Sto godina od smrti Vlahe Bukovca: kako je napušteni dječak iz popravnog doma u New Yorku postao veliki hrvatski slikar
Prije nego se mogao školovati u Parizu, Bukovac je proputovao pola svijeta radeći kao pomorac, konobar i sluga
Bukovac u Zagreb stiže u svojim kasnim tridesetim i brzo zauzima središnje mjesto u umjetničkog životu grada. Kako u važnoj monografiji piše Vera Kružić-Uchytil, u to vrijeme bio je jedini naš slikar obrazovan u Parizu te u Zagreb donosi nešto od likovne atmosfere umjetničke prijestolnice svijeta. Stotinu godinu nakon njegove smrti, u Klovićevim dvorima otvorena je nova velika izložba
Nakon što je od svoje jedanaeste do petnaeste godine živio u New Yorku, mladi Dalmatinac Biagio Faggioni 1871. godine vratio se u domovinu, u rodni Cavtat. Potencijalni američki san brzo se pretvorio u noćnu moru: umire stric s kojim je doputovao, strina se nakon tri mjeseca preudala, a dječak je poslan u popravilište. Poslije je vraćen strini i godine provodi pomažući po kući i trgovini koju su imali ispod stana.
“Dozlogrdilo meni robovanje i za živu glavu ne bi ostao dalje u Americi”, napisao je poslije u memoarima. Kao sin, odnosno unuk pomoraca, okušao se potom i na otvorenom moru, ali prizemljila ga je teža ozljeda na brodu. Tako nikad neće postati kapetanom, kako se nadao. S osamnaest godina ponovno odlazi na zapad, najprije u Peru, a potom u Kaliforniju. Radi razne poslove, a kad ima slobodnog vremena, mladić slika.
Godine 1876. drugi se put vraća u Cavtat. Ubrzo ga primjećuje dubrovački pjesnik Medo Pucić pa ga uz pomoć đakovačkog biskupa J. J. Strossmayera upućuje na školovanje u Pariz. Kad se početkom 1890-ih treći put vratio rodnom tlu, a potom ubrzo preselio u Zagreb, Faggioni je već dugo bio cijenjen slikar, svima poznat po slaveniziranom imenu – Vlaho Bukovac.
U Klovićevim dvorima otvorena nova izložba
Upravo se tim razdobljem njegova djelovanja bavi izložba u zagrebačkim Klovićevim dvorima – Korijeni i krila. Vlaho Bukovac u Zagrebu, Cavtatu i Beču, 1893.-1903. – drugi dio najavljenog trodijelnog ciklusa. Za trajanja izložbe obilježit će se i stogodišnjica njegove smrti.
Nekoliko desetljeća nakon smrti bio je neadekvatno valoriziran, no danas je njegovo mjesto u kanonu nacionalne umjetnosti neosporno; povjesničari umjetnosti slažu se da se radi o vodećem hrvatskom slikaru s prijelaza stoljeća. Autorov opus i dalje uživa snažan interes stručnjaka, ali i veliku naklonost domaće publike. Unazad nekoliko godina ovo je već treća zagrebačka izložba njegovih radova.
Prvi dio ciklusa o Vlahi Bukovcu u Klovićevim dvorima prikazan je u proljeće 2018. godine i bavio se slikarovim pariškim razdobljem, a krajem iste godine u zasebnoj izložbi u Umjetničkom paviljonu s Bukovčevim predstavljeni su i radovi Alexandera Cabanela, njegova učitelja iz Pariza.
Bukovac dolaskom u Zagreb donosi dašak pariških strujanja
Bukovac u Zagreb stiže u svojim kasnim tridesetim i brzo zauzima središnje mjesto u umjetničkog životu grada. Kako u važnoj monografiji piše Vera Kružić-Uchytil, u to vrijeme bio je jedini naš slikar obrazovan u Parizu te u Zagreb donosi nešto od likovne atmosfere umjetničke prijestolnice svijeta.
Sa Strossmayerom je dogovorio izradu kompozicije Gundulićev san; s predstojnikom Odjela za bogoštovlje i nastavu, Isom Kršnjavijem – tada definitivno najutjecajnijim čovjekom hrvatske kulture – dogovara više narudžbi, između ostaloga i svečani zastor za zagrebački HNK. Poslije ga savjetuje i oko izvedbe novih zagrebačkih ateljea; u ovom trenutku njihov odnos još uvijek funkcionira.
Bukovčeva izložba portreta iz 1893. godine označava početak ozbiljnih likovnih manifestacija u gradu. Presudan je njegov utjecaj na mlađe kolege s kojima poslije zajedno izlaže u inozemstvu, otvorivši tako put značajnijoj recepciji hrvatskih umjetnika.
Dominacija portreta, ali prisutni i neki manje izlagani radovi
S portretima, inače Bukovčevim glavnim područjem, počinje i postav izložbe u Klovićevim dvorima. U prvoj prostoriji, prije svega, prikazani su portreti članova plemićke obitelji Vraniczany, tada važnih aktera društvenog i kulturnog života. Svijetlo je u izložbenom prostoru izrazito prigušeno, ali same slike adekvatno su osvijetljene, bez odsjaja koji bi umanjivao preglednost djela.
Prikazani su portreti brojnih tadašnjih uglednika, recimo, članova poduzetničkih obitelji Pongratz, Farkaš, Sollar i Berger, potom pripadnika kulturne elite i umjetnika, primjerice Stjepana Miletića i Celestina Medovića. Izloženi su poznati portreti Franje Josipa I. i Aleksandra Obrenovića, ali i niz manjih, intimnijih slika članova obitelji.
Kako se izmjenjuju prostorije, izloženi radovi postaju sve raznolikiji; tu su neki od poznatih aktova, potom motivi na Danteovu Božanstvenu komediju i četiri alegorije iz Bukovčeva zagrebačkog ateljea. U najvećoj prostoriji može se vidjeti i slavni Gundulićev san, a prema kraju predstavljen je niz radova iz cavtaškog razdoblja, u čemu središnje mjesto pripada kompoziciji Karneval u Epidaurusu. No vratit ćemo se zasad Zagrebu.
Zauzima središnje mjesto u početku hrvatske moderne
Sredinom 1890-ih počinju veća neslaganja s Kršnjavijem, s jedne strane radilo se o drugačijim umjetničkim senzibilitetima, s druge, pojavilo se pitanje prestiža i uloge u formiranju nadolazeće generacije slikara. Bukovac ne usporava: 1896. godine izborio za zasebni hrvatski prostor na Milenijskoj izložbi u Budimpešti, a željezna konstrukcija paviljona poslije je dovezena u Zagreb i tako grad dobiva reprezentativni izložbeni prostor (današnji Umjetnički paviljon).
Bukovac i njegovi kolege uskoro postaju poznati kao „zagrebačka šarena škola“. Raskid ove grupacije i Kršnjavoga (kojem je 1895. završio mandat odjelnog predstojnika) dogodio se 1897. godine kad Bukovac, potaknut i bečkom secesijom, inicira osnivanje novog staleškog Društva hrvatskih umjetnika. U njemu se nalazi većina najistaknutijih mladih umjetnika; neki od njih ranije su bili stipendisti Kršnjavoga.
Sljedeće godine održan je Hrvatski salon, prvi veliki trenutak hrvatske moderne. Publika je pokazala velik interes, međutim, izložba je produbila raskol u kulturnim krugovima, a konzervativci umjetnike sudionike prikazuju kao „rušitelje hrvatske kulture“. Ova manifestacija postat će ključna za razumijevanje dobrog dijela tzv. sukoba „starih i mladih“.
“Meni je neshvatljivo filozofiranje u slikarstvu.”
Treba reći, Bukovac je pratio razvoj umjetnosti, ali teško da ga se moglo opisati kao revolucionara; reakcija na izložbu više je odraz tadašnje zagrebačke provincijalnosti i malograđanštine. U svim svojim fazama – od akademskog realizma, preko plenerizma, simbolizma, impresionizma i secesije – Bukovac ostaje vjeran figuralnom slikarstvu. U knjizi Moj život, iz 1918. godine, slikar odbacuje najnovije umjetničke struje.
„Meni je neshvatljivo filozofiranje u slikarstvu. To je posao za literate, ali za slikare neka samo šare i kist govore. Što će mi slikarsko mudrovanja, kad ruka, ili noga ili glava nijesu umjetnički prikazane […] siromašniji samouk pošteniji je i bolji umjetnik, nego svi kubisti, futuristi i modernisti, što su svojim slikama unesrećili svijet.“
Nakon nekoliko zagrebačkih godina, u njegovu umjetničkom krugu otvaraju se pukotine; Medović pod pritiskom Kršnjavoga podržava konzervativnu reakciju, a dolazi i do Bukovčeve svađe s Ivekovićem. Nakon što je prisustvovao otvaranju izložbe, Bukovac odlučuje napustiti Zagreb, iako je samo godinu dana ranije kod Tomislavca izgradio kuću i atelje.
“Bilo je spletaka, javnih ocrnjivanja i svega…”
U već citiranim memoarima, svoj odlazak objašnjava sljedećim riječima: „Na to me prisili ponašanje mojih drugova, koji mjesto da mi odvrate harnošću, udariše na mene iz busije. Bilo je spletaka, javnih ocrnjivanja i svega, samo ne umjetničkih razloga…“ Uskoro se iz Zagreba odselio dobar dio likovnih umjetnika.
O dijelu ovih događanja moguće je saznati iz trenutne izložbe. Postav sadrži kronologiju slikarova života, informativne panele i dokumentarnu građu. Tu su i fotografije Bukovca u radu ili dokolici i video-materijali na više mjesta. Osim podataka o slikaru i kulturnom životu Zagreba ili Cavtata, tekstovi donose i nešto više o nekim od važnijih obitelji koje je Bukovac slikao ovih godina.
Uz petnaestak dosad neprikazanih djela, neka su predstavljena publici nakon više desetljeća neizlaganja. Većina je slika inače iz Hrvatske, pojedine stižu iz Slovenije, Srbiji i Bosne i Hercegovine. Poznati zastor s temom hrvatskog narodnog preporoda nije izložen: original je navodno uskladišten u Muzeju suvremene umjetnosti, a i da nije tako, jednostavno nema dovoljno velike dvorane gdje bi se zastor mogao postaviti.
Iza izložbe u Klovićevim dvorima velik je autorski tim
Izložbu potpisuje velik autorski tim. Uz povjesničarke umjetnosti Petru Vugrinec i Luciju Vuković, suatori su Irena Kraševac, Dragan Damjanović, Petar Petrović, kao i Iskra Iveljić, povjesničarka i profesorica zagrebačkog Filozofskog fakulteta koja se posebno bavi plemstvom i bogatim građanstvom; kao što smo već spomenuli, mnoge je od njih Bukovac naslikao. Kustosica izložbe je Iva Sudec Andreis.
Nakon odlaska iz Zagreba, slikar većinu vremena provodi u rodnom Cavtatu. Aktivno se uključuje u kulturni život zajednice. I dalje radi, u staroj očevoj kući nadograđuje atelje, povremeno odlazi na kraća putovanja, izlaže primjerice u Parizu i Veneciji. Kratkotrajna epizoda u Beču obilježena je razmjerno hladnim prijemom u umjetničkim krugovima, ali afirmativnim kritikama koje ubrzo dopiru i u domovinu.
Pokazatelj Bukovčeve važnosti na prijelazu stoljeća
No ono što mu nije mogao pružiti Zagreb, Bukovcu 1903. godine osigurava Prag: postaje profesorom na tamošnjoj likovnoj akademiji (temelji likovne akademije u Zagrebu postavljeni su tek 1907. godine). Iako je, po svemu sudeći, osjećao veliku nostalgiju za sunčanim Jadranom, slikar ostaje u Pragu sve do svoje smrti 1922. godine.
Izložba Korijeni i krila otvorena je do 22. svibnja, a nešto ranije održat će se i međunarodni znanstveni skup Vlaho Bukovac i njegovo djelo. Bit će to lijep nastavak kvalitetno osmišljene izložbe koja uspješno demonstrira koliko je važan i stvaralački potentan bio Vlaho Bukovac u razdoblju prijelaza stoljeća.