Sutra je u HNK premijera Tartuffea, a mi smo s razgovarali s redateljem, velikim Eduardom Milerom

Riječ je o vječnoj Molièreovoj komediji Tartuffe, s Mislavom Čavajdom, Goranom Grgićem, Vlastom Ramljak, Liviom Badurinom i Lucom Anić u glavnim ulogama. Diplomirao je na Akademiji u Stuttgartu, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina bio glumac u njemačkim i austrijskim kazalištima, da bi se posve posvetio režiji.

Suradnja s najznačajnijim ansamblima

Još 1966. osnovao je u Stuttgartu vlastito kazalište Forum 3, a 1978. u Bielefeldu kazalište Schaulust. U dugogodišnjoj karijeri surađivao je s najznačajnijim jugoslavenskim, slovenskim, hrvatskim, austrijskim i njemačkim glumačkim ansamblima, a proslavio se adaptacijama klasika. Bio je umjetnički vođa SMG-a u Ljubljani, umjetnički konzultant Kraljevskog pozorišta na Cetinju, te Crnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici.

U SSG-u Trsta bio je angažiran kao umjetnički koordinator, potpisao je nekoliko kostimografija i scenografija, a u svojoj kolekciji ima i prestižne regionalne Borštnikove nagrade, tri lovorova vijenca na MESS-u, dvije Judite na Splitskom ljetu (za Tartuffea splitskog HNK-a i Nalogu ljubljanskog SMG-a), Nagradu na Danima satire za najbolju predstavu s Pirom malograđana u izvedbi SNG Drame Ljubljana.

TELEGRAM: Zašto opet postavljate Tartuffea? Čini se da redatelji najviše odabiru taj komad, u posljednjih godinu, dvije vidjeli smo u Hrvatskoj nekoliko verzija.

MILER: Mi moramo godinu, ili dvije unaprijed planirati program i termine, ali neki pametni teatri, koji imaju manevarski prostor izbora, otvore jedan termin u sezoni da reagiraju na stanje. Mi sad ne znamo da li će Trump pobijediti, što će biti sa Sirijom, kakva će biti sudbina Europske Unije, u kojem pravcu će HDZ otići, da li će biti radikalan, ili će prevladati liberalnija struja. U trenutku kad me je Ivica Buljan nazvao i razgovarali smo o potencijalnim naslovima za ovu sezonu, on je došao na prijedlog za Tartuffea.

Ja sam ga postavljao već dva puta, u Splitu i Dusseldorfu, a ovdje se nedavno postavljao u ZKM-u i Gavelli. Pitao sam ga: Zašto? Ja sam spustio slušalicu i poslije petnaest minuta razmišljanja, shvatio, da je Buljan u pravu. Živimo u vrijeme najodvratnijih, trivijalnih manipulatora i glupih nepismenih birača. Kad sam odlučio da ću ga ponovno raditi, počeo sam razmišljati o podjeli i što mi se nudi od ansambla HNK-a. Ma, briga mene što će ljudi pričati kako ponovno igramo Tartuffea! Sad je pravo vrijeme i on se mora igrati.

Znate, najbolja vremena u Sloveniji bila su kad su igrane tri verzije Hlapca Cankara, između ostalog postavili su ga Jovanović i Korun. I kao nikad do tada se razgovaralo o fenomenu slovenskog hlapčenstva i različitim redateljskim poetikama u jednoj sezoni. Ja mislim da je pogrešno razmišljanje mnogih ravnatelja i dramaturga koliko dugo nismo taj komad igrali, pa baš bi mogli… Ako je vrijeme, ako su glumci nabrijani, ako u nekom trenutku imaš u podjeli Hamleta ili Peer Gynta, moraš ga igrati!

TELEGRAM: Kakva je danas interakcija između vas i Mislava Čavajde, koji je u vašem Otellu ostvario najbolju ulogu u karijeri, a sad ste mu dali naslovnu rolu? Koliko je u međuvremenu sazreo kao glumac i umjetnik?

MILER: Mislav je bio dugo izvan teatra, rjeđe nije imao priliku raditi s velikim igračima, kolegama zajedno na sceni. Mi smo u teškim uvjetima radili Othella, stalno sam mislio na njega, teško mi je bilo gledati da jednog od najvećih glumaca nema na sceni, baš kao i Gorana Navojca, koji se posvetio snimanju serija i filmova. Stalno sam mislio na Čavajdu i bilo mi je drago kad je konačno našao svoj teatar i nakon što sam ga vidio u Tri zime jedva sam čekao da ponovno radim s njim. Taj zajednički proces rada je uzbudljiv, jako ga volim kao glumački kolega i na neki način smo bliski po senzibilitetu.

TELEGRAM: Zašto se toliko politika upleće u repertoarne politike kazališta?

MILER: U Turskoj, Mađarskoj i trenutno kod vas, zbog političkih interesa u nekim drugim sredinama, kao u Sloveniji, je najvažnija stvar statistika i jeftina produkcija, ali ima i dovoljno europskih političara koji su s nama u stalnom dijalogu i s njima radimo velike projekte. Dobro, nema više Ivice Restovića, ali imate u Rijeci gradonačelnika za kojeg sam sretan da se upliće u politiku kazališta.

TELEGRAM: Jeste li danas stroži i selektivniji, nego ranijih godina?

MILER: Da, puno sam stroži, ali mi je i dobro kad ne radim teatar i imam više vremena baviti se glazbom.

TELEGRAM: Pippo Delbono mi je rekao da su kazališni redatelji poput cirkusanata, koji postavljaju svakih par mjeseci novu šatru, s nekim drugim ekipama i nakon što završe projekt odlaze dalje…

MILER: Pričao sam o tome s njim i rekao mi je koliko važno je za njega njegova ekipa, sad i festival koji vodi, ali i njegova kuća puna glazbe, o kojoj možemo danima razgovarati, više nego o kazalištu. I sam bih volio imati opet svoj teatar, kao krajem šezdesetih u Stuttgartu.

TELEGRAM: Jeste li nostalgični?

MILER: Apsolutno nisam. Meni je žao samo današnjih uslova rada. Meni je žao da nema ljudi poput Restovića, Ćirilova, ili Putaka, koji su mi davali vjetar u leđa. Sad se ljudi kolju, puno je negativne energije, ljubomore, između institucija, a tek unutra… To je šteta.

TELEGRAM: Raduje li vas povratak Mire Furlan u hrvatski teatar? Ove sezone igrat će u Jesenjoj sonati u riječkom HNK-u.

MILER: To se moralo dogoditi prije dvadeset godina, mi smo svi na ovim prostorima jedna familija. Prestanimo pričati što je čije, prijeđimo granice. Znate, koliko je zagrebački HNK vaš, toliko je i moj. Mira Furlan morala bi igrati svugdje. Rijeka ide hrabrim putem, meni srce puca od sreće kad čujem kako je uspjela zadnja Frljićeva predstava u Njemačkoj. Ili, kako vaš teatar postiže divne uspjehe u inozemstvu. Previše se polaže na negativnu energiju, treba nonšalantno prijeći preko toga.

TELEGRAM: Kakav je danas vaš odbrambeni mehanizam od negativnih ljudi i loših energija?

MILER: Ja volim život. Volim živjeti. Kad osjetim negativnu energiju, gubim volju za suradnju i za komunikaciju. Život je prekratak da ga trošimo na pogrešne ljude i razgovore. Koliko je samo ljudi u posljednjih godinu dana otišlo iz naših života.

TELEGRAM: Imate 66 godina. Još prije dvadesetak godina za vas bi rekli da ste starac, no danas više nije tako.

MILER: Ja još uvijek nisam u potpunosti dorastao i sazrio, od divljeg momka iz ’68-e, ja sam još uvijek klinac. Nisam egocentričan. Kad ne dobijem par mjeseci projekt, uživam u životu. Ako nisam više toliko tražen, nije nikakva tragedija. Plivam u moru, idem u planine, slušam glazbu…

TELEGRAM: Možete li komparirati slovenski i hrvatski teatar?

MILER: Ne možete ni zamisliti koliko smo mi slični. Južnije je tužnije, ali ovdje je manje, više sve isto. Institucije se još uvijek nisu transformirale, ljudi doživotno vegetiraju po institucijama. Kad vidim u jednoj sezoni u Zagrebu nekoliko dobrih predstava, poput Žene, Tri zime, Hinkemana, pa to je bogatstvo… Ne usuđujem se ocijenjivati hrvatski teatar. Moji europski prijatelji puno bolje pričaju o hrvatskom teatru, nego što mi svi ovdje mislimo. Znate, rade se mitovi o nekim starim predstavama, koji uopće ne stoje. Nagrade hrvatskog glumišta, ta parada kiča, nema veze s realnim stanjem hrvatskog kazališta.

TELEGRAM: Koliko ste upoznati s fenomenom ministra kulture na odlasku, Hasanbegovića?

MILER: Ja sam supotpisnik peticije. Stvar je toliko skandalozna, kad bi bila malo normalnija situacija u Europi, koja je zaokupljena gorućim političkim temama, onda bi to bio skandal daleko veći u europskim razmjerima. To je toliko nezamislivo. Nemam riječi. Imate u Hrvatskoj tako dobre kolumniste i analitičare, da sve što ja sad kažem ispada glupo. Za mene, to je skandal par excelence.

TELEGRAM: Kako ste primljeni u HNK-u? Koliko vas frustrira činjenica da imate priliku postaviti predstavu na sceni, tek na generalnoj probi, jer su svi raniji termini scene zauzeti?

MILER: To mi je poznato već od ranije, naravno da frustrira. Dočekala me fina ekipa, odavno smo se nanjušili. Znao sam da je ova kuća komplicirana, ali su mi ovdje i Dubravka i Ivica podrška, kao i moj ansambl. I ne može me ništa pogoditi.

TELEGRAM: Obzirom na vaše njemačke korijene, kako promišljate budućnost Njemačke?

MILER: Nepismena masa koja nije išla na izbore, sad se aktivirala. Kao što je nekad bio u Njemačkoj obračun s fašizmom, to mora ići i dalje. Danas imamo masu bez jezika, koja reagira na emocijama, samo viče i dere se, ali oni su postali glasači. Razgovor s njima nije moguć. Najveći uspjeh u raskrinkavanju malograđanstva u Njemačkoj posljednjih godina nije napravio teatar, nego satira, kojoj su svi njemački mediji široko otvorili vrata. Ima i izvrsnih talenata, koji su došli kao izbjeglice sa svih strana svijeta.

TELEGRAM: U kakvoj ste danas životnoj fazi?

MILER: Selektiram taj medijski kaos, ne bježim od njega, iako me jutarnji miris novina, kave i tabaka najviše raduje…

TELEGRAM: Obzirom da se bližite sedamdesetoj, razmišljate li o smrti?

MILER: Svjesno se zafrkavam s time, ali podsvjesno i u snovima, priznajem, bojim se smrti. Ne podnosim da padnem nekom na teret.

TELEGRAM: Da vam liječnici postave dijagnozu i vele da vam preostaje još samo dvije godine života, kako bi ih preživjeli? I koju bi predstavu postavili kao testament?

MILER: Der Auftrag Heiner Muellera, komad koji govori o izdaji intelektualaca, o nesposobnosti čovječanstva da realizira revolucije i promjeni kurs svijeta u pozitivnom smjeru, govori o izdajstvu zapadnog svijeta o velikom ratu koji dolazi, između nas i svih robova svijeta… Da mi vele da su mi ostale dvije godine života, ja bih ušao u apatičnost. Ne bi me to ni na koji način stimuliralo. Nemam potrebe u ovim godinama ništa nikome dokazivati. Život za mene nije samo teatar. Ja sam uvijek bio strastven u svemu, u ljubavi, poslu… Kad vidim neku dobru predstavu, sjećam se, recimo, Gardenije na Festivalu svjetskog kazališta, bio sam uzbuđen još danima poslije… Sad bih želio, nakon premijere, skočiti u more. I ne vraćati se.