Savić prije Sonje Savić.

BALJAK: Apsolutno! To ste dobro rekli.

TELEGRAM: Kad govorite o zemlji koje više nema, govorite i o standardima dosegnutih sloboda. Možemo li uopće danas zamisliti moćnu scenu iz 1968. kad genijalni glumac Stevo Žigon daje podršku pobunjenim beogradskim studentima i govori im Dantonov monolog? Meni je to danas čisti SF.

BALJAK: Slažem se s vama. Evo još smo pod tragičnim dojmom nedavnih izbora u Srbiji, barem je tako za moju generaciju i moje prijatelje… Apsolutno se slažem s vama da su neki od prostora slobode sada kod nas potpuno nezamislivi. Ja govorim iz perspektive Srbije ali čini mi se da neke stvari ne funkcioniraju ni u zemljama koje su ušle u Europsku uniju, koja je izgledala i još uvijek izgleda kao neki otok slobode, i ja i dalje mislim da treba ući u EU…

Ali, gledajući iz ove perspektive, mi smo imali EU prije EU, tako ja to doživljavam. Rođen sam i odrastao u Jugoslaviji, imao sam petnaest godina kad je umro Tito i jako dobro pamtim sve te stvari. Čovjek ima neki dojam gorčine i potrošenih godina, zašto smo napustili taj jedan lagodan put kojim smo mogli ići u skandinavskom, ne balkanskom smjeru, i gdje smo pogriješili i tko je pogriješio? Tako da sve ove zabrane, cenzure Žilnikovih djela, on o tome otvoreno govori, ali ni u jednom trenutku on sebe ne mistificira kao žrtvu.

TELEGRAM: Sjajna je njegova rečenica da nije ni mislio o tome da će raditi nešto subverzivno nego je samo htio prikazivati život.

BALJAK: Tako je. Znate, mnogi su svoje karijere izgradili na tom disidentskom imidžu protivnika režima. Žilnik to na takav način nije radio. Meni je on mnoge stvari u tom smislu demistificirao. Recimo Saša Petrović, koji je bio veliki redatelj u to vrijeme, sa Sakupljačima perja i čitavom pričom u Cannesu, ali on je bio dio establišmenta. I sad i Žilnika i Petrovića trpaju u crni val.

Bili smo u Beču i onda je Žilnik bio potpuno zgrožen što su sve Austrijanci utrpali u taj naš crni val. Pa onda Antonije Isaković, Dobrica Ćosić, to su disidenti koji su putovali s Titom na brodu Galeb… A ovaj žal za propuštenom šansom, mislim da je to nešto što Žilnika i dalje vodi, vidjeli ste na kraju filma njegov lament nad bivšom Jugoslavijom.

TELEGRAM: O rekvijemu govori.

BALJAK: Da, on zaista priča o tome što je moglo biti, a što nam se dogodilo zbog nacionalizma, korupcije, birokracije, zbog čega se sve urušilo, i osjeti se neka gorčina njegova… Jer, Žilnik je od šezdesetih svojim filmovima pokušavao popraviti taj sistem a ne da ga skrene s matice. To je nešto što mislim da je i tema ovog mog filma.

TELEGRAM: Kad u vašem filmu vidimo i prizore Žilnikove njemačke faze, čini mi se da je itekako utjecao na novi njemački val sedamdesetih, posebno Fassbindera.

BALJAK: To je dobro opažanje i to je pitanje možda za nekog mladog teoretičara ili povjesničara da se usporedi to razdoblje tko je na koga u tom trenutku utjecao. Žilnik je u tom trenutku, kada je kao gastarbajter došao u Njemačku, na minhensku scenu, bio velika redateljska zvijezda.

TELEGRAM: S već osvojenim Zlatnim medvjedom u Berlinu za kultne Rane radove.

BALJAK: Da… On je mnogo slavniji od Fassbindera tada, Fassbinder je bio na svom početku, u tim njihovim susretima u Münchenu, ali čini mi se da je Žilnik donio svježu, hajde da kažemo balkansku krv, na tamošnju scenu i kada bi se sad netko bavio ozbiljnim komparacijama vjerojatno bi se tu našlo štošta. Naravno, to Žilnik nikad ne bi tako izgovorio. On je preskroman čovjek.

TELEGRAM: Zanimljivo mi je kako ste sebe u filmu impostirali, kao nekakvog šegrta, vučete kofere za majstorom, strpljivo dreždite po seoskim birtijama dok on sreće stare junake…

BALJAK: Ja se realno ne volim pojavljivati u svojim filmovima. Ovo je praktički prvi put da sam se pojavio u kadrovima. Ovdje sam shvatio da je to dio naše priče i da je glupavo da ostanem totalno iza kamere. Zapravo, sa Žilnikom se čitava komunikacija svodi na gomilu viceva tijekom čitavog dana. Tako da ako vi sa Žilnikom ne uđete u tu komediju, vi nećete iz njega izvući ono najbolje. Namjerno sam ušao u tu igru kako bih ga isprovocirao i oslobodio da izvučem sve to iz njega. Jer, iako izgleda ekstrovertiran i jako je komunikativan, on je u suštini jako stidljiv čovjek.

TELEGRAM: Već smo se složili da ovo nije klasični biopic. Vi se kroz Žilnika demijurga zapravo nastavljate baviti socijalnim preokupacijama kojima se inače bavite u svojim filmovima?

BALJAK: Da. To je na neki način i esencija dokumentarnog filma. Pričajući priču na neku temu, o određenoj osobi ili događaju, vi pričate zapravo priču o samom sebi. Ovo je moj film o Žilniku, a možda i film o meni, o mojim frustracijama i dilemama i drago mi je da se osjeća taj autorski princip.

A moram priznati da je u ove tri godine sa Žilnikom i cijelom ekipom oko ovog filma za mene bila određena vrsta relaksacije. Jer, ja sam se i tijekom devedesetih i početkom 2000-itih bavio užasno stresnim i gadnim temama koje na neki način čovjeka i otruju. Trebao mi je ovaj, na neki način relaksirajući film, u kojem nema leševa, komemoracija, poginulih ljudi, revolvera…, čime sam zapravo i počeo svoju karijeru.

TELEGRAM: Od te “pomaknute stvarnosti“ kako Žilnik opisuje u rabijatnom satiričnom Doxu „Tito po drugi put među Srbima“, vi ste i u Plavom vozu, igranom filmu iz 2010., imali pomak u ljubavnu priču.

BALJAK: Da, imao sam, ali to je neka moja priča koju sam jako rano napisao i bila je dosta autobiografska. Film jeste bio onako tinejdžerski relaksirajući ali vjerujem da njegovo vrijeme tek dolazi. Nekako je ostao podcijenjen, i mislim da ga tek čeka revalorizacija.

TELEGRAM: U priči skupina mladih doživljava prve ljubavi i seksualna iskustva u dane Titove smrti. To je ovo što kažete da nemamo prava bojkotirati život.

BALJAK: Slažem se. Ali, evo kad smo spominjali Milana Vlajčića, on je film sahranio (smijeh).

TELEGRAM: Pokoj mu duši.

BALJAK: I ja mu to nikad nisam zamjerio (smijeh). Hoću reći, zato što se vjerojatno od mene 2010., kad je taj film nastao, očekivala opet neka strašna patnja a ja sam ponudio jedan tinejdžerski film. Ali, svi mi imao pravo miješati žanrove… Tu je meni sjajan primjer mog profesora i prijatelja Gorana Markovića, kao nekoga tko je radoznao i cijeli svoj opus istražuje najrazličitije žanrove – od filma katastrofe, ratnog filma, horora, do satire i smijeha, i time se fenomenalno bavi.

Tako da se ježim onog svrstavanja u ladice i kalupe. Jednostavno, kada ti se pruži prilika, a sve rjeđe nam se pruža, zašto nešto novo ne pokušati. Meni je strašno drago kad vidim Dragu Hedla, mog dobrog prijatelja i suradnika s kojim sam radio film Vukovar – posljednji rez, u novoj ulozi. Gledam ovu seriju Matanićevu Šutnja koja je rađena po Hedlovim romanima i fantastično mi je da sad vidim Dragu kao čovjeka čija je beletristika iskorištena kao predložak za tu priču o trgovini ljudima.

TELEGRAM: O gadnoj “pomaknutoj stvarnosti“ govorite kroz duologiju Vidimo se u čitulji i Vukovar – posljednji rez. U oba filma defilira bagra koja je pljačkala i proizvodila krv do koljena.

BALJAK: Apsolutno, slažem se s vama. Samo Čitulja se bavi nasilnim posljedicama na beogradskom asfaltu a “Vukovar“ je priča o cijeloj društvenoj klimi koja je proizvela taj milje vikend-ratnika koji su išli iz Beograda i pljačkali bijelu tehniku, šume, vina, utrkivali se u tome, što je Arkanova specijalnost bila… Nego, tragično je što je taj duh preživio i moje filmove i na neki način je još prisutan. To je nešto što je za mene duboko frustrirajuće i dokaz je da filmovi ne mijenjaju svijet.

Nisam ja imao iluzija da će sad zbog mojih filmova neki ljudi postati bolji, ali me duboko unespokojava i tragično je da imate djecu u tom istom gradu Vukovaru koja nisu tada bila ni rođena a koja istom strašću mrze jedni druge. Da vi usred Europe imate jedan grad koji je i dalje duboko podijeljen, gdje ljudi koji govore istim ili bar sličnim jezikom, idu u različite škole, vrtiće… Mi nismo doživjeli katarzu, ništa nismo naučili iz te goleme tragedije, a kada ništa ne naučiš, onda je to samo korak prema ponavljanju istih strašnih stvari. I nekako sam zbog toga pesimističan i tužan.

TELEGRAM: Vi i vaš scenarist Drago Hedl u mučnoj priči o Vukovaru hrabro i radikalno ste prišli iz metapozicija: žrtava, zločinaca i nacionalističih „elita“ nalogodavaca na obje strane.

BALJAK: Meni je bilo jako bitno to iskustvo. Prije svega, imao sam izvrsnu istraživačku novinarsku ekipu u Srbiji i Hrvatskoj. Čuli smo se na dnevnoj bazi, a svake nedjelje smo se i sastajali, razmjenjujući materijale. Bio je to šestomjesečni proces prije nego što smo uopće krenuli da pišemo scenarij. I onda smo pokušali da ukrstimo što veći broj sudbina ljudskih s obje strane, da uvežemo što veću arhivsku građu u tu cijelu priču i to je po meni prava stvar za ovakvu temu. Jedno fantastično iskustvo kako nastaje jedan ovako temeljan i ozbiljan dokumentarni film.

Onda je uslijedila prava satisfakcija i meni i Dragi, kad je bila premijera filma na ZagrebDoxu, a samo dva dana kasnije na FESTU u Beogradu. Doživjeli smo potpuno iste reakcije publike u oba grada: potpuni muk, duboka tišina nakon završetka projekcije, publika ne može da dođe sebi… Nema aplauza jer aplauz je neprimjeren toj sitauciji a opet ljudi imaju potrebu da vam kažu koliko ih je potreslo, zato ta tišina. Tada sam vidio da prava publika jednako reagira i u Beogradu i u Zagrebu i da se zapravo taj film jedino nije dopao ni srpskim ni hrvatskim nacionalistima. Znači, uradili smo dobru stvar.

Ja sam u Beogradu doživio da hodam gradom pa me presretnu i viču da sam ustaša. Ali, to je sudbina. Kako da vam kažem, osjećam da sam ostavio puno od sebe u Vukovaru, i dalje pratim sve šta se dešava, kao da sam jučer otamo otišao. Boli me što se jako malo uradilo na suštini slobode tih ljudi. Imam utisak da je napušten i da ga koriste samo kao simbol a malo toga se uradilo da se Vukovaru vrati pravi život.