Šteta je što Mirjana Dugandžija ne objavljuje svoju literaturu češće. Nju i Karmelu Špoljarić treba čitati
Davor Špišić recenzira roman Rašomon i zbirku priča pod nazivom Rujanska kupačica
Punokrvni manirizam Karmele Špoljarić nastavlja strujati njezinom prozom. I jača našu identifikaciju s njenim antijunacima, duboko uronjenim u pop-kulturnu ikonografiju raznovrsnih žanrovskih gena. Romanesknim prvijencem Nije ovo Twin Peaks (2013.) sugestivno je pronalazila lynchovske sudbine na depri ubogog jadranskog otoka, a u Majoru Tomu (2014.) jednu od astralnih reinkarnacija Davida Bowieja.
Elem, nije ni Kurosawa bez razloga maniristički prozvan i pozvan u Rašomon, najnoviji roman (Hena com) iz autoričine radionice. Esencija duha velikog japanskog filmskog gurua nije tu samo zbog asketske montaže paralelnih storytellerskih života. Sukobljenih rašomonskih perspektiva svjedočenja priče, u kojima Karmelini likovi isprepliću istine i laži o traumama balkanskih ratova devedesetih, ili o dešperatnim gubljenjima instinkta za ljubav a letargičnom prepuštanju instinktu mržnje i nasilja.
Tip u središtu Rašomona
Rašomon je – posebno kroz pore slojevito portretiranog, neimenovanog nosećeg antijunaka kao demijurga- dosljedno ispisana matrica iskušenja, posrtanja i padova u ništavilo, te pronađenog samurajskog iskupljenja na kraju puta. I uzorna, odrješita antiratna pljuska. Tip u središtu Rašomona je probisvijet, cinik s manjkom skrupula u venama, šarmer i paradoksalni ekstrovertirani introvert, daleko od patetičnog samožrtvovanja na frontovima pomahnitalog svijeta.
On čak zaglibi u somnabulnu brutalnu epizodu kad iz njega animalno bukne nasilje i pretuče Suzi – djevojku svog najboljeg frenda Duleta, s kojom je, dok je Dule na ratištu, imao seksualnu vezu. U strahu od osvete Suzina brata, dešperater se prijavljuje u Hrvatsku vojsku i odlazi na ratište u Slavoniju. Tamo na fronti će jednog lijenog crvljivog dana (ono, kad se apsurdno ušančeni neprijatelji dosađuju kao luzerski pijuni besmisla na kartama pomahnitalih nacionalnih vođa) ubiti mobiliziranog srpskog vojnika, svog dubliranog vršnjaka Sašu iz Beograda.
Put u vlastito srce tame
Osim što scene tog „jedan na jedan“ grotesknog krvavog obračuna koncipira kao istrgnute stranice iz nekog scenarija, Špoljarićka ovdje fokus svjedoka prebacuje na umirućeg Sašu: „… mogli smo da se nađemo na istom koncertu, nekom antiratnom protestu, možda smo se naduvali istih trava i opijali istim pivom, a što je najsmešnije, ali stvarno, ja nikad nisam voleo rat, ni u dečjim igrama nisam ga voleo, pa ja sam se igrao loptom, ja sam ratovao klikerima, i nisam hteo da budem tu, tu gde sam sada, al’ eto, malo se zaigraš, zađeš u tuđi vrt i dođe đavo po svoje.“
Ako antijunaka Rašomona na početku romana nalazimo kako tezgari rasprodajući dijelove bivšeg života, u posljednjoj trećini pratimo ga na putu u vlastito srce tame. On odlazi u Beograd, pokušavajući pronaći roditelje čovjeka kojem je na krvavim pustopoljinama nekoć oduzeo život, tražeći oprost i katarzu. Opora, tjeskobna, bluzerska proza.
Dugandžijina nova zbirka priča
Šteta da nas Mirjana Dugandžija dugo pušta da gladujemo. Drži nas nekako podalje od svoje literature, stvarajući s pauzama u vremenu: na scenu je onomad istrčala sjajnim romanom Nekoliko dana kolovoza (2010.), zatim objavila zbirku kolumni i priča Indijančeva noć (2013.). Evo, nakon sedam godina dočekasmo Dugandžijinu novu zbirku priča Rujanska kupačica (OceanMore), intrigantnu panoramu “alienskih“ protagonistica.
Namjerno koristim taj vanzemaljski pridjev za njene autentične junakinje, jer kod nas se i u 21. stoljeću žene s potpisom, žene koje ne pristaju na bezimeno utapanje u bljutavostima društvenih regula, licemjerja i očekivanja, i dalje promatraju podozrivo. Kao frikovi koji navodno podrivaju i ruše temelje društva. To što su ti temelji ionako truli, ogrezli u bezdušje, mržnju, pohlepu i oportunizam – tim gore po žilave heroine otpadništva o kojima Dugandžija tako pronicljivo i strastveno piše.
Bitka u ime svih žena
U svakoj od 11 markantnih, stilski bravuroznih a životnim nabojem žestoko ogoljenih priča, autorica će se u ime svojih žena boriti za svaku stopu čiste vatrene emocije, neukaljane ravnodušjem, kao i za šansu socijalnog digniteta u zemlji gdje su te šanse zlurado pokopane. Sve one podsjećaju me na čudesnu Blanche DuBois iz imaginarija Tennessee Williamsa, ženu koja jednostavno nije htjela pristati na đubrište življenja i iznevjerene snove. Dugandžija je stvorila čitavu nisku Blancheinih sestara koje će možda negdje na osami cviljeti po kutevima i lizati rane, ali itekako će bagri koja ih kani slomiti pokazati svoje uznosito intergalaktičko lice.
Tako se ponašaju i uspijevaju ostati na nogama dok na asfaltu metropole troše površne ljubavnike koji ih nisu dostojni, ili preživljavaju putem crnoburzijanskih poslova po nadrealnim prizorištima uništene provincije, ili se vraćaju u traume djetinjstva… Lako ih je voljeti, onako nesavršene a žilave i uznosite. I još jedna važna komponenta ovih Dugandžijinih priča o žudnji i egzistenciji: rijetko se u nas otvoreno progovara o lumpenproleterskoj klasi koja se sve više regrutira i iz redova umjetnika, novinara, profesora… Dugandžija od tom govori bez ustezanja, zabrinuto i gorko.