Svi pričaju o Transmaniji, filmu snimljenom za 155.000 kuna. Našao sam se s ljudima koji su ga radili
Transmania Davida Lušičića uvrštena je u program Sarajeva
Medijima je odjeknula vijest kako je eksperimentalni hrvatski omnibus Transmania uvršen u program jednog od relevantnijih filmskih festivala s ovih prostora, onog u Sarajevu. Radi se o projektu koji je još 2012. osmislio voditelj popularne zagrebačke galerije Greta David Lušičić, arhitekt i scenograf s diplomom s prestižnog londonskog Central Saint Martinsa, koji ga je ujedno i producirao.
“Iznenadio me poziv u Sarajevo”, rekao mi je kad smo, po najvećoj vrućini, sjeli na jednu zagrebačku terasu. “Znaš da radiš super stvar koja je, doduše, malo pomaknuta, ali ovo je potvrda za sav uloženi trud. Projekt je, naime, eksperimentalnog karaktera vizualno upakiran u klasični igrani film”, nastavlja Lušičić koji je na ovom intrigantno bizarnom projektu počeo raditi pred nešto više od četiri godine.
Okupio je prilično impozantnu ekipu 15 domaćih redatelja kojima je dao jednostavan zadatak: u jednom danu snimiti 5-minutnu epizodu koju će potom nastaviti drugi redatelj. Jedno od ograničenja bilo je i to što je svaki redatelj smio pogledati samo zadnju minutu filma te nastaviti s likom koji se zadnji pojavljuje u kadru. Što se samog sadržaja pojedinih epizoda i izbora glumaca tiče, tu su redatelji imali odriješene ruke.
Koncept filma temelji se na nadrealističkoj igri
“Par puta mi se dogodilo da pogledam isti film pa sam pomislio kako bi bilo genijalno smisliti neku generičku formu nastavljanja. Ali tako da jedan film proizvodi drugi. Nešto slično igri posljedica kakve su igrali nadrealisti, ali one u filmu nikad nisu do kraja zaživljele”, pojašnjava Lušičić. “Svidjela mi se igra autorskih sloboda i nepredvidljivost koja s njome dolazi. Očekujete jednu stvar, a na kraju dobijete nešto sasvim drugačije i to sam htio pokazati s ovim filmom.”
Lušičić je, kao što je rekao, ideju za Transmaniju pokupio od nadrealista koji su se 20-ih godina počeli igrati s konceptom poznatim kao Exquisite Corpse. Radi se o neobičnoj narativnoj metodi usporedivoj s igrom riječima kao što su Kaladont ili pokvareni telefon u kojoj jedan igrač dovršava priču drugog igrača.
Sve je započelo kao neobavezni razgovor
A sve započelo, priča, na pivi u jednom zagrebačkom bircu. “Na početku sam s Ivanom Ivišić u Sedmici ćaskao o toj svojoj ideji pa mi je ona izbacila par imena koje bi bilo fora zvat. Sjećam se da sam jako htio Antonija Nuića, ali ga nikako nisam uspio dobiti na telefon.” No stvari su se počele polako pokretati.
Lušičić se prvo obraćao ljudima koje je znao preko Grete, iako tvrdi da se ne sjeća s kojim je od 15 redatelja prvim dogovorio suradnju. Među prvima su bili, kaže, Bobo Jelčić i Petar Orešković. Dobar dio njih pak Lušičić čak prije snimanja nije poznavao. Za svoj projekt zainteresirao ih je telefonski.
Impozantan popis redatelja
“Stvar je u tome da ono što radiš moraš znati objasniti jako kratko i jako brzo. Zatim dolazi do situacije kad neki čuju da na tom projektu rade i neki određeni ljudi pa onda pristanu i oni.” No, uvjetovanja nečije suradnje suradnjom drugih, tvrdi, nije bilo niti bi to želio jer takav način smatra prljavim.
Na kraju je na suradnju pristalo 15 prilično uglednih redatelja uključujući Dalibora Matanića, Sonju Tarokić, Hanu Jušić, Bobu Jelčića, Zvonimira Jurića, Vlatku Vorkapić, Jasnu Zastavniković, Filipa Šovagovića, Ivana Salaja, Saru Hribar, Tanju Golić, Petra Oreškovića, Stanislava Tomića, Edija Mužinu i Ivana Sikavicu. “Inicijalno sam planirao raditi s 12 redatelja i tako sam projekt i prijavio HAVC-u, ali su onda naknadno uskočili Matanić, Sikavica i Jasna Zastavniković.”
Mikrobudžet nikome nije bio problem
Film je, inače, snimljen za šokantno male novce, čak i za pojmove hrvatske kinematografije. Lušičić je uspio prikupiti svega 155 tisuća kuna. Usporedbe radi, toliko inače košta jednodnevno snimanje nekog prosječnog hrvatskog igranog dugometražnog filma.
Ispričao nam je to glavni glumac filma Frano Mašković koji se upravo vratio sa snimanja Salajevog Osmog povjerenika. “Svi smo na ovome radili iz čistog entuzijazma, nije nam padalo na pamet pitati za honorar. U Transmaniju smo se upustili bez prevelikih očekivanja i upravo smo stoga bili opušteni. Nismo nikome ništa morali dokazivati.”
Epizoda sa zapaljenim parketom
Jasno, uz ovakav gerilski pristup snimanju ide i pozamašna količina nepredvidivosti koje potom rezultiraju sjajnim anegdotama. A kako nam Lušičić kaže, upravo je od njih cijeli film i satkan. “Na jednom snimanju se skoro zapalio stan. Ivan Sikavica je snimao sve u jednom kadru i nismo primjetili da je svijeća pala na stol. Zapalila je neke papire, ali je kadar bio toliko dobar da smo samo šutke promatrali kako to gori”, ispričao nam je kroz smijeh simpatični galerist i novopečeni filmaš.
Sam Sikavica ispričao nam je, doduše, kasnije da se nije radilo o svijeći već o kratkom spoju jednog reflektora. “Odnekud je frcnula iskra i zapalila parket u stanu u kojem smo snimali. Brzo smo to riješili, pozvali smo parketara koji je obavio sjajan posao. Scena se, nažalost, u filmu ne vidi jer mi se kasnije nije uklopila u koncept, ali ću svakako upamtiti taj gorući parket”, pričao je kroz smijeh mladi Sikavica.
Neviđeno lude situacije sa snimanja
Najbolje priče ipak ima Mašković, koji se uz Lanu Barić, Gorana Bogdana, Jadranku Đokić, Milivoja Beadera, Nikšu Marinovića, Ivanu Krizmanić i Žarka Radića navodi kao glavni glumac i to zasluženo, ipak je snimio devet od petnaest epizoda. Jednu od genijalnijih sekvenci snimio je, kaže, sa Stanislavom Tomićem. “Iskočio sam s trećeg kata zgrade i onda su me bedblubojsi na ramenima nosili kroz cijeli grad, na kraju sam završio u solani na Pelješcu. Di ćeš luđe od toga”, ispričao nam je kroz smijeh.
A zanimljive su i lokacije na kojima se snimalo. “Moja priča se događa kod pedikera”, započela je razgovor Vlatka Vorkapić. “Oduvijek sam htjela snimiti neki film u pedikerskom salonu, jedan onako dosta naturalistički, sa svim tim stopalima, tvrdim tabanima, žuljevima i kurjim očima. Nitko nije ravnodušan prema svojim stopalima. Možda i ima istine u rečenici koju kaže lik u mom filmu: ‘Kad vam ljudi pokažu svoja stopala onda znate kakvi su.'”
Odraz jedne generacije
“Ne živim u oblacima, znam da nismo radili neko komercijalno djelo, ali mislim da ljudima film može biti zanimljiv iako nema klasičnu linearnu strukturu. Stvar je u tome što je 60 posto priča bizarno. U filmu, primjerice, postoje tri sekvence sa seksom. Imaš sadomazo scene, imaš svinganje, imaš gang bang. Redatelji, koji obično ne snimaju takve stvari, dopustili su si to jer je ovo bio tip suludog projekta u kojem se više toga oprašta.”
“Na stranu sve ostalo, ovaj film odraz je jedne generacije koja je imala hrabrosti suprotstaviti se uhodanim obrascima hrvatske kinematografije. Kome treba još jedan film o ratu”, zapitao se Lušičić koji se trenutačno priprema za put u Sarajevo gdje će njegova Transmania 16. kolovoza doživjeti svoju svjetsku premijeru.