Sudac i autor knjige po kojoj je nastala hit srpska serija Deca zla: ‘Moramo otvarati bolne teme poput zločina silovanja u ratu’

Njegov prvi roman “Deca zla” (2019.), u kojemu se bavi problematikom ratnih zločina, doživio je 67 izdanja te je prodan u 70 tisuća primjeraka. Majić je i jedan od potpisnika inicijative ProGlas, koja okuplja istaknute srpske intelektualce u predizbornoj kampanji, pozivajući građane Srbije da se aktiviraju, informirano glasaju na parlamentarnim izborima koji tu zemlju čekaju 17. prosinca, i svojim glasom pridonesu gradnji “zemlje ljudi a ne vlasti”.

Cijela sezona “Dece zla” dostupna je i može se gledati na HBO Max streaming platformi. U povodu uspjeha serije nastale po njegovu romanu, s čovjekom koji se godinama sustavno bori za dokidanje sprege vlasti i kriminala, obnovu povjerenja u pravosudne institucije i obnovu demokratskog poretka u svojoj domovini, razgovaramo o filmovima, knjigama i društvu u kojemu nastaju.

TELEGRAM: Upravo se diljem regije na HBO-u vrti serija “Deca zla” po vašem istoimenom romanu, temeljenom na istinitom događaju iz vaše sudske prakse. Tko su ‘deca zla’?

MAJIĆ: “Deca zla” u tom romanu, a i u seriji, metafora su zločina i posljedica zločina koji su se u ovom slučaju događali u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Stvarni događaj iz moje sudske prakse poslužio mi je kao predložak za nukleus priče oko koje sam napravio fikciju, kao moj pokušaj razmatranja nekih, barem za mene, ozbiljnih, temeljnih, dubokih pitanja: što ako se najljepša stvar u životu, kao što je rođenje djeteta, događa iz nečega duboko pogrešnog kao što je zločin? Na podlozi te kontroverze pokušao sam izgraditi priču koja se onda dotiče i nekih drugih pitanja dobra i zla – što je jedna od tema koja se proteže kroz sva moja pisanja – da bih došao, ili pokušao doći, do nekakvih zaključaka.

TELEGRAM: Zločin ratnih silovanja nešto je o čemu se u vašoj domovini još uvijek govori potiho ali to je tek jedna od tema koje otvarate u knjizi – druga je korumpirani sustav u Srbiji koji ide do samoga vrha. Zašto ste imali potrebu napisati ovu knjigu? Jesu li “Deca zla” odgovor na takozvane službene istine, pokušaj razbijanja šutnje o društvenim tajnama, temama koje se negiraju?

MAJIĆ: Dijelom svakako da. Ja se i inače bavim kontroverznim temama, jer smatram da takve teme zavređuju razgovor. Mi ne volimo govoriti o neugodnim temama, ni kao pojedinci, ni kao nacije. Nije to svojstveno samo Srbiji, kao što nije svojstveno ni samo drugima. Međutim, ja smatram da je to nužno, da su te teme i njihovo razumijevanje i suočavanje s posljedicama onoga što se dogodilo nužni kako bismo kao društvo mogli ići naprijed. “Deca zla” opisuju jedan konkretan događaj, ali ja se trudim da i taj, kao i drugi moji romani, ima nekakvu univerzalniju poruku, i da se njegova poruka jednako tako može čitati i u Ukrajini i u Gazi i u Afganistanu, jer to su stvari koje su se događale i u Drugom svjetskom ratu i na području Hrvatske i Bosne, dakle, svugdje. To su bolne teme koje pojedinci i nacije često izbjegavaju, ali koje su vrlo važne da bismo sačuvali predznake ljudskosti.

TELEGRAM: Čini se da ste dosta kostura u ormaru uznemirili ovom pričom jer, iako je roman jako dobro prošao kod čitatelja, serija je bila bunkerirana godinama a nakon što je izašla na HBO-u, uslijedili su napadi sa svih strana…

MAJIĆ: Knjiga je već i prije serije prodana u 70 tisuća primjeraka, što je zaista i za Srbiju i za regiju nevjerojatna brojka. To pokazuje, barem meni, da je, u prvome redu zaista nedostajao taj jedan trilerski domaći roman, ali isto tako, da nešto očito u toj temi ljude intrigira. Čak sam očekivao da će reakcije krenuti puno ranije, ti napadi, koji su uvijek prozaični, a svode se na raspravu “da li su naši ili vaši” – endemsko pitanje na našim područjima. Međutim, prije serije do toga ipak u nekoj većoj mjeri nije došlo, dapače, ljudi su mahom zavoljeli likove i uspijevali doći do dublje poruke te priče, koja nije zločin kao zločin, nego pokušaj traganja za njegovim uzrocima i za mogućim rješenjima.

A to je u ovom slučaju oprost, kao jedino moguće rješenje za takav zločin, i kao jedini mogući zid pred kojim krugovi zla ostaju nemoćni. E sad, naravno, televizija je masovni medij i sa serijom je priča dobila nekakvu drugu amplifikaciju. A onda je tu i činjenica da se ona vremenski poklopila s predizbornim razdobljem u Srbiji, pa je onda iskorištena kako bi se predstavila kao nekakva moja propaganda, što dakako nema veze ni s čim. Drago mi je što to ipak većina ljudi ne vidi tako, da ljudi uspijevaju prepoznati ono ljudsko u sebi koje prvo izgubimo kad nam tutnu zastave u ruke.

TELEGRAM: Kako prekinuti te krugove zla? “Deca zla”, “Rudnik”, “Ostrvo pelikana”… U svima je snažan podtekst taj začarani krug zločina i kazne. Je li vam pisanje romana omogućilo da bolje sagledate političke uloge svojih odluka kao suca?

MAJIĆ: Možda će ovo sad zvučati prilično paradoksalno iz usta jednog suca: baveći se čitav život različitim oblicima protuzakonitog ponašanja rukovođenog zlom u nekim težim oblicima, došao sam do jednog naizgled neočekivanog zaključka, naime, da je jedini efikasan način – ako uopće postoji efikasan način – da bi se prekinuli ti krugovi, kao što sam već rekao, oprost. Znači nešto potpuno suprotno od onoga što naša civilizacija nameće, i posve suprotno od onoga što i sam primjenjujem kao sudac. Kao što smo naučeni da je najbolji lijek za tešku bolest citostatik, tako smo naučeni da je za zlo najbolji lijek kazna, znači zlom na zlo. Međutim, meni se čini da je to učinkovito samo u određenom broju slučajeva, ako i tad, a neka moja iskustva govore u prilog tome da je jedino protiv čega zlo nema šansu, gdje ono ostaje da tako kažem poraženo, oprost, što je jedan daleko viši umni i duhovni odgovor na zlo.

TELEGRAM: Čini se da su u Srbiji i ljevica i desnica ujedinjeni u negiranju srpske odgovornosti za ratove na prostoru bivše Jugoslavije – upravo suprotno, perpetuira se narativ o Srbima kao žrtvama, a također se i veličaju osuđeni ratni zločinci. Dokle? Kada će Srbi biti spremni prihvatiti svoju ulogu u ratu?

MAJIĆ: Vjerojatno onda kada i svi drugi postanu spremni na to. To je jako težak proces. Znate li za bilo koji narod koji je sudjelovao u nekom ratu i pokazao veliku spremnost suočiti se sa zločinima koje su “počinili naši”? To nije slučaj ni u Hrvatskoj, ni u Bosni, a nije ni u Srbiji, što naravno nije nikakvo opravdanje. Veliki problem s ratom je to što rat od nas prvo traži da postanemo neljudi – jer ubijati se međusobno prva je gesta organiziranog barbarstva. A kad vas tjeraju da budete barbarin, onda je prvo što u čovjeku strada nekakva ideja ljudskosti i empatije. Ako uopće i postoji rješenje za to, to su između ostalog u određenom smislu i ovakve priče, koje nas neosjetno vraćaju onome što svi mi bazično i jesmo: normalna ljudska bića koja ne vole ružne stvari kao što je zločin. Proces suočavanja s ružnim stvarima je dug i postupan, a ja svoju ulogu vidim u tome da ponajprije govorim o stvarima u vlastitome dvorištu.

TELEGRAM: Sudac kontroverznih odluka koji je postao pisac kontroverznih romana – koliki je bio put od suca do književnika? Jeste li počeli pisati iz svojevrsnog osjećaja nemoći da pomognete kao sudac, pa ste posegnuli za literaturom?

MAJIĆ: Sudac prvenstveno mora govoriti kroz dokaze, to je moj osnovni poziv, no ja sam s vremenom shvatio da puno toga što znam i vidim ne mogu dokazati, ili se pak moji postupci time ne bave, jer mi sudimo onome što tužitelji tuže. A imao sam strašnu potrebu društvu govoriti o stvarima koje vidim, i za koje znam da su ili ispravne ili pogrešne. Literatura se tu u različitim oblicima pokazala kao prilično zgodan alat, jer vam omogućuje da sve to potopite u fikciji i istovremeno progovorite o važnim stvarima.

TELEGRAM: Može li pisanje u tom smislu poslužiti i kao svojevrsna terapija za društvo?

MAJIĆ: Imam zadršku u odgovoru na to pitanje, jer mislim da ne smijemo književnosti nametnuti preteško breme nečega što može fundamentalno mijenjati društvo. Ali s druge strane, ne treba niti podcijeniti njezin utjecaj. Dobra stvar kod književnosti je to što ona može doprijeti do velikog broja ljudi. Sreća je svih nas što naši političari slabo čitaju i ne uviđaju koja je njezina snaga – oni se plaše masovnih medija, pa tako i filmova, a ne shvaćaju subverzivni potencijal knjige.

TELEGRAM: Često istupate u javnosti upozoravajući na probleme s pravosuđem u Srbiji. Sad kad ste dobili globalni doseg putem serije na HBO-u, to u svakom slučaju zvuči kao dressed to kill kombinacija. Ili dressed to BE killed? Je li opasno biti Miodrag Majić danas u zemlji Srbiji? Ili je Miodrag Majić opasnost za srpsku vlast? Može li išta poljuljati vlast Aleksandra Vučića?

MAJIĆ: Ne volim sebi pridavati takav značaj ni ulogu, iako neki smatraju kako sama činjenica da se vlast tako često i tako silovito obrušava na ono što govorim signalizira opasnost. Ne trudim se biti opasan po vlast, ni ovu niti bilo koju drugu; naprosto govorim o stvarima koje vidim, držeći se pritom svog unutarnjeg osjećaja društvene odgovornosti, jer kad imate u odnosu na druge ljude veći doseg u javnosti, kad imate neku vrstu povjerenja građana, to nije samo privilegij već i odgovornost, i tako to ja i osjećam, kao svoju odgovornost.

Uz to sam, kao što je poznato, i sudac, pa ako je moj posao da svakodnevno kažnjavam ljude zbog nekakvih manjih ili većih grešaka koje su počinili, smatram da, da bih imao legitimiteta da to činim, moram biti spreman obznaniti i neke puno po mojem mišljenju opasnije društvene stranputice. E sad, da li će to i u kojoj mjeri utjecati na ovu ili neku drugu vlast, nije do mene, svatko neka glasa za koga hoće. Ako se ljudima sviđa ovo sad, neka glasaju za to i stotinu godina, ali moraju znati što se stvarno događa, jer ako ne znaju, onda glasaju kako i žive, u mraku.

TELEGRAM: Dobro, a kako onda ocjenjujete stanje u srpskom pravosuđu?

MAJIĆ: Pa, loše. Nije tajna da je stanje pravosuđa u Srbiji vrlo loše i potpuno ovisno o politici. Ja jako dugo govorim o problemima srpskog pravosuđa, kao što često na isto upozoravam i drugdje u regiji. Jer mi smo svi, sviđalo nam se to ili ne, potekli iz te jedne zajedničke države gdje pravosuđe, po prirodi stvari, po prirodi društvenog uređenja, nije imalo ulogu kakvu bi trebalo imati u demokratskim društvima. Ono nikada u toj državi nije bilo posebna grana vlasti, jer ga naprosto komunizam nije takvim tretirao, čak se i šaljivo odnosio prema toj ideji kao buržoaskoj ideji podjele vlasti, dok u jedinstvu vlasti pravosuđe nastaje u krilu političara.

Gdje god idem vidim da je ta ideja, bez obzira što je formalno napuštena, još uvijek duboko ukorijenjena u mentalitetu pogotovo starijih generacija pravnika. Jer jedno je formalno promijeniti ustroj, a nešto sasvim drugo promijeniti mentalitet. Nažalost, za sva naša društva još uvijek je pravosuđe na neki način u funkciji obrane državno-političkih interesa i tek polako i stidljivo postaje nezavisna grana vlasti. U Srbiji nije nimalo drugačije, samo što se ovisno o tome tko je na vlasti ta naslijeđena zavisnost zloupotrebljava u većoj ili manjoj mjeri.

TELEGRAM: U takvim okolnostima, što se događa s pravdom? Vjerujete li vi u pravdu?

MAJIĆ: U što bismo inače vjerovali, ako ne vjerujemo u pravdu? Tada je sve izlišno, pogotovo ako ste pravnik. E sad, nekome će možda zvučati prozaično i naivno, ali pravda je isto ideal, kao i demokratsko uređenje – ne znači da smo ga dosegli, ne znači da ćemo ga ikada za života doseći, ali ako u to ne vjerujemo i ne pomičemo stvari ka tome, naše postojanje i sve što radimo potpuno je besmisleno. Onda se sve svodi na to tko je snažniji, tko je jači, ili tko bolje plaća. Ja apsolutno vjerujem u pravdu, i u svakodnevnim odnosima i u onome čime se bavim. Naravno, ponekad je ona puno teže ostvariva, a povremeno se dogode razdoblja kada se čini bližom. Ali to je jedan kontinuirani proces, to je proces vječne borbe i, sad kad pogledam unatrag, veći dio moje karijere zapravo je neka vrsta borbe za pravdu u ovom društvu.

TELEGRAM: Već u svojoj prvoj knjizi, zbirci satiričnih priča “U ime naroda”, upozoravate na spregu organiziranog kriminala, mafijaških klanova i vlasti. Iz hrvatske perspektive čini se da se smanjila količina mafijaških ubojstava u Srbiji u zadnjih 10-ak godina. Je li to istina i znači li to da je vrijeme kad je mafija vladala ulicama prošlost?

MAJIĆ: Vrlo je teško to reći. Drago mi je što imate takav dojam, međutim, pitanje je iz kojeg kuta razgovaramo o tome – jesu li statistički podaci prvenstveni kriterij, ili neki opći dojam, individualna iskustva? Svakako je to bilo vidljivije u 90-ima, kada je sav prostor bivše Jugoslavije bio izravno ili neizravno zakačen ratovima, no ono što mene brine kada promatram ovo društvo to je, čak i ako nemate ne znam koji broj mafijaških ubojstava – a ni njima ne manjkamo – pitanje u kojoj se mjeri u državu infiltrirao kriminal različitog oblika, i u kojoj je mjeri država i njezine institucije sposobna oduprijeti mu se; u kolikoj su mjeri državne institucije te koje zaista rukovode društvom, a ne samo marionete nekih drugih interesa.

TELEGRAM: Srbiju u nedjelju očekuju izbori, što mislite da će se dogoditi? Uoči izbora aktivirali ste se u sklopu inicijative ProGlas – je li to intenziviranje vašeg društvenog angažmana znak da vjerujete u mogućnost Vučićeva kraja? Nakon nedavnih velikih prosvjeda, raste li optimizam da je promjena moguća?

MAJIĆ: Mi kroz ProGlas ne pozivamo građane da glasaju za ovu ili onu političku opciju. Okupili smo se kao skupina zabrinutih građana, od akademika do sudaca, jer nam se jasno pokazalo da su građani jako jako dugo blago rečeno pasivizirani i apatični, do te mjere da im se čini da je potpuno besmislena bilo kakva građanska akcija, pa i glasanje samo. Okupili smo se da podsjetimo da je svaka država, pa tako i ova, država građana i, ako su oni umrtvljeni, ako su oni anestezirani, čitav taj proces postaje jedan simulirani proces u kojem oni koji bi trebali biti vaši opunomoćenici postaju važniji od svega, a to tako nikada ne bi trebalo biti. Mi predugo u ovom društvu imamo takvu situaciju da se čini da su građani potpuno nebitni – do tog samo jednog dana kada ih se izvede forme radi. To vodi ka bolesnom društvu.

Zato smo mi tu kampanju, ili apel ako hoćete, pokrenuli s idejom vraćanja svijesti o nužnosti podizanja glasa, buđenja glasa – glasanjem, kontrolom glasanja, buđenja glasa zaštitom kolegice na koju se vrši pritisak da će ostati bez posla ako ne glasa itd. Dakle, vraćanje snage i težišta procesa narodu. A u kojoj će to mjeri utjecati na ishod izbora, zaista ne znam. Ono što ulijeva optimizam je velik broj ljudi koji nam se obraćaju diljem Srbije i koji nam masovno govore kako smo im probudili neki smisao i neku nadu.

TELEGRAM: ProGlas upozorava da je srpsko društvo u krizi koja bi mogla voditi na put bez povratka. Je li Srbija zemlja na mogućem putu bez povratka i što je potrebno da ona postane zemlja ljudi a ne vlasti?

MAJIĆ: Dijelom ovo o čemu sam upravo govorio. Znači, najvećim dijelom da građani postanu svjesni da kada ih se isključuje iz procesa, to isključivo može voditi otimanju države od strane grupa – političkih, tajkunskih, ekonomskih, mafijaških (…), potpuno je svejedno. To je dakle prvi korak. S druge strane, mislim da je ta nažalost vrlo brižljivo planirana podjela srpskog društva po različitim šavovima – umjetno i vrlo opasno krojena po sistemu “ako si za ovu političku opciju, ti si dobrodošao građanin, a ako nisi, onda si građanin drugog reda” – jedna jako opasna stvar. Takve podjele nikada u povijesti nisu vodile ničem dobrom. To je jako opasno i to mora stati. Mi smo jednostavno osjetili da je posljednji trenutak da, prvo, mi sami izađemo iz nekakvih svojih pojedinačnih mjehurića, a onda i građani kojima smo eto ponudili ruku, da zajedno s njima krenemo tim putem.

TELEGRAM: Može li se povući paralela između Srbije danas i Srbije prije 5. oktobra 2000.? Hoće li se sazivanje izvanrednih izbora obiti o glavu Vučiću kao što se obilo o glavu Miloševiću?

MAJIĆ: Ne volim raditi takve paralele, ali definitivno postoji jedno dugo potiskivano nezadovoljstvo naroda. To je nezadovoljstvo opravdano, jer država se već jako dugo kreće u pogrešnom smjeru i mi već jako dugo nemamo odgovore na brojne, mi to zovemo aferama, a zapravo su to ozbiljne tvrdnje o povezanosti države i kriminala. I bez obzira što ljudi o tome šute iz straha za nekakvu svoju sigurnost ili posao, i bez obzira čak i na zatvorenost medija, građani ove zemlje osjećaju što se događa u društvu. Ponekad ih je samo potrebno podsjetiti da im političari nisu poklonili ni život ni sunce, da su političari tu zbog njih, ma kako to zvučalo ponekad naivno. Tako da neka vrsta osjećaja da se nešto u ovom društvu krupno mora promijeniti definitivno postoji.

TELEGRAM: Kako duhovito pokazujete u jednoj od priča na svome blogu, nema tog idealizma koji se na Balkanu ne može pretvoriti u svoju najlošiju inačicu – u tom smislu, ni “plemenita” ideja Europske unije nema neke šanse. Hoće li Srbija ikada biti ozbiljan kandidat za EU? Je li vas strah da tijekom svojega života nećete doživjeti nikakvu promjenu?

MAJIĆ: Još se uvijek nadam da ću još malo poživjeti, ali pitanje vam je potpuno na mjestu, kada znamo koliko taj put dugo traje i koliko se trenutno čini neizvjesnim. Od samog sam početka veliki zagovornik priključivanja čitave regije, pa i Srbije, Europskoj uniji, no nažalost, pogotovo u posljednjem desetljeću ali i duže, vidim vrlo, najblaže rečeno, čudne poteze same Europske unije. Jer, kada jednom društvu – ispočetka tiho a potom sve glasnije – namijenite nešto što se zove stabilokracija, i kažete da je to za njega trenutno najbolji put, a istovremeno tražite demokratski proces, vladavinu prava itd., vi to društvo zapravo gurate u jednu šizofrenu situaciju koja nigdje, barem meni nije poznato, nije dala rezultate. Ja ne poznajem stabilokraciju u kojoj postoji vladavina prava.

To su kontroverzne teme i jako se bojim da je i Europska unija – pored svih, naravno, manjkavosti koje ovo društvo ima, i pored svih naših zasluga što nismo tamo – i sama napravila strašno puno grešaka s ovim prostorom i da je neke svoje kratkoročne, ili kako god ih hoćete nazvati, političke ciljeve pretpostavila nekim puno dubljim i trajnijim osobinama te zajednice. Jer ako vladavina prava i osuda svakoga tko se ne ponaša u skladu s tim imperativom nije prioritet Europske unije, postavlja se pitanje: što će nam takvo društvo? Ima i drugih bogatih zajednica, ima i drugih ekonomski razvijenih zajednica. EU je za mene u prvome redu bila i ostala prostor vladavine prava, građanskih sloboda i jednog drugačijeg pogleda na svijet – ako nam ona danas nudi stabilokraciju kao najbolji odgovor, počinjem se pitati, što ona zapravo nama nudi?

TELEGRAM: Gdje, u takvom svijetu, pronaći nove ideale? Jesu li nam ideali danas više uopće potrebni?

MAJIĆ: Ne mislim da moramo tražiti nove ideale, jer to bi značilo da smo istrošili one prethodne, a bojim se da ih nismo ni dosegli, barem u nekim društvima u ovom dijelu svijeta, dok se isti, kako se čini, u drugim dijelovima svijeta koji su nekada služili kao uzor, polako troše i kvare. Vrijednosti svijeta kojima smo težili vrijednosti su kojima i danas treba težiti, a to je društvo slobode u kojem nitko ne ugrožava onog drugog, društvo vladavine prava, društvo u kojem ne vlada jači i besprizorniji nego pristojniji i bolji. Ne treba u tom smislu poduzimati ništa novo i razmišljati o nekakvom temeljnom prosvjetljenju nekakvog novog društva. Mi sve te koordinate već imamo. E sad, druga je stvar što se danas gledano izvana čini da čitav svijet iz različitih razloga polako klizi ka nekakvom autoritarnijem odgovoru. A to, moram priznati, nije svijet kojem se radujem.

TELEGRAM: Što je sljedeće, pišete li već novi roman?

MAJIĆ: Uvijek nešto pišem, pa tako i sad. Ono što vam već sad mogu reći je da će to biti nešto prilično žanrovski drugačije od dosadašnjih romana, i da me ponovno zanima razdoblje koje je obilježilo život moje generacije, a to su ti naši ratovi i taj nesretni raspad države, gdje pokušavam pratiti priču nekih uvjetno rečeno “malih ljudi”, koji u svemu tome nisu činili ništa loše. U prethodnim romanima bavio sam se ljudima koji su počinili zločine, ali što je s onim ljudima koji nisu učinili ništa loše, koji su se trudili obaviti svoj posao najbolje što su znali, i podnijeli nekad velike žrtve? Kako oni danas gledaju na ova društva koja su nastala iz čitavog tog galimatijasa?