Kultura

Supruga je poludjela kad sam novcem od svadbe kupio prava na stripove. Srećom, uspio sam opsesiju pretvoriti u ozbiljan biznis

Marko Šunjić, vlasnik Fibre, posvetio se onom što ga najviše uveseljava - stripovima. Pričali smo s njim

Kultura

Supruga je poludjela kad sam novcem od svadbe kupio prava na stripove. Srećom, uspio sam opsesiju pretvoriti u ozbiljan biznis

Marko Šunjić, vlasnik Fibre, posvetio se onom što ga najviše uveseljava - stripovima. Pričali smo s njim

U konačnici ga je entuzijazam i beskompromisnost dovela do toga da je Fibra postala brand, pa je prije dvije godine dao otkaz u firmi gdje je radio kao programer. “ I od toga mogu živjeti vrlo pristojno. Na kraju je došlo i do zarade, iako mi to nije bio cilj. Došlo je na neki organski, prirodni način. Nisam imao nekakav genijalni biznis plan, nego sam samo objavljivao ono što mi se sviđa, što mislim da je vrijedno čitanja, ono što želim imati u svojoj kolekciji."

Marko Šunjić, vlasnik i glavni urednik Fibre, izdavačke kuće koja je posljednjih godina postala sinonim za kvalitetna strip izdanja na ovim prostorima, za sebe voli reći da je fanatik za stripove i nikakav trgovac. No, bez obzira na ovo potonje svoj hobi je prije dvije godine uspio pretvoriti u ozbiljan biznis. Dao je otkaz u firmi u kojoj je radio kao programer i posvetio se onom što ga najviše uveseljava – stripovima.

U petnaest godina postojanja ova mala izdavačka kuća izdala je preko sedamsto velikih izdanja stripova, a danas je na 75 vrhunskih naslova godišnje što je Fibru dovelo do točke da je održiva, samostalna i stabilna. “I teško da se može dogoditi nešto dramatično da se to promijeni”, uvjeren je Šunjić, koji je u razgovoru za Telegram iskreno ispričao kako ga je fascinacija stripom posve neplanirano dovela do uspjeha.

Sve je počelo od stripa Mister No

Fascinacija stripom, govori Šunjić, krenula je još u djetinjstvu kada je kod ujaka naletio na strip Mister No. “Sjećam se izgleda tih korica kao da je bilo jučer, ali nisam više siguran kako se zvala ta epizoda, je li to bila Zasjeda u močvari ili Srebrni Kajman”, govori Šunjić i prisjeća se da je to bila 1981. godina. Bio je tada šestogodišnjak i od toga dana počeo je manijakalno tražiti i čitati stripove.

“Nisi imao tada puno izbora. Imao si televiziju s dva programa, filmove u kinu, a rijetki bi imali GameBoy. Stripovi su bili dostupna, jeftina zabava koju su svi voljeli”, govori Šunjić i objašnjava da je unatoč tome strip oduvijek imao nekakav pogrdni prizvuk; smatralo se da nije pametan i da je za klince.

“Ja sam recimo cijeli život bio odlikaš, ali svejedno mi je mama stalno govorila da se ostavim stripova i uzmem knjigu u ruke. Na kraju sam ih prestao čitati nakon upisa u srednju školu”, govori Marko koji je 91. godine upisao MIOC u Splitu, a tada je počeo i rat, pa se cijela produkcija stripova koja je dolazila iz Srbije prestala prodavati na kioscima.

“Sve je, naravno, stalo. Nisi više imao gdje kupiti strip i to je potrajalo sve dok Slobodna Dalmacija, četiri godine kasnije, nije krenula s Bonelli produkcijom”, govori Šunjić koji je tada već upisao matematiku na PMF-u i nije ga to previše zaintrigiralo jer je i sam počeo strip doživljavati kao štivo za klince.

Marko snimljen u svojem uredu među stripovima koje je izdao

‘Kao Proustov kolačić sve mi se vratilo’

No, pred kraj faksa, negdje 1997. na kioscima se pojavio novi broj Mister Noa u izdanju Slobodne Dalmacije. “Prolazio sam ulicom, vidio ga na kiosku i kao Proustov kolačić sve mi se vratilo”. Kupio je taj broj i ponovno počeo čitati. “ I tu se dogodila dva momenta. Prvo, krenuo sam nabavljati stare brojeve koje sam čitao kao klinac. Počeo sam stvarati kolekciju iz nule i kao hrčak malo po malo skupio sve što sam oduvijek kao klinac želio imati, ali onda sam shvatio da ti stripovi koje sam volio kao dijete imaju uglavnom samo nostalgičnu vrijednost i da sam ih zapravo prerastao”, govori.

Počeo je tražiti ozbiljnije štivo, pa je u međuvremenu otkrio cijeli niz takvih izdanja. Odlučio je napraviti stranicu stripovi.com u sklopu koje je otvorio forum. Vrlo brzo na tom se mjestu skupio respektabilan broj ljudi iz cijele bivše Jugoslavije.

Skupio je kolekciju od 10 000 stripova

“Taj site je doslovno buknuo, skupila se masa ljudi i kroz diskusije na forumu smo razmjenjivali iskustva o stripovima i dolazili do novih, zanimljivih naslova. Zapališ se za jedan strip, pa kopaš i istražuješ dalje. Kupovao sam preko Amazona, eBay-a, trošio sam nekoliko tisuća kuna mjesečno i gutao te stripove kao lud”, govori Marko koji je stripove čitao na engleskom i talijanskom, a kasnije i na španjolskom i francuskom jeziku.

“Postao sam fanatik. Skupio sam kolekciju od skoro 10 000 stripova i sve ih i danas imam u svojoj radnoj sobi. Po prirodi sam kolekcionar i nisam ulazio u to kao trgovac. Ne razmišljam o preprodavanju. Neke stvari sam pročitao samo jednom i tko zna kad ću ih ponovno primiti u ruke. Ali nema veze, neka su oni tu. Svjestan sam da nije razumno sve ih čuvati, ali ne mogu protiv sebe. To je taj neki kolekcionarski crv”, priznaje Šunjić.

Radio je kao programer, ali vukli su ga stripovi

S izdavanjem stripova počeo se baviti i prije Fibre. Udružio se s ekipom s foruma koja je poludjela za poznatim talijanskim stripom Ken Parker. “Oni su već imali firmu Libellus i krenuli smo s izdavanjem Parkera. Ja sam ga prevodio i počeli smo s objavljivanjem”, prisjeća se Šunjić koji je nastavio dvije godine raditi na tom stripu, ali je u jednom trenutku shvatio da želi drugačije, autorske stvari, a ne velike serijale bez kraja i konca.

U to je vrijeme bio zaposlen kao programer u jednoj privatnoj kompaniji koja se bavila izradom softvera. “Napravili smo softver za HT koji je pripremao telefonske račune. Ja sam ga trebao održavati, ali uspio sam ga složiti da radi više-manje samostalno. Mojem tadašnjem šefu to je bilo OK, pa mi je rekao da ostalo vrijeme koje imam mogu koristiti kako hoću. Tako da sam se mogao posvetiti stripovima”, govori Marko.

Strip koji je kriv za Fibru

Tu je negdje krenula ideja i za Fibru. Nakon što je pročitao strip Manua Larceneta, Svagdanja borba poželio ga je izdati na hrvatskom. “To je inače francuski strip koji govori o sadašnjem čovjeku, sadašnjem društvu i to me odvalilo. Bilo je to nešto potpuno drugačije od svega ostalog što sam do tada pročitao. Mogao sam se poistovjetiti s glavnim likom, mogao sam u njegovoj priči pronaći sebe i svoje životne dvojbe i probleme”, govori.

Krenuo je kucati na vrata raznim izdavačima s idejom da izdaju taj strip. “ Predlagao sam da počnu izdavati nešto drugo umjesto klasika iz sedamdesetih koje smo svi već nekoliko puta čitali, objašnjavao im da postoje nove, sjajne stvari, ali su me odbijali, pa sam 2006. odlučio osnovati Fibru i samostalno ga objaviti. Za svoju kolekciju i gušt”, smije se Šunjić.

Marka je snimio Sandro Lendler

Novac od vjenčanja potrošio je na prava za stripove

Godinu dana ranije Šunjić je odlučio novac koji su supruga i on dobili od vjenčanja uložiti u prava na stripove. “Dobili smo tu lovu i kupio sam prava za hrpu stripova. Supruga je naravno poludjela jer je imala ideju da kupimo auto kojeg nismo imali, ali bilo je gotovo. Nešto kasnije da se iskupim ipak sam kupio auto”, prisjeća se Šunjić svojih početaka.

Radio je, kao i danas, uglavnom sve sam. Birao naslove, prevodio s talijanskog i engleskog jezika, radio cijeli prijelom, a dugo je bio i sam u skladištu. “U međuvremenu sam zaposlio skladištara tako da nas je dvoje u firmi. Otpočetka surađujem s fenomenalnom dizajnericom Melinom Mikulić, ali ona i prevoditelji su svi vanjski suradnici”, objašnjava Šunjić te dodaje da ne planira otvarati Fibrin dućan.

“Nisam neki trgovac jer je meni u biti neugodno uzimati novac. Znam da zvuči glupo, ali takav sam lik. Taj trgovački dio mi je bitan samo da omogućim Fibri da postoji i da nastavim raditi i objavljivati stvari koje me zanimaju. No, zadnjih se godina dosta zahuktalo. Valjda su ljudi shvatili da sam tvrdoglav i da ispod neke razine kvalitete ne idem, pa su sad skloniji isprobati neke nove, nepoznate naslove. Nikad nisam gledao komercijalnu stranu, nisam krenuo s provjerenim, poznatim naslovima, nego s novim, relativno nepoznatim naslovima u koje sam iznimno vjerovao, tako da je to bio teži i sporiji put, ali očito dugoročno ispravan”, objašnjava.

Koncentracija kvalitete omogućila mu je uspjeh

Ljudi su u startu, kaže, imali odbojnost prema novom i drugačijem, ali se s vremenom stvorila kritična masa. Susretao se sa sve više dobrih komentara, a pridobio je i širu publiku koja nikada nije čitala stripove. “Shvatili su da je to dobro. Treba se samo riješiti predrasude da je strip za djecu ili šund literatura za jeftinu zabavu. Ne, nije. Mislim može biti, ali isto kao što je to slučaj u filmovima, književnosti ili glazbi, u moru osrednje produkcije postoji određeni broj vrhunskih ostvarenja, samo ih treba otkriti”, govori Šunjić.

Također naglašava da je za uspjeh Fibre dijelom zaslužna i činjenica da u Hrvatskoj nema konkurenciju, odnosno nema puno izdavačkih kuća koji rade slične stripove. “I ja sam zbog toga uspio napraviti nešto što je gotovo nemoguće u zemljama gdje postoji veće tržište i veća konkurencija; uspio sam skupiti pod istim krovom jako puno kvalitetnih naslova, praktički creme de la creme svjetske produkcije”, govori Šunjić i dodaje da je vani to teže jer se izdavači međusobno bore za vrhunske naslove.

“Ovdje takav tip naslova praktički samo mene interesira, pa posljedično takva koncentracija kvalitete jednostavno ne može proći nezapaženo. Moralo je kad tad buknuti. Ljudi su to s vremenom shvatili i počeli vjerovati brandu. OK, Fibrin katalog je isključivo odraz moga ukusa i ne mora se nužno poklapati s tuđim ukusima, ali čak i kad se ljudima nešto ne svidi, vide da je u pitanju kvalitetno štivo, samo što im iz nekog razloga ne odgovora”, govori i naglašava da ne štedi na stripovima. “To su male naklade i cijene zbog toga nisu baš jeftine i baš zato želim da budu kvalitetne. Ne štedi se niti na papiru, niti na tiskari, dizajnu ili prijevodu, no to nažalost ima svoju cijenu”, govori.

Strip Maus postao je Fibrin bestseller

U konačnici ga je taj entuzijazam i beskompromisnost dovela do toga da je Fibra postala brand, pa je prije dvije godine dao otkaz u firmi i potpuno se posvetio stripu. “ I od toga mogu živjeti vrlo pristojno. Na kraju je došlo i do zarade, iako mi to nije bio cilj. Došlo je na neki organski, prirodni način. Nisam imao nekakav genijalni biznis plan, nego sam samo objavljivao ono što mi se sviđa, što mislim da je vrijedno čitanja, ono što želim imati u svojoj kolekciji. Samo je trebalo izdržati prvih deset sušnih godina”, iskren je Šunjić.

I to je, govori, možda jedna loša stvar za njegov biznis. “Moj interes za izdanje prestaje onda kad strip dođe iz tiskare. Uzmem ga u ruke, vidim da je sve ispalo kako treba, stavim na policu u svoju kolekciju i idem na sljedeći, a u principu bi tek tada trebao početi onaj pravi izdavačko-marketinški posao”, priznaje Šunjić i objašnjava da je svoj gušt pretvorio u posao. “Nisam si zeznuo gušt što se najčešće dogodi. I danas uživam u čitanju novih stripova. Navukao sam se na taj fiks, na taj osjećaj kad pročitaš nešto genijalno i kažeš ‘jebote kako je ovo dobro’ i to uzbuđenje me stalno tjera da tražim i izdajem nove stvari.

Naklade Fibrinih stripova nisu velike. Najveća je oko tisuću primjeraka. “Ta brojka je rijetka, ali recimo Maus Arta Spiegelmana doživio je već svoje četvrto izdanje i prodao se u preko 3000 primjeraka i to je Fibrin bestseller”, govori Šunjić i objašnjava da će neke bitne stripove uvijek dotiskivati. To je recimo slučaj i kod Čuvara, Persepolisa, Eternauta, pa i prvog Fibrinog stripa; Svagdanje Borbe koja je doživjela četvrto izdanje i već postala kult.

Algoritam mu je ostao dužan pola milijuna kuna

Prije pet godina u vrijeme kraha Algoritma, taj je lanac knjižara Šunjiću ostao dužan pola milijuna kuna što ga je dovelo do samog ruba poslovanja. Kako bi se održao na površini otvorio je web shop i objavio priču što mu se dogodilo. “Napisao sam da su nas prevarili i ostali dužni, stavio sam popuste i tada je krenula ogromna navala. Ljudi su počeli masovno kupovati. Doživio sam to kao znak solidarnosti, podršku”, govori Šunjić koji se web shopom uspio izvući i nastaviti s poslom.

“Bilo je čupavo jer je veliki novac bio u igri i nekako mi se čini da sam u svemu tome imao više sreće nego pameti. Još uvijek prodajem po knjižarama, ali sada imam svoj kanal; taj web shop tako da sam došao u poziciju da sam neovisan i ako nešto ponovno zašteka mogu pokriti rupe”, govori.

Cijeli svoj biznis Šunjić i dalje vodi iz svoje radne sobice prenakrcane stripovima i ne planira širenje. “Ne znam treba li mi to uopće. Patim od OKP-a i sve mi mora biti po špagi jer inače moj mozak to ne može podnijeti. Da zaposlim nekoga da mi pomogne to bi vjerojatno završilo tako da konstantno provjeravam je li sve OK, što bi mi opet oduzelo puno vremena, a s druge strane ako zaposlim previše ljudi to znači veća odgovornost, veći troškovi, pa i prilagodba tržištu što može ugroziti moju uredničku slobodu”.

Strip možda polako izlazi iz subkulture

U Fibrinim izdanjima mogu se naći i domaći autori poput Darka Macana, Gorana Parlova, Gorana Suđuke, Esada Ribića, Štefa Bartolića i drugih, no sve njihove naslove kupuje od stranih izdavača. “Mi imamo jako puno kvalitetnih crtača, ali oni uglavnom rade za strano tržište. Naše tržište i naklade su premale da bi bile isplative tako da Fibra ne može proizvesti strip i to je zatvoreni krug iz kojeg je teško izaći”.

No, zadnje vrijeme, govori, Ministarstvo kulture počelo je benevolentnije gledati na strip, pa je i Fibra počela dobivati poticaje za svoj program. “Imamo od njih zaista lijepu podršku i hvala im na tome. Potpomažu Fibru kroz potporu i kroz otkup knjiga za knjižnice što nam je od velike pomoći. Bitno mi je također da su Fibrini stripovi dostupni u gradskim knjižnicama, tako da oni koji si ih ne mogu priuštiti ipak mogu posuditi i pročitati besplatno”.

Fibrini stripovi su, govori, zadnje vrijeme prilično traženi po knjižnicama, a i prodaja ide sve bolje što mu daje nadu da strip možda polako izlazi iz subkulture. ”Pokazuje se jedan uzlazni trend što, doduše, nije teško kad krećeš od nule, ali to mi svejedno puno znači. Objavljujem stripove koji me oduševljavaju, odražavaju moj svjetonazor, politička uvjerenja i ako mene te knjige čine bar malo boljim čovjekom, ako su me rasplakale, dirnule, natjerale na razmišljanje i ako su onda zbog mene te knjige došle do drugih ljudi koji su osjetili isto, to je taj moment koji me hrani i drži da se i dalje bavim izdavaštvom”, kaže Šunjić.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu