Stiže Matanićev Egzorcizam pa smo, premda naš film nije baš poznat po njima, izvukli neke domaće horore

Budžet od samo 100.000 kuna

Sinopsis filma navodi da se radi o slučaju djevojke Maše Artuković, za koju se sumnja da bi mogla biti opsjednuta sotonom te će svećenik nad njom napraviti svoj prvi egzorcizam.

Matanić je Egzorcizam snimio s prilično malim budžetom od sto tisuća kuna, čemu svjedoči i trailer koji je pun kadrova snimljenih kamerom iz ruke koji podsjećaju na Blair Witch Project. Istovremeno taj stil snimanja daje određeni osjećaj napetosti, pa bismo mogli gledati dobar hrvatski horor. Matanićev film podsjetio nas je na još neke naše horore.

Leptirica (1973)

Leptirica je klasik tadašnje jugoslavenske kinematografije i smatra se prvim hororom na ovim prostorima. Režirao ju je Đorđe Kadijević, srpski redatelj rođen u Šibeniku. Istina, Leptirica se ne može baš klasificirati kao hrvatski horor, ali ga moramo spomenuti jer je Kadijevićev film presedan u filmografiji bivše države i ima najveći utjecaj na naše buduće filmaše koji su se pozabavili ovim žanrom.

Film je nastao prema pripovijetci Mihovila Glišića iz 1880. i po prvi puta je uveo temu vampira u kinematografiju ovih prostora. Iako je radnja smještena u zabačeno selo, Leptirica ima dosta poveznica s Bram Stokerovom Draculom. Film je snimljen kao TV drama 1973. i do danas je ostao jedan od najboljih u tom žanru, a s čestim TV reprizama dosegao kultni status. Glavnu ulogu nosi Mira Nikolić.

Izbavitelj (1976)

Izbavitelj je jedan od prvih hrvatskih horora, a režirao ga je Krsto Papić prema motivima iz novele ruskog pisca Aleksandra Grina. Radnja filma prati pisca Ivana koji otkriva zavjeru u kojoj bizarna rasa ljudi-štakora želi zavladati svijetom u razdoblju ekonomske krize u kojoj samo oni prosperiraju.

Jedna od ključnih scena filma upravo je ona kada Ivan, usred sveopće bijede, otkriva raskošnu zabavu ljudi-štakora, nakon čega mu stvari postaju jasnije. Film je zapravo svojevrsna alegorija na politička zbivanja tog vremena i metafora za tadašnji represivni sustav. Papić je u Izbavitelju suptilno provukao ideje o borbi dobra i zla te o fašizmu i strahu da se ponovno vrati u kriznim vremenima.

Krsto Papić snimio je 2003. Infekciju, svojevrstan nastavak Izbavitelja s istovjetnim glavnim likovima, no s daleko manjim uspjehom i odjekom u javnosti. Film je zaradio nagradu za najbolju režiju na Dubrovačkom filmskom festivalu 2004. Unatoč toj nagradi, film je propao na Pulskom filmskom festivalu i u hrvatskim kinima.

Zagorski specijalitet (2012)

Petero prijatelja, mladih zagrebačkih yuppieja, gubi se duboko u zagorskoj šumi za vrijeme partije paintballa. Zatraže pomoć od lokalnih ljudi, koji su im isprva spremni pomoći, no mladići i djevojke u nevolji ne slute da njihovi izbavitelji kriju veliku tajnu. Zagorci koji su ih spasili pripremaju kotlovinu, što se čini gostoljubivo dok glavni protagonisti ne otkriju da je glavni sastojak ljudsko meso, te da su upravo oni na meniju.

Redateljski prvijenac našeg mladog filmaša Davida Kapca često nazivaju hrvatskom verzijom Teksaškog masakra motornom pilom. Usporedba nije bez razloga obzirom da je Kapac za snimanje Zagorskog specijaliteta iskoristio ogromnu količinu umjetne krvi i odsječenih udova, a glavni rekviziti su mu bile sjekire, noževi, kuke i sve ostalo što može izazvati brutalne krvave ozljede i ostavlja trajan dojam na gledatelja.

Hotel Zlo (2015)

Iako se radi o kratkometražnom igranom filmu, Hotel Zlo redatelja Krešimira Pejića itekako je vrijedan spomena. Radi se o prvom igranom filmu mladog redatelja kojim je želio revitalizirati žanr horora u hrvatskoj kinematografiji. Radi se o trash hororcu s elementima humora snimljenom po uzoru na horor filmove iz 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća, a bavi se vlasnikom hotela koji je usput masovni ubojica i kanibal.

Točnije, radnja filma Hotel Zlo je smještena na početak dvadesetog stoljeća i prati pisca Alana Colda koji se slučajno nađe u jednom starom hotelu čiji je vlasnik pomalo čudan. Ispostavi se da vlasnik voli ubijati i da mu je glavna namirnica u prehrani ljudsko meso.

Film je sniman u crno-bijeloj tehnici na stvarnim lokacijama i bez upotrebe kompjuterske grafike i specijalnih efekata. Kamera je mračnog karaktera potpomognuta glazbenom podlogom iz klasika filmskih horora. Redatelj Pejić posvetio je Hotel Zlo svom uzoru, legendarnom filmašu Melu Brooksu, kojem je zadnji film koji je režirao bila upravo horor komedija Dracula: Dead and Loving It.

Ćaća (2011)

Još jedan film Dalibora Matanića na ovom popisu je Ćaća, koji je je osvojio Zlatnu arenu za najbolju režiju, najbolju kameru i najbolju sporednu glumicu (Iva Mihalić) na 58. izdanju Pulskog filmskog festivala. Neki će možda reći da Ćaća ne spada u kategoriju horora obzirom da nema previše brutalnih scena kasapljenja tijela i slično. No Ćaća je jedan od onih primjera horora koji su strašni ne zbog vizualnih krvavih scena, nego zbog psihološkog elementa.

Radnja prati dvije sestre koje glume Iva Mihalić i Judita Franković, koje odlaze u ličku zabit kako bi pokušale uspostaviti odnos s ocem (Ivo Gregurević) koji se davno odrekao obitelji. To je tek početak priče jer se ta lička zabit pokazuje kao idealan paravan za skrivena ubojstva i obiteljske tajne, u maniri koja podsjeća na Fargo i slične još zlokobnije i strašnije filmove.

Noć poslije smrti (1983)

Na početku prošlog stoljeća u selu na sjeveru Hrvatske mladom vlastelinu Luciju (Rade Šerbedžija) umre žena Jelena (Milena Dravić). Posljednje riječi su joj bile “smrt ne mora biti rastanak” što se ubrzo pokazuje točnim kad se Jelena počinje ukazivati Luciju. Nakon toga se realnost počne isprepletati s mistikom, fantazijom i horor elementima.

Noć poslije smrti našeg cijenjenog redatelja Branka Ivande izvorno je snimljen kao TV film Nocturno 1974. nastao kao adaptacija istoimene fantastične pripovijetke Ksavera Šandora Gjalskog. Za potrebe prikazivanja u kinima prebačen je 35 milimetarsku vrpcu i preimenovan u Noć poslije smrti.

Okupacija u 26 slika (1978)

Okupacija u 26 slika je hrvatska anti-ratna drama koja u svojoj osnovi prati raspad buržoaske dubrovačke obitelji za vrijeme njemačke okupacije u drugom svjetskom ratu. No unatoč tome što se radi o psihološkoj ratnoj drami, scena u autobusu kad ustaše masakriraju pripadnike židovske i srpske manjine je najjača horor scena u hrvatskom filmu ikad snimljena.

Scena u maniri najboljih slasher horora na brutalan način prikazuje mučne prizore poput odrubljivanja glave, rezanja jezika, silovanja, zabijanja čavla u čelo, a rezultat je scena koje se ne bi posramili ni najveći svjetski majstori horora.

Krvopijci (1989)

Zagrebačke ulice su puste, jer kolaju priče o “vampiru” koji napada osamljene žene. Za vrijeme tih događaja, usred noći u psihijatrijsku ordinaciju doktora Franza Glogowecza dolazi neobični Teobald Majer koji tvrdi da je vampir iz 16. stoljeća, te da je nasljednik obitelji Glogovac koji su bili čuveni lovci na vampire.

Film našeg redatelja i scenarista Dejana Šoraka je horor s elementima komedije i ljubavne priče. Film nije imao uspjeha na festivalu u Puli, jednako loše je prošao i u hrvatskim kinima, ali još uvijek se pamti kao jedan od značajnijih hrvatskih horora, uvelike i zbog činjenice da je u njemu prvu ulogu ostvarila Ksenija Marinković, danas jedna od najtraženijih hrvatskih glumica.