Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Što nas čeka ovaj tjedan u HNK, na praizvedbi Žižekove Antigone

U petak je prva ovosezonska premijera. Dešperatnu ikoničku heroinu na steroidima beznađa igra Iva Mihalić

ZADNJA IZMJENA: ruj 16, 2019
Foto: Mara Bratoš

Teško je biti prorok Tiresija i predvidjeti kakva sudbina čeka „Antigonu“ Slavoja Žižeka. Ali, kakav god bio konkretni izvedbeni rezultat, praizvedba ove drame (20. rujna) na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu prvorazredan je umjetnički i društveni čin. I bit će to, nakon 2.500 godina od nastanka Sofoklova kanonskog prototeksta o Antigoni, novi globalni iskorak u još uvijek neistražene sfere koje emanira ikona naše barbarske civilizacije. Civilizacije provizorno maskirane naslagama tehnoloških mogućnosti, ali i dalje brutalno divlje u mješavinama dobra i zla.

Kao arhetipska heroina, levitirajuća između pradavnog mita i posve bliske identifikacije u najrazličitijim epohama i društvenim uređenjima, Antigona ne silazi sa scene. Do danas se multiplicirala u tisućama manirističkih djela literature, slikarstva, glazbe i filma. Walter Hasenclever, Jean Cocteau, Jean Anouilh, Bertolt Brecht (u adaptaciji prema Hölderlinovom prijevodu Sofokla naslovnu ulogu igrala je Brechtova druga supruga, karizmatična Helene Weigel), Carl Orff, Sam Shepard, Liliana Cavani, samo su neki od najznačajnijih autora koji su stvarali inspirativne verzije Antigonine uklete samosvojnosti.

Luca Anić i Iva Mihalić Mara Bratoš

Podsjeća na remek-djelo ‘Njemačka u jesen’

Čitajući Žižekovu „Antigonu“ sjetih se remek-djela dokumentarizma i autorske hrabrosti – filma „Njemačka u jesen“ (Deutschland im Herbst). Udarničkim snagama film je 1978. proizveo cvijet novog njemačkog vala: Rainer Werner Fassbinder, Hans Peter Cloos, Alexander Kluge, Edgar Reitz, Katja Rupé, Volker Schlöndorff… Djelo je žestoka, beskompromisna analiza uzroka i posljedica kaotične njemačke jeseni 1977., vremena u kome se vodila nesmiljena borba između predatorskog državnog terora krupnog kapitala i revolucionarnog terora iz očaja anarhične ulične gerile.

Jedna od triju Schlöndorffovih dionica u filmu posvećena je Antigoni. I neskrivenim paralelama s tragičnom figurom Ulrike Meinhof, liderice radikalne skupine RAF, koja je 9. svibnja 1976. navodno izvršila samoubojstvo vješanjem u ćeliji zatvora Stammheim. Brojne teorije idu u prilog tome da je režim likvidirao zatvorenicu. Okolnosti „suicida“ počivale su na klimavim nogama traljavo obavljene obdukcije i forenzičkih nalaza. Schlöndorffova priča (scenarij je napisao nestor slobodoumne misli i nobelovac Heinrich Böll) fingira projekciju sirove verzije tv-filma „Antigona“, upriličenu pred mogulima televizijske kuće koji trebaju dati zeleno svjetlo za daljnju produkciju.

Schlöndorff kreira gustu apsurdnu atmosferu prikazujući tinjajuću histeriju moćnika zabrinutih pred pobunjeničkim materijalom. Kao da su diverzantski pakleni strojevi skriveni u tv-ekranima, tako se ponašaju oznojeni medijski poslušnici režima. Oni u nervozi i nelagodi stalno odlaze do toaleta, trtljaju besmislice odugovlačeći s odlukom, ispijaju kave i pune pepeljare, čudom se čude („Je li to stvarno Sofoklo napisao?“ sumnjičavo zvjera jedan od njih), čekaju kvorum…

Alma Prica Mara Bratoš

Idealno vrijeme za novu Antigonu

Takav istovrsni apsurd tragedije natapa i Žižekovu „Antigonu“. Proslavljeni slovenski filozof-teškaš, postpunk marksist i desperados stand-up sociologije, majstorski je izabrao i proveo ideju na kojoj će graditi svoj dramski prvijenac, naručen od zagrebačkog HNK-a. U jasnoj, brechtijanskoj maniri partizanskog teatra Žižek je izbjegao bilo kakve primjese tezičnosti i zamorne psihoanalize. Baš naprotiv, stvorio je živu i često ironijski sirovu matricu, podatnu za naše neposredno poistovjećivanje s Antigona-kompleksom.

Vrijeme je više nego idealno za praizvedbu nove „Antigone“: ovdašnja (para)država groteskno iskrivljuje ideale Pravde, a zakone modificira isključivo prema aršinima bešćutne trash-elite. Nasuprot vladajućoj rulji, skutren je pojedinac, drukčiji od drugih, ponižen i ismijan, na rubu očaja i odmetništva, pa još ako je u pitanju žena, dvostruko prezrena… U Žižekovoj Antigoni ima one vatre, posebnosti, izranjenosti, samoće, osvete i uklete drčnosti kakvu nosi Lisbeth Salander.

Posebnost Žižekove parafraze Sofoklove ostavštine je da u vremenu stalnog resetiranja, provizornih rješenja i fake stvarnosti, ponudi tri „izlaza“ iz ove krvave priče. Žovijalno se poigravajući rašomonskim vizurama (ovdje, dakako, neću spojlati što ćemo naposljetku dočekati kad se zastor spusti nad tragedijom) Žižek postavlja bitna pitanja o licima i naličjima slobode, anarhije i brutalne pragmatike opsjenarske države; o tankim crtama razgraničenja između kaosa i utopijski sređenog društva… Potresno je ciničan, kad u nekoliko navrata, s ustiju Tiresije ili Zborovođe, progovara: „Ništa nije tako začudno i demonsko kao čovjek…“

Luca Anić i Mislav Čavajda Mara Bratoš

To što Alma Prica igra Tiresiju, nije tek dosjetka

Njemačka redateljica hrvatskih korijena Angela Richter napravila je sjajnu podjelu za „Antigonu“. Dešperatnu ikoničku heroinu na steroidima beznađa povjerila je Ivi Mihalić, glumici koja ima začudan gard samurajske izopćenosti. Predatorskog pragmatika Kreonta dobio je Mislav Čavajda, što je zanimljiva dijakronija. On je, naime, fenomenalno i fanatično ostvario Edipa (Antigonina oca i jednog od apsurdnotragedskih pokretača prokletstva ove obitelji) u Sofoklovom „Kralju Edipu“ u režiji Eduarda Milera, na Dubrovačkim ljetnim igrama 2011.

Da Alma Prica igra Tiresiju nije tek dosjetka, nego iznimno povjerenje u otajstvene rezerve koje glumica posjeduje. Također je i riječ o dubinskom poznavanju mitoloških obrazaca koji se roje oko slučaja Antigona. Tiresija je, kako mit kaže, transrodna osoba, često je mijenjao spol. Prilikom jednog od notornih natjecanja u ljepoti kakve je znala inicirati božica ljubavi Afrodita, Tiresija je posve neproročki titulu najljepše propustio dodijeliti božici. Gnjevna Afrodita pretvorila ga je u staricu.

Izvrsni cast još čine Luca Anić (Ismena), Filip Vidović (Hemon), Barbara Vicković (Zborovođa), Silvio Vovk (Glasnik) i Zbor: Vanja Matujec, Alen Šalinović, Kristijan Potočki, Tesa Litvan i Tin Rožman. „Kao mlada redateljica sanjala sam da ću jednog dana raditi u predivnom prostoru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Osjećam se kao da sam napokon došla doma u umjetničkom smislu“, veli Angela Richter. Žižekova „Antigona“, bogme, žestok je izazov povratka raspadnutom pradomu.

Davor Špišić
Telegram autor
42 članka Više o autoru
Više s weba