Sve laži i zablude kineskog sna: vrlo dobar dokumentarac donosi istinu o radničkoj alijenaciji i društvenom usponu u Kini

Temeljna ideja Uspona nagoviještena naslovom

Okrutnom ironijom povijesti, danas su najakutniji oblici dehumanizacije i alijenizacije radnika možda zastupljeni upravo u Kini – posljednjoj velikoj utvrdi komunizma koja to uistinu više i nije s obzirom da je u svoju ideologiju inkorporirala izrazite elemente kapitalizma – spojivši na neki način najgore od dvaju svjetova. Ta se nit veoma dobro vidi u filmu Jessice Kingdon.

U nešto više od sat i pol vremena, Uspon na brojnim destinacijama diljem Kine dokumentira ljude na dnu lanca proizvodnje, zatim one koji su napravili korak dalje na društvenoj ljestvici (ne možemo ih nazvati srednjim slojem) i konačno, nouveau riche koji uživaju u luksuznom životu. Temeljna ideja nagoviještena naslovom filma odražava se i u njegovoj neformalnoj tročinskoj strukturi, no osim na toj osnovnoj idejnoj razini, redateljica se ne upušta u eksplicitnu analizu kineskog društva ili opću kontekstualizaciju onoga što nam prikazuje.

Njezina metoda je promatračka i dokumentaristička u onom elementarnom smislu; postavlja kamere (ponekad i mikrofone) u okruženja koja je zanimaju i bilježi duže, statičke kadrove bez dodatnih komentara, bez naratora ili intevjuiranja subjekata filma. S vrhunskom opremom na raspolaganju, Kingdon hvata izvanredne kadrove ambijenata i pročišćene snimke razgovora ljudi, što dobro funkcionira u kombinaciji s eksperimentalnim ambijentalnim zvukom američkog skladatelja Dana Deacona.

“Volim svoje kolege, još više volim svoju karijeru…”

U prvom dijelu filma pratimo one kineske radnike koji su unatoč marljivosti i izuzetno napornom radu iz ovog ili onog razloga osuđeni na jednolične i repetitivne, dakako, slabo plaćene poslove. Ulazimo u svijet masovne produkcije, od mobitela i industrije hrane pa do proizvodnje jeftinog beskorisnog smeća koje je relevantno jedino po tom što ozbiljno doprinosi globalnom onečišćenju.

Kingdon efektno demonstrira razmjere dehumanizacije kojoj su izloženi radnici kojima nedostaje ambicioznosti i inovacijskog potencijala. Kao svojevrsni stabilizacijski faktor odozgo tu nastupa službena politika kolektivizma i uniformizacije kojom se, između ostaloga, nastoji upisati smisao u besmisleni rad, ali i podsjetiti da pojedinac nije vrijednost sam po sebi.

Jeziv je primjer toga kadar u kojem gledamo jednako obučene ljude dok poredani u vrste, pred zgradom tvrtke, izgovaraju svojevrsnu zakletvu koja ide ovako: “Volim svoje kolege, još više volim svoju karijeru, moja sudbina vezana je uz sudbinu tvrtke, moja slava vezana je uz slavu tvrtke, ja sam član tvrtke, dodijeljena mi je uloga u njoj i imam veliku odgovornost!”

Znanje mora moći biti monetizirano

Masovna produkcija samo je dio filozofije konzumerizma koju Kina neskriveno promiče. Ona se jasno očituje u središnjem dijelu gdje nas redateljičina kamera vodi u okruženje ljudi koji se na različite načine uspinju društvenom ljestvicom. Tako na jednom tečaju poduzetništva predavač bez ikakve ograde objašnjava da znanje samo po sebi nije vrijednost – ono mora biti monetizirano.

Cvjetaju osobni brendovi, a posebno su brojni influenseri na području “industrije ljepote”, gdje je osnovna logika: “ili ja tebe bombardiram svojim reklamama, ili ti mene bombardiraš svojim”. Međutim, tu nema prostora za nekakav individualizam i sve je podvrgnuto uniformnim obrascima, standardizaciji i preciznim procedurama.

Posebno je zanimljiv prikaz treninga tjelohranitelja i batlera za rastuću kinesku elitu – čini se da je mnogim mladim ljudima koji se okreću ovim zanimanjima posve prihvatljivo da uz uspjeh vjerojatno neće imati vremena za svoj život ili vlastitu obitelj. Uspjeh je prije svega vezan uz poboljšavanje vlastitog ekonomskog položaja. Po onom što možemo vidjeti, ljudska su prava također svedena na mogućnost preživljavanja i postojanje potencijala za materijalnim usponom. Takva im se perspektiva čini zdravorazumskom, a sve ostalo otpisuje se kao isprazne političke slogane.

Zanimljiv narativ o nacionalnoj misiji Kine

Kingston dovršava svoju sliku socijalne stratifikacije Kine i očito je da se navodno komunističko društvo ništa bolje ne nosi s pitanjem rastućih socijalnih nejednakosti. Pokazuje se da je kompetitivnost s konkurentskim zemljama Zapada važan dio narativa o nacionalnoj misiji Kine.

Njezine se ekonomske elite svjesno inspiriraju zapadnim, posebno američkim uzorom, no u tom se procesu ističe činjenica da, za razliku od primjerice SAD-a, Kina ima golem prostor za povećanje unutarnje potrošnje i razvoj vlastitih brendova, dakle, onoga što u suvremenom kineskom društvu zauzima možda i središnje mjesto, dakako, uz neosporno vodstvo komunističke partije.

Iako zadnja trećina logički zaokružuje cjelinu, ostaje dojam da redateljica ovdje ipak donekle gubi fokus, a njezin izbor kadrova vjerojatno je nešto manje zanimljiv. Uz taj prigovor, ipak treba zaključiti da se u cjelini radi o zanimljivom i ozbiljnom filmu sjajne fotografije i komplementarne glazbene kulise – a svima koji nisu upoznati s tekovinama suvremene Kine mogao bi otvoriti neke nove perspektive.

Mlungu – portret sitnog kriminalca u srednjim godinama

Ništa od toga ne vrijedi za Lušičićev dokumentarac Mlungu – Bijeli kralj, banalnu priču o banalnom čovjeku, i dok redatelj ne zna što želi reći, protagonist njegova filma nema što za reći, pa tako nekih sedamdeset minuta gledamo kadrove u kojima spava, puši cigarete i gleda kroz prozor, mrmlja nesuvisle rečenice i tek povremeno kaže nešto vrijedno bilježenja, rezultat čega je film koji bi najkraće mogli opisati kao nezanimljivi portret sitnog kriminalca u srednjim godinama.

„Dva puta sam prošao, dva puta sam odradio posao, i treći put sam pao…“ Tako o svom neuspješnom pokušaju krijumčarenja kokaina tržišne protuvrijednosti od oko trideset milijuna dolara svjedoči Branimir Orač, danas muškarac u četrdesetim godinama koji je u međuvremenu ostao bez kuće, auta, žene i sina, sam „bez igdje ikoga“, kako ujevićevski kaže.

Nakon što je osuđen na sedam godina zatvora, zbog dobro je vladanja pušten van dvije godine ranije. Vraća se u kuću svojih roditelja i iznova pokušava pronaći svoje mjesto u društvu. U zatvoru je bio na kao šef balkanske mafije, no kad ga glas iza kamere o tom pita, Orač uz samodopadni smiješak odgovara: „Ja sam običan građanin, kao i svatko drugi…“

“Ja sam uživao u tome, to je meni bilo k’o da film gledam…”

Život nakon zatvora suočava ga s problemima na koje nije spreman. Financijski je ovisan o pomoći drugih, a ne pokazuje previše volje da zadrži običan posao – kakve rade ostali obični građani. Ipak se nekad družio s ozbiljnim frajerima iz kriminalnog miljea, kako se s nostalgijom prisjeća: „Ja sam uživao u tome, to je meni bilo k’o da film gledam, ne treba ti film, kužiš, živiš film…“

Javlja se iskušenje da odradi „još jedan posao“ i onda se okrene normalnom životu. Vjerojatno već i bi da ga ne muči mogućnost da ponovno svojim roditeljima nanese sramotu, navodi. Nisu to lako novci objašnjava, stresno je i naporno čitavo vrijeme biti na oprezu – a prvi put je bilo najgore – prisjeća se. Poslije dobiješ osjećaj da možeš odraditi sve.

Redateljski se pristup njegovoj priči bazira na dvije temeljne metode. Prvu čini Oračevo izravno govorenje u kameru, odnosno za kameru; druga počiva na dokumentiranju njegovih svakodnevnih aktivnosti, od izležavanja u gaćama, vožnje autom ili brodicom pa do sumnjivih noćnih susreta – no od svega toga ne dobivamo gotovo ništa. O izvornoj motivaciji za ulazak u krijumčarenje drogom također ne saznajemo ništa; njegova prošlost ostaje neistražena, obiteljska priča neispričana.

Mnogo toga u ovom filmu ostaje nejasno

Mnogo toga u ovom filmu ostaje nejasno. Primjerice, u jednom trenutku Bijelog kralja pratimo na putu u Argentinu, gdje je inače nabavljao kokain. Po svemu sudeći, to je bila namjera i ovaj put, no izgleda da mu to ne polazi za rukom. Vrijeme provedeno u Argentini uglavnom se svodi na njegovo izležavanje po hotelskoj sobi. Kad ga u jednom trenutku glas iza kamere pita zašto je ljut, Orač vikne „Nemam bijelog!“.

Koja ideja je bila iz tog putovanja? Što bi redatelj mogao s tim čak i da je svjedočio nečemu vrijednom bilježenja? Sumnjam da krijumčari drogom osobito cijene kad ih netko pokušava snimiti pri poslu. U jednom trenutku Orač se nađe sa ženom “koja mu je lijepa” – po njegovim riječima možemo zaključiti da se radi o prostitutki. Odjednom je pozove u Hrvatsku i ona naizgled pokazuje interes za tu ideju, no poslije više nema nikakvog spomena toga. Vraća se u Hrvatsku bez da se išta značajno dogodilo.

Film završava tako što Mlungu ponovno sprema kufer, a potom se nađe u zračnoj luci. Promatra avion na pisti. Nema naznaka osobnog razvoja, nekakve promjene u razmišljanju ili odlučnosti da se uputi u bilo kojem smjeru. Čini se da – kao i čitav ovaj film – protagonist nema jasnu putanju. No dok pojedinac može činiti sa svojim životom što god želi – od redatelja dokumentaraca ipak očekujemo neku smisleniju strukturu – osobito kad su njihovi filmovi financirani javnim novcem. Lušičić to ovim filmom nije postigao ni u najmanjoj mjeri.